Demencija

Beket, da li tvoja mama reaguje na tvoju pojavu?

kao u svakoj prethodnoj fazi, i u ovoj poslednjoj (ili pretposlednjoj?) - ima uspona i padova: nije sad moja majka u totalnoj letargiji (mada kažu da je neko vreme bila), ali ne može da sastavi prostoproširenu rečenicu, svaka ostaje nedovršena, na pitanja slabo odgovara, eventualno na neke emotivne uzvike, tako samo sedi u kolicima i gleda u prazno... doduše, okreće se na svaki zvuk ili pokret, ponekad petlja nešto prstima, gužva krajeve džempera -

kao da je neka neprestana plima i oseka u njenom mozgu...

jednu jedinu prostu rečenicu sa smislom izgovorila je kad je došao doktor: "to je moja ćerka" -
/njemu sam rekla da popriča sa neuropsihijatrom, možda i njoj treba ukinuti te lekove za usporavanje demencije koji očigledno više ne deluju, složio se/

stavili su ispred nje ručak, nije ga ni pogledala, a kad sam pokušala da joj prinesem kašiku kapnulo je na portiklu, ona se od toga uplašila, ubrzo je stigla negovateljica i tad je spremno otvorila usta -

pobegla sam što sam brže mogla :(
 
Poslednja izmena:
Uh, Beket, potreslo je i mene dok sam citala, a mogu da zamislim koliko je tebe pogodilo suocavanje s takvim stanjem. Kad god idem u posetu majci, a to traje vec dve godine, sa strepnjom i tugom pogledam na odeljenje gde su u slicnom stadijumu kao tvoja mama. Strasno je sto te u jednom trenutku predstavlja doktoru, a tolika nemoc... pisem i brisem... uh... javicu se sutra, preksutra... mozda ce glupo zvucati... ma... ne znam sta da kazem. U geronto centru u kojem je moja mama kazu mi da na tom odeljenju retko deca i rodbina posecuju sticenike. Neki uopste ne dolaze. Beket, razumem koliko ti je tesko i da si uplasena. Javi se kad zelis da podelis misljenje. Razumem tvoj strah:heart:
 
ma... ne znam sta da kazem. U geronto centru u kojem je moja mama kazu mi da na tom odeljenju retko deca i rodbina posecuju sticenike. Neki uopste ne dolaze. Beket, razumem koliko ti je tesko i da si uplasena. Javi se kad zelis da podelis misljenje. Razumem tvoj strah

a ne, nemam ja više strah od ove bolesti, nije zarazna, ali tuga me obuzima kad je vidim onakvu... pobegla sam zato što sam osetila nemoć, sopstvenu nemoć, zato što znam da ja ne bih umela ni da je napojim ni nahranim, a kamoli sve ostalo...

samo par trenutaka se činilo da se obradovala što me vidi, a kad i to nestane, onda stvarno nema svrhe da je posećujem - mogu samo da sedim i da plačem, a od toga ni meni ni njoj neće biti bolje... nažalost, tako je :(

a da ne pričam da je za ovih pet meseci fizički ostarila kao što normalni ljudi ostare za pet godina! kod moje majke nešto je krenulo ubrzano zbog onog pada /ramena i ruke drži stisnute kao da je i dalje u gipsu/, zbog moždanog udara, onih epileptičkih napada i verovatno čudne kombinacije lekova /uvek jedno lečiš, drugo propada/ -

ali generalno, ova bolest zaista nije humana!

moja je majka barem sad mirna i poslušna /koliko može da ukapira šta se od nje traži/, kažu da s njom nema većih problema, ne buni se ništa, valjda smo ovim brzim tempom preskočili one najgore faze lutanja i agresivnosti, toga kod nje uopšte nije bilo, samo u nagoveštajima -

i doktor kaže da joj je pritisak stabilan, sve drugo isto okej...
ih! može ona ovako još godinama :sad2:
 
Poslednja izmena:
U redu je, Beket, osetiti nemoc. Naravno, ima osoba koje nisu u stanju da neguju bolesnog. Mada, kada si prinudjen i nema ko drugi... O tvojoj mami brine strucno osoblje i koliko vidim i ona ih prihvata dobro, saradjuje kada treba da je nahrane...sto se toga tice mozes da budes smirena.


Uh, Beket, posto nije svesna da si pored nje... tesko je biti pametan...a sto se tice emocija... strasno je suociti se s tim. Otplacem svaki put kada vidim da je mama izgubila neku sposobnost... ne znam... verovatno bih se nakljukala tabletama i sedela i plakala, drzeci je za ruku. A vec sam prosla tu agoniju sa ocem, a nisam smela da placem pred njim posto je bio svestan a nije znao od cega boluje i da mu nema spasa. Samo nekako drugacije je kada neko umire od bolova, a ovo je prosto neopisiva tuga. Naravno, ne predlazem tebi da pijes sedative i da se prisiljavas na nesto sto ne mozes. To je i dalje tvoja mama. I sigurno bi razumela sto ti je tesko da je gledas u takvom stanju. Daj sebi malo vremena. Pricaj o tome. Slusamo te.

Kazes da demencija nije humana... nijedna bolest nije humana. Nisi bila u sutuaciji da gledas coveka koji umire od kancera. Bilo me je strah da udjem ujutru u sobu, preko noci se moj otac "topio", pretvarao u les... Da, preokret se desio tako naglo kod tvoje mame. Iz tvoje price uvek sam je zamisljala kao osobu koja voli da prica, da se veseli, da se druzi... Valjda i cinjenica sto ti i ja nemamo dece... okreni se prijateljima i pokusaj da radis nesto sto ce ti skrenuti misli i sto ce ti ojacati samopouzdanje i osecaj pripadnosti necemu i nekome. Pretpostavljam da ces reci da ti ne treba osecaj pripadnosti i da si uvek bila samostalna i svoja:think: To sam i ja govorila, a onda... gubitak oca i ovo sa mamom... valjda i zato sto nemamo dece:sad2:

Agresija i lutanje... to su uzasne epizode. Kad se samo setim...:dash: Moja mama je pokazivala bes i mrznju prema meni kao da sam joj stranac i neprijatelj. Da nisam pricala sa vama na forumu, ne znam ... rodbina mi nije verovala, a stid me bilo da pricam sa prijateljima. I ono malo sto znaju... lupali su se po glavi, malo smejali, odmahivali rukom, savetovali da ne uzimam srcu... Pocela sam da ludim od svega. Prosto me kinjila. Nedavno je opet preko telefona krenula s tim, pa se smirila. A primetila sam i ranije, a od zimus naglasenije, da se povremeno ucuti i zagleda u daljinu. To su primetile i moje tetke. Tako se plasim toga. Deluje tada potpuno odsutno.

Tesko je gledati roditelja u takvom stanju. Ipak... ne trpi nikakve bolove... ako je to neka uteha...
 
a ne znam, meni taj pogled "u daljinu" i ne izgleda tako strašno: kod ove moje tako je spokojan, mada pomalo i tužan -

možda oni sanjaju nešto (na javi), možda im je tako bolje nego nama :(
 
Poslednja izmena:
Stigla sam. Sta da kazem...bilo je i prelepih trenutaka, ali i onih tuznih pa i strasnih. Sve u svemu... idemo dalje. Mikanikolic, molim te kad imas vremena da mi u kratkim crtama opises svoj zahtev za isplatu "tudje nege". Molim te da mi navedes vazne detalje, koji su bili neophodni. Da li si detaljno opisivao stanje i ponasenje ili si samo zvanicno poslao zahtev? Moja dva zahteva su bili sturo opisani sa pozivanjem na Zakon i odbijena sam. Mozda bi trebalo drugacije da bude napisano?
 
Eh, nocu ustane i tera uljeza iz kuce, preti da ce zvati policiju... cujem je kako to uzvikuje u sobi, a kad sam usla kod nje ona kaze da sva drhti i da je napasnik pobegao kada je pomenula policiju. Pitam gde je pobegao kada je sve zakljucano, a ona kaze da mu je otkljucala vrata da izadje. Kljuc je sve vreme bio kod mene u tasni. Objasnjavala sam da je zaspala i sanjala, a i jeste se culo da hrce. Sad... da li se u momentu probudila pa halucinirala ili se probudila iz kosmara... ne znam. Strpala sam je kod mene u krevet. Samo je ponavljala kako drhti od soka. Popodne ili uvece trazila je svoju majku, koja je eto celog dana bila tu sa njom a sad je nema, otisla je negde. Gledala je neki film na TV-u pre toga i izgledala je zadovoljno. Da li ona vidi radnju na filmu ili se vrti neki "njen film"... ? Nisam sigurna da li ponekad mene dozivljava kao majku ili zapravo vidi svoju majku ispred sebe. Ko bi to znao. U Domu me je predstavila doktoru kao svoju rodjenu sestru. Ili ustane nocu i trazi svog pokojnog muza, pita gde se izgubio. Tumara po sobama i trazi. Uspela sam da je motivisem da plete. U tome uziva. Samo zna da pretera vremenski. Ali vidim da je to smiruje i pojacava koncentraciju. Cak i ne gresi. Dokle ce je to drzati, ne znam. Napomenula sam tetkama da joj ne ukazuju na greske, ukoliko ih bude. I da joj ne predlazu neke nove mustre ili kako se to vec kaze.
Beket, mozda u poredjenu sa stanjem tvoje mame ovo ne izgleda tako strasno. Imali smo ranije faze agresije i jakih halucinacija, tako da cim krene s tim ja se prenerazim. Ne znam sta da ocekujem u nastavku, kada krene sa nebulozama. Samo sam sada vec usla u stos pa je relativno brzo smirim. Cak me je u jednom trenutku pitala da li mozemo da vidimo sa doktorima sta se to sa njom desava. Uh, tugo moja:rida:
 
bezuslovna, ti se baš satireš...! tolike godine ti uporno ovako... pa zar ti niko od psihologa nije skrenuo pažnju da upravo takvim izletima praviš još veću konfuziju u glavi bolesne osobe? zar nisi i sama toga svesna? (mislim naravno, to jeste tvoja mama, ali s ovakvim scenama možeš samo da poludiš)

okej, svaka čast, umeš sad da reaguješ, znaš da treba biti smiren i autoritativan, ali pobogu - šta će ti sve to??? da li to odrađuješ ono što pre nisi mogla, pre nego što si je smestila u dom? (izvini, ali stvarno mislim da je taj period histerije i halucinacija najgori u svemu ovome! ma jeste tužno kad više ne možeš ni da komuniciraš sa dementnom osobom, ali bojim se da i te takve konfrontacije mogu samo da pogoršaju stanje)

ako već imaš vremena za nju, da se družiš sa svojom mamom, da joj se posvetiš, pa dobro - možeš da je posećuješ svakodnevno, ali nemoj nigde da je vodiš: animiraj je tamo gde jeste i gde se oseća sigurnom... sedi s njom svaki dan, i pre i po podne, pričajte i radite ručne radove, ali nek kuvaju drugi za nju: onda bi ti mogla tih sat-dva da odahneš dok traje i tvoj i njen obrok, ali bar bi i ti sama imala vremena da porazmisliš o svemu, onda opet možeš da se vratiš u dom, smirena, strpljiva, vesela itd.
 
Poslednja izmena:
Stigla sam. Sta da kazem...bilo je i prelepih trenutaka, ali i onih tuznih pa i strasnih. Sve u svemu... idemo dalje. Mikanikolic, molim te kad imas vremena da mi u kratkim crtama opises svoj zahtev za isplatu "tudje nege". Molim te da mi navedes vazne detalje, koji su bili neophodni. Da li si detaljno opisivao stanje i ponasenje ili si samo zvanicno poslao zahtev? Moja dva zahteva su bili sturo opisani sa pozivanjem na Zakon i odbijena sam. Mozda bi trebalo drugacije da bude napisano?
Pa kada smo se zalili drugostepenoj komisiji, najbitnije je bilo ono sto je napisala dr. koja je lecila.Ona je napisala otprilike da bolest ima progresivan tok, da nije u stanju da samostalno jede, da se obuce, da ne prepoznaje prostorije u svojoj kuci, da je ona(doktorka) pokusala da je bolnicki leci ali da nije uspela zbog velike uznemirenosti .U zalbi koju smo napisali citirali smo doktorku, i taj njen izvestaj prilozili.U zalbi smo napisali da je majka bila uciteljica a da sada nezna ni da se potpise(sto je bilo tacno).Nismo se pozivali na nikakav zakon.Samo smo naveli da mislimo da je prvostepena komisija nacinila gresku i da molimo drugostepenu komisiju da preinaci odluku i dodeli majci pravo na tudju negu.Kako sam primetio komisija je gledala izvestaj doktorke(cak su me naterali da ga iskopiram i odnesem im kopiju), mislim da im je jako bitna recenica da bolest ima progresivan tok.Nadam se da cete uspeti da ostvarite pravo na tudju negu jer takvi bolesnici sigurno to zasluzuju.Pozdrav
 
Poslednja izmena:
Hvala, Mikanikolic, na detaljnom objasnjenju. Meni je zahtev pisala prijateljica, koja je sociolog. Ne znam sta je napisao specijalista, jer to rade u Gerontocentru, a lekar opste prakse je rekao da je izvestaj u prilogu sasvim korektan. Moracu da trazim da mi procitaju prethodni nalaz i da vidim da li je specijalista dovoljno upoznata sa svim detaljima. Mama se nalazi na odeljenju gde mogu sami da se staraju o sebi, tako da se bojim da to dosta utice na celokupnu sliku, jer svoj izvestaj podnosi i sociolog. Tamo ih ne obilaze cesto, ma gotovo nikako, osim kad se nesto dogodi ili samo prodju ponedeljkom ujutru da vide da li su svi na okupu, i ne znaju sve detalje ponasanja, a specijalista dolazi jednom u 15 dana i poprica sa korisnicima i koriguje terapiju ako je potrebno. Specijalista ne zna da ja zovem mamu kada treba da jede, da joj bolnicarke daju terapiju, da je "komsinice" usmeravaju do trpezarije, da ustaje nocu i trazi pokojnike ili uljeze, da ponekad ne prepoznaje mene, da ne prepoznaje svoju kucu, da halucinira da su pre par trenutaka u sobi bili pokojnici ili nepoznati ljudi, da je podsecam da treba da se okupa i presvuce i da se raspravljamo tada... A opet, desava se da sasvim razumno prica i onda, kao za inat, bas kada se pojavi kod doktora ili na komisiji prilicno je svesna. Moja mama ume sama da se obuce i ume da drzi pribor za jelo. Komisiji je to vrlo bitno. Samo ne razlikuje sta je cisto a sta je prljavo, tako cesto pere jednu stvar vise puta ili nece da skine sa sebe pod izgovorom da je cisto.
Beket, znas vec situaciju. Nemam ja vremena na pretek. radim po citav dan. A zivim 200 km daleko od mame. To je jos jedan problem. Svakih 1,5-2 meseca trazim slobodne dane da posetim mamu. Takav je posao da to mogu. Moja rodbina stalno gleda turske i spanske serije, kada sve saberemo nemaju moje tetka zajedno skole, koliko imam ja sama. A sve znaju i u sve se razumeju. I najlakse je mene okriviti. Moja mama zna da ima stan, samo sto ne ume sam da ode tamo. A one je unapred pripreme da cu je voditi u stan. I ne samo to, nego naorave ceo scenario gde treba da je odvedem i sta treba da radim. "Konsultuju se" sa mojom mamom i utuve joj u glavu. I hajde sad da se i posvadjam sa njima i otkacim ih, a kako da mojoj mami kazem da nemam gde da je vodim, kada su je sve vreme pripremale da ide u svoj stan. Recituju joj neku pesmicu iz detinjstva "...kuco moja, kucice..." i ova to ponavlja ... ma poludela sam. Sutra idem kod mog psihijatra, zbog moje nervoze i teskobe i satiranja...pa cu se javiti sa informacijama sta mi predlazu da radim.
 
Poslednja izmena:
Moja mama ume sama da se obuce i ume da drzi pribor za jelo. (...) /ali/ ne razlikuje sta je cisto a sta je prljavo, tako cesto pere jednu stvar vise puta ili nece da skine sa sebe pod izgovorom da je cisto.

eh, kad se setim... ova moja je još onda, dok je bila u svojoj kući, nosila čak neke pocepane majice, ja joj kažem da ima rupe (tad još nisam kapirala razmere bolesti) - a ona meni: "ma neeeeee, nisu to rupe, to je luftiranje!"

neverovatno kako dementni imaju tako logične izgovore za svaku glupost...
 
tako cesto pere jednu stvar vise puta ili nece da skine sa sebe pod izgovorom da je cisto. ...

to što neće da skine - za to je posebno vezana... klasika!
ali ako si već u toku - probaj da joj skloniš te stvari koje stalno pere: verovatno joj iz nekog (makar umišljenog) razloga smetaju...
(a opet, mora nešto da radi, sigurno joj je dosadno, pranje veša je najmanje opasan zadatak, nije toliko ni težak)

u ovom domu gde je moja majka bolesnici ne brinu sami o svojoj higijeni -
ali i tu je bio problem: ova moja je stalno bila u strahu da će joj neko nešto ukrasti ili podmetnuti što nije njeno...
(i stvarno, dešavale su se zabune, iako je svaki komad odeće bio obeležen inicijalima)

a kad je bolest odmakla, morali su stalno da paze da joj što pre vrate njen omiljeni džemper...

sad je već totalno pogubljena, više i ne primećuje takve stvari :(
 
Poslednja izmena:
Pozdrav,nova sam :) Odlicno mjesto za ispoljavanje svega sto osjecam . Imam dementnog oca,koji ima 85 god . Zivi vec godinu dana samnom i mojom porodicom. Citala sam vase postove i mogu vam reci da mi je i samoj isto,tesko..pretesko..Dodju dani kad je zaista dobar i moze se snjim ..ali rijetki su to dani..Vecinom je nesnosljiv,toliko da mislim da cemo svi koji su tu oko njega "otici"totalno. Po prirodi je tezak,sebican i silan covjek..a ovo ga cini jos gorim. Najgore od svega je njegova povremena agresivnost,kad mu ja,zena koja ga cuva i moja kcerka ne mozemo nista ..Spavanje je minimalno uz lijekove,a bez njih nikako..Zaista ko nije dozivio ovo,ne moze ni zamisliti teskocu.Nocu ustaje i trazi da ide kuci to je najgore...tad ga nemozemo smiriti i bude svasta:sad2: ali od svega toga jedino je dobro sto zna jos uvijek da trazi kad treba u toalet jos uvijek nije u pempasu...:worth:.Pokusala sam sa nekim lijekovima ali ga oni cine jos agresivnijim i jacim...sad je samo na xanex-u,dam mu uvece pred spavanje i to je to...nekd ni on ne djeluje to kad je promjena vremena....toliko za sada javim se opet...pozzzzzz za sve...
 
coral_ dobrodošla u klub očajnika!
ako si već pročitala barem deo nekih ispovesti ovde na forumu, onda znaš i kako se treba ophoditi s dementnim ocem...

nezgodno je sve to, takvo ponašanje strašno iritira, to je jasno - ali moraš biti jaka, kako znaš i umeš...!
 
Coral, tu smo da ti damo podrsku, savet... Ovo sto si ukratko opisala, svi mi prezivljavamo. To sa trazenjem kuce je svarno strasan momenat. Moja mama je u Domu, koji je prihvatila kao mesto gde mora da se leci. Povremeno ga naziva i svojim stanom. Dok je bila u svom stanu trazila je da ide kuci.:roll: Dobro je sto tvoj otac prihvata negovateljicu. Moja mama je dozivljavala kao uljeza. Sta je doktor rekao u vezi sa terapijom? Sigurno postoji neki lek, koji moze koliko-toliko da ga uspava, da bar nocu mozete da se opustite. Nemojte drzati kljuc u vratima, jer je moja mama u sred noci krenula napolje, mada se inace uzasava mraka i lopova.
Beket, moja mama plete toliko da ne mozemo da postignemo nabavku vunice. Problem je samo sto radi meni i mom muzu, a ne zeli vise nikome. Na predlog animatora da radi za decu bez roditelja samo ga je gledala bledo, a posle je rekla da joj ne pada na pamet da radi nepoznatima. a uvek je bila humana i sazaljiva. Sad je jogunasta i hirovita kao dete:zper:. Bojim se da ponekad mene i muza dozivljava kao roditelje.:dash:
Sto se tice pranja vesa, u Domu je organizovano pranje u ves masinama i videla sam odmah u pocetku da lepo to rade i donesu sve opeglano i slozeno i mirise ... medjutim, moje tetke nisu dozvolile da se mamin ves pere zajednicki, vec jedna tetka nosi svojoj kuci ves. E sad, moja mama ne ume cesto da odvoji cisto od prljavog, ne ume da skupi prljav ves u jednu kesu, ne ume da izvadi cist ves iz kese, ne ume da slozi prakticno - da upari stvari... ma, muke. A ja tu nista ne mogu. Osim da kad dodjem u posetu, izbacim sve iz ormana i preslazem, odvajajuci cisto od prljavog. Napomenula sam tetki da se desava da mama pere donji ves na ruke, bez otkuvavanja, i to cim skine sa sebe... a to me najvise sekira, ali tetka kaze "ona meni skupi i ja operem sta ima za pranje".:worth: Uglavnom sugerisem preko telefona: sta imas na sebi? Sta ces da obuces posle kupanja? sta sad imas na sebi? gde si stavila prljav ves? Pratim presvlacenje posle kupanja, ali ne mogu da pohvatam tokove pranja. Zato joj ostavim vise stvari da bi mogla garderobu da menja. a sta cu sa donjim vesom... pere ga cesto sama, sapunom za pranje vesa i praskom i samponom...:ok: Vuneni prsluk je toliko cesto prala i trljala, da se sav proredio:brus:
 
bezuslovna, za nabavku vunice, moram da te podsetim da osim pletenja - postoji i obrnut proces ;)
oparaj makar taj prsluk što se proredio od silnog pranja -

ma dobro je dok može da plete, dobro je dok želi i još je bolje dok misli da ima kome ;)
nije strašno ni što sama pere veš, bez otkuvavanja, ni što tim silnim pranjem uništava svoje stvari...
-
ali te tvoje nedokazane tetke, pa to je stvarno užas! živ primer kako i zdravi u mozak rade tolike gluposti...
onda je barem jasno zašto sa dementnima treba pažljivo i strpljivo, nisu oni krivi što im mozak otkazuje :(
 
Poslednja izmena:
Moracu da oparam neke stare stvari, ali mi je zao da joj diram ovo sto je sada uradila. Nabavljaju joj i u Domu vunicu, samo moram da intervenisem. Ma kupicu joj onu jeftiniju, pa nek radi. Samo sto ona jako dobro prepoznaje, kada je rucni rad u pitanju, sta je oparano a sta je kvalitet. kupicu joj koliko mogu. Ovo je stvarno smiruju i zabavlja i podize moral. Dokle ce je drzati ne znam. Zna da se uzjoguni i da odbija da radi nesto u cemu je uzivala i da tvrdi da ona to nikada nije tadila. Stalno napominjem rodbini da joj ne ukazuju na greske, ukoliko ih bude u rucnom radu, jer ce je to najpre pokolebati.
A to sa rodbinom... ma, sta da kazem ne vredi. Razapinju me i stalno mi povredjuju rane. Moja doktorica mi je savetovala da se distanciram od njih. A kako, kad sustalno u kontaktu sa mamom. :think:
 
Pozdrav,nova sam :) Odlicno mjesto za ispoljavanje svega sto osjecam . Imam dementnog oca,koji ima 85 god . Zivi vec godinu dana samnom i mojom porodicom. Citala sam vase postove i mogu vam reci da mi je i samoj isto,tesko..pretesko..Dodju dani kad je zaista dobar i moze se snjim ..ali rijetki su to dani..Vecinom je nesnosljiv,toliko da mislim da cemo svi koji su tu oko njega "otici"totalno. Po prirodi je tezak,sebican i silan covjek..a ovo ga cini jos gorim. Najgore od svega je njegova povremena agresivnost,kad mu ja,zena koja ga cuva i moja kcerka ne mozemo nista ..Spavanje je minimalno uz lijekove,a bez njih nikako..Zaista ko nije dozivio ovo,ne moze ni zamisliti teskocu.Nocu ustaje i trazi da ide kuci to je najgore...tad ga nemozemo smiriti i bude svasta:sad2: ali od svega toga jedino je dobro sto zna jos uvijek da trazi kad treba u toalet jos uvijek nije u pempasu...:worth:.Pokusala sam sa nekim lijekovima ali ga oni cine jos agresivnijim i jacim...sad je samo na xanex-u,dam mu uvece pred spavanje i to je to...nekd ni on ne djeluje to kad je promjena vremena....toliko za sada javim se opet...pozzzzzz za sve...

Coral, kakva je situacija? Da li ste isli skoro kod doktora? Da li tata ima drugih zdravstvenih problema? Vrlo je bitno da se ostali zdravstveni problemi drze pod kontrolom. Insistirajte kod doktora da mu promeni terapiju. Ne deluje jedan isti lek podjednako kod svakog pacijenta. Trudite se da mu ne objasnjavate koja je njegova kuca, jer ce tako biti jos goropadniji. Da li je u stanju da obavlja neke aktivnosti u toku dana? Da li pokusava nesto da radi? Da li postoji u porodici neko na koga je "slab", ko bi mogao da kroz opusten razgovor-koliko je to moguce-i kroz salu opusti malo atmosferu? Ili neko ko je autoritet i za njega?
 
na nekom stranom portalu upravo sam pročitala neku senzacionalnu vest o navodno novom leku za alchajmer, pa ako se pojavi takva neka vest i kod nas - ne nadajte se: radi se samo o istraživanjima na belim miševima, po stoti i hiljaditi put, a te životinjice nisu ljudi, tako da opet imamo jalove zaključke, bez ikakve nade da će ova bolest biti izlečiva -

demencija je bolest koja pogađa čitav nervni sistem, mozak ne kontroliše samo način razmišljanja, nego i svaki pokret našeg tela: a kad neki delovi mozga krenu da otkazuju, onda to ide progresivno -
 
Poslednja izmena:
I ovi lekovi,koji su sada dostupni, samo lece simptome i smiruju komplikacije, a nema izlecenja. Da li ste posecivali sajt www.demencija.info? Oni koji se vec duze vreme bore sa ovom bolescu dobice potvrdu svega sa cim su se do sada suocili. Eventualno da ucvrste svoje stavove i ponasanje.Mozda nije lose za one koji su tek saznali dijagnozu svojih roditelja ili bliznjih. Nesto sto je mene malo uzdrmalo, mada sam citala na uputstvima za koriscenje lekova koje pije moja mama, je cinjenica da odredjeni lekovi mogu kod starih ljudi da izazovu mozdani udar. Pogotovo antipsihotici i sedativi. Uh, sve je tako komplikovano. Secam se da nisam mogla da smirim mamu, dok joj nisam dala jos pola redovne doze bromazepama, dok ga je jos pila-sada su ga potpuno izbacili. Totalno je posizela tog dana. Nakon sat vremena bila je mirna kao bubica. I narednih dana je bila smirena iako je pila redovnu terapiju. A kada sam ispricala doktorici, ona se nasmejala i rekla "joj, pa to je bilo jako za nju". A sta je trebalo da uradim, kad hitna pomoc nece da dodje za ovakav slucaj, a ja sama s njom?! I jos se nisam tada snalazila, niti sam znala kako moze dementan da se ponasa i kako treba ja da se ponasam, a ona luduje po kuci... A kad pomislim da je to moglo da joj naskodi... strasno...
 

nisam ga ranije posećivala, a sad vidim da postoji od avgusta prošle godine i da je to samo prevod sličnog američkog sajta -
odličan je to sajt, tu je sve što treba znati o bolesti, samo im je besmislen onaj deo "ako ste oboleli od alchajmerove bolesti" - jer kad čovek dobije takvu dijagnozu, nije više u stanju da vlada sobom, nije ni svestan korena problema, oni sami to ne mogu da uvide, mora neko drugi... ma slušala sam kako su nekim profesorkama pomagale komšinice, podsećale ih da treba da plate račune, da im je sanduče pretrpano, onda svađa i haos, jer ljudi stvarno ne znaju kako se treba ophoditi s dementnim osobama -

a što se tiče tih lekova - to je stvarno pakao... ne razumem se mnogo u to, samo znam da se moja majka ceo život kljukala raznim analgeticima i sedativima, čak je i meni kao maloj bilo jasno da preteruje, a posle više nisam mogla da je obuzdam... da li to ostavlja tragove, stvarno ne znam -
 
Poslednja izmena:
Kako ti podnosis tu situaciju?

Ovih dana baš i nemam mnogo vremena da mislim na nju. Verovatno je stanje isto, znam da bolje ne može da bude, a da se nešto drastično pogoršalo - ovi iz doma bi me sigurno obavestili.

Povremeno mi se vraćaju slike svih onih dogodovština s početka, kad još nisam bila sigurna da se radi o demenciji i kad još nisam znala koliko to može da bude gadno. I čudim se samoj sebi kako sam sve to izdržala, to mi je sve sad nepojmljivo, jer sam inače strašno smotana u tim takvim situacijama, naročito u komunikaciji s lekarima, administracijom, bankarima (nije mi tad bilo strašno da obudzam ovu moju, nego te okolo). Čudim se i kako sam skoro dve godine tokom njenog početnog boravka u domu uspevala da je zivkam svakodnevno, da budem konstantno smirena i da se trudim da je oraspoložim i utešim makar na kratko, da saslušam sve njene besmislene jadikovke ili opsesije koje je umela da ponavlja po deset-petnaest puta iznova i iznova...

I eto sad, ima već više od šest meseci kako to više nije moguće --- i moram da priznam da mi je u ovoj fazi mnogo lakše. Očekivala sam da će pre ili kasnije doći trenutak kad moja majka više ne bude mogla da komunicira preko telefona, to je došlo naglo i ranije nego što sam mislila, ali sam se prethodno s tim pomirila, barem svesno. U podsvesti mi i dalje stoji na glavi, često je sanjam kako mi pravi probleme, kako mi iznenanda dolazi u posetu u sred noći, kako ne znam kako da je vratim u dom, itd. U tim nekim glupim snovima čak prepoznajem odjeke sopstvenih glupih svakodnevnih saplitanja, jer je sanjam kako ponavlja neke svoje gluposti od pre 20-30 godina (iz vremena kad je bila stara kao sad ja), pa i neke koje sam sama juče/prekjuče napravila. Iako naši životi nemaju nikakvih sličnosti, ni u navikama, ni u načinu života, ni u konzumiranju hrane-pića-lekova, sve je različito. A opet moj psihotični alarm u glavi konstatuje da kod mene postoji strah (opravdan ili ne) da ću jednoga dana i sama postati dementna :(

Prosto mi je jasno kako to lako kvrcne ili polako mozak sopstvene snove može da svari kao stvarnost, da više ne razlikuje šta je šta, ko je ko... Nije poenta u običnom zaboravljanju: uvek sam zaboravljala nebitne stvari, ali baš u tome i jeste kvaka: šta je bitno a šta nebitno - dementni to ne razlikuju!
 
Poslednja izmena:

Back
Top