Eheej!Bas lepo.Samo nek potraje takvo stanje.
Moja majka neki dan izjavi kako joj je dosadno i da bi bilo lepo da ona nesto skuva posle toliko vremena.U prvi mah sam se obradovala toj recenici a onda sam se odmah i zabrinula .Sta ako ispusti vrelu serpu i povredi se jer joj se ruke tresu?Sta ako joj zapne crevo od katetera pri radu(mada ga pakuje u pomocnu kesu)pa padne ili joj se izvuce i ispadne kateter?Sta ako zaboravi da iskljuci sporet?Tako,hiljadu pitanja sta ako i sta kako?
Volela bih nekako da je stimulisem i da je pustim bar da proba.Mislila sam da to bude u mom prisustvu ali onda ce me pitati zasto je proveravam i kontrolisem.Ima li neko ideju kako da organizujem probno kuvanje posle 10 meseci odsustva iz svih drustvenih aktivnosti?
E. blizance, bas sam se obradovala kada sam cula da tvoja mama ima zelju da se bavi necim. Znas koliko sam razmisljala o njoj kako lezi sama u sobi i bez zelje za bilo cim. Hajde smisli neko jelo koje ona sjajno pravi, a tebi bas ne ide, a hoces da naucis. Neka ona bude pored tebe, pa ponesto neka i uradi. Poznato mi je to razmisljanje -da se ne desi ovo ili ono... Jednostavno moras uvek da imas u vidu da ona vise nije u mogucnosti da na isti nacin sve obavlja kao nekada. CAk i kada ti izgleda potpuno svesno i pribrano. Za aktivnosti poput kuvanja, mislim da je bolje da si ti prisutna, a ona da pomaze. Moja mama tvrdi da zna sve da kuva, a kada joj ponudim da krenemo da zajedno kuvamo, povuce se pod izgovorom da ne moramo svakog dana da jedemo kuvano jelo. Razumem je i ne teram je, jer ne zelim da se stidi svoje nemoci. Onda mi pomaze u seckanju, kao sto rece Sumara.
Inace moja mama se juce malo pribrala, a proteklih par dana je bila sva pogubljena. Mislila sam da je prekretnica u njenom stanju... a onda je krenula da funkcionise. Verovatno je nesto usput i pogubila, ali nisam pored nje i s tim cu se suociti kada je vidim. U jednom trenutku nije umela vise da se javlja na telefon, niti je znala da treba da ruca i da pije lekove, nije prepoznala cimerku...a na moje sugestije pobrkala je licne zamenice i da li to treba ona da uradi ili ja.

Uh, pokidala sam se. Onda je pocela da ismejava sve sto joj kazem. A cimerka je podrzavala i vristala od smeha. Valjda da bi omalovazila znacaj svega toga sto mora a ne ume. Onda sam ja podviknula i pitala sam je kako je moguce da te babe sto ne vide i izgubljene su mogu da urade mnogo toga a ona ne moze.

Posizela je od ljubomore i odmah dokazala da i ona moze. Juce je zovem a ona se presvlaci. Pitam je zasto to radi u 15 h, a ona kaze da hoce da se picne.

Uspela je da ukljuci telefon, otisla je u setnju do komsinice *samo po tom spratu, naglasili smo da ne sme niz stepenice*, sedela u zimskoj basti jutros (mada je pre toga nagrdila komsinicu u razgovoru sa mnom, a onda je uzivala u njenom drustvu), ide u menzu na obroke bez mojih poziva *opet imaju zajednicku menzu-shvatili organizatori da je tako bolje... Danas sam isla po moje lekove i zakazala sam za stitnu zlezdu,a zeludac smirujem ranisanom...Vazno da je sada mami bolje.