Vlasi su centralno pitanje srpske istoriografije
koja još uvek ne postoji
Pre nego što krenem na Lopašićevu obradu ZAKONA ZA LIČKE VLAHE OD G. 1433 (1890), moram reći da sam ovde primetio neosnovane i međusobno kontradiktorne optužbe ("Mrkalj svuda vidi Slovene" : "Mrkalj svuda vidi Srbe"), na koje ne nameravam da trošim vreme sem što ću reći da sam izostavljao sve nereferencirane podatke i zaključke autora sa kojima se ne slažem a počinju sa “najverovatnije”, “po svoj prilici”, dok ni jedan jedini dokument niti jedno jedino u njemu zasvedočeno ime nisam izostavio. Dakle, neki ovde ne vide balvan u sopstvenom oku.
Veoma je indikativno da se olako preskaču ozbiljna pitanja koja postavljam, a koja dovode u težak problem postavku o dominantno romanofonim Vlasima (samim tim ja ne negiram prisustvo etničke papaz-janije među njima, ali je moj stav da su Dinarski Vlasi (i Moro-Vlasi) dominantno slovenofoni i da su dominantno autohtoni etničko-jezički Srbi; a da li je taj procenat dominacije 70% ili 90%, ja tu nemam interesa da arbitriram).
Takođe, mora se reći da je srpska istoriografija, budući da je epski uskraćena za izvore, ostala fragmentarna, dakle, moj je stav da je još uvek nema, pa stoga, kako bi popunila praznine, mahom preuzima postavke jedine alternative, prohrvatske istoriografije. Sistem prohrvatske istoriografije propada bez triju usko skopčanih dogmi: (1) svi Vlasi su autohtoni Rimljani (2) svi Sloveni na Balkanu su došljaci i (3) svi katolici srpskog jezika su Hrvati. A, bez te prohrvatske istoriografije propada (izvinjavam se na terminološkoj izlizanosti) germansko-vatikanski koncept (otud “prohrvatska” a ne “hrvatska”) polit-istoriografskog slabljenja srpske državotvorne ideje jačanjem hrvatske ideje kojoj je to, uostalom, raison d'être.
Po tu su se cenu oni (Sakcinski i Rački) odrekli, a sve iz čisto političkog oportunizma, i hrvatske autohtonosti (ilirizma) i hrvatskog autorstva glagoljice, i eventualnog hrvatskog (panonskog) porekla staroslovenskog jezika, pa su i Albancima prepustili (može se reći i naturili) ilirsku autohtonost, jer je novi fiktivni koncept državotvornog hrvatizma i "hrvatskoga naroda", na koji su bez puno emocija i olako prešli nakon propalog pokušaja ilirizma, morao da posluži onemogućavanju obnove srpskog srednjovekovnog carstva nakon što je na Balkanu pukao Otoman. Takvo bi carstvo ugrozilo interese Vatikana jer bi imalo potencijal da nametne srpsko pravoslavlje kao državnu religiju, a germanski bi interes ekonomskog i političkog uticaja na Balkanu, izlasku na Sredozemlje i putu ka Istoku bio trajno kompromitovan.
Onima koji ne shvataju njenu klimavost, približiću paradigmu prohrvatske istoriografije
romanofonih Vlaha i masovnog doseljenja Hrvata i Srba na Balkan analogijom sa fiktivnim turkofonim Vlasima. Ta bi istoriografska paradigma bila potpuno analogna s potonjom samo bi bila pomerena u vremenu za (samo!) 700 godina unapred i išla bi, u grubim crtama, otprilike ovako:
“Turkofoni Vlasi
Srbi i Hrvati su se doselili na Balkan 1400. godine iz Velike ili Bele Hrvatske i Srbije na poziv turskog cara Bajazita. Kad su stigli na Balkan, dočekali su ih turkofoni Vlasi koji su imali tipična turska prezimena (Kujundžić (Kulundžić), Tatarević (poštar), Terzić (terzija, krojač), Abadžić (abadžija, takođe vrsta krojača), Topčagić, Balugdžić (ribar), Tamburija (svirač u tamburu), Bakalović, Telalbašić (dobošar), Halačević (jorgandžija), Baštovanović, Saračević (kožar), Pijade (pešadinac), Samardžić, Tufegdžić (puškar), Bojadžić, Tabaković (kožar), Sapundžić, Sapundžija, Kovandžić, Kovančić (pčelar), Barudžija (proizvođač ili prodavac baruta), Čaušević, Baščaušević, Odadžić (poslužitelj, sobar), Bazarović, Baždarević (carinik), Sarafijan (menjač novca), Kasapović, Ćopić (bez noge ili hrom), Čolo, Čolić (bez ruke), Čuljić, Čuljak (bez uha), Šišmanović (debeo, trbušast), Džudžić, Džudža (niskog rasta), Uzunović (visokog rasta), Ćelić (bez kose), Ćorić, Ćorović (bez oka ili slep), Čangalović (štrkljast, dugonog), Čustović (hitar, okretan) , Šerbedžija (kako to da zaboravim), Dunđerović (zidar), (H)Ećimović (vidar, travar), Surudžić (kolski pratilac, preteča konduktera), Dogandžić, Dogančić (sokolar), Nalbantin, Nalbantić (potkivač), Čamdžić (čudno je da je čamac turska reč), Ulak (poštar, glasnik), Tahmiščić (onaj koji prži i prodaje kafu), Kestendžić, Nedžarić (nedžari - majstori graditelji), Jemendžija, Jemendžić (papučar), Lagumdžija (kopač, miner), Mutapčić, Mutavdžić (neka vrsta tkača, koji pravi prostirke od kostreti), Dumendžić (kormilar, krmanoš), Džamdžić (staklar) – hvala Bastijaniju na ovom spisku!). Takođe, zbeležene su mnoge turske reči koje su i nakon nekoliko stoleća sistematske slovenizacije ovog autohtonog turkofonog elemnta na Balkanu preostale – radi se o čak osam hiljada turskih reči kao što su mangup, galama, kutija, oluk, čivija, turšija, ćevap, kiosk, tepsija, čaršaf, jorgan, neimar, čelik, čekić itd.) Iz svega navedenog mora se zaključiti da su Vlasi bili etnički Turci koji su govorili vulgarno turkmenskim dijalektima. Dokaz su etnički Turci koji i danas postoje na ovim prostorima, npr. na Kosovu.”
I sad, s tim u vezi, još jedno pitanje, na koje ja (kao "odvratno tendenciozna i bezobrazna neznalica"), nisam našao odgovor u literaturi, pa molim poznavaoce literature za pomoć – na pitanje kako nastaju ova imena: Dražnul, Bratul, Prvul, Krstul, Radul, Vladul i sl. molim logičan odgovor (naravno, sa referencom u literaturi za slučaj da nisam opet o ovome pisao prvi

).
Još ću dodati da standardni jezik kojim govorimo ima kao organsku osnovu upravo jezik “vlaških” brda, i da je upravo u tim brdima fonološki doteran gotovo do savršenstva sa ciljem što efikasnije i što jednoznačnije komunikacije na daljinu. Odatle i četveroakcenatski sistem sa dužinama. Otud i diftongizacija jata (to ne znači samo ijekavski refleks već dvosložan izgovor ijekavskog refleksa) nastala usled razvučene artikulacije koju komunikacija na daljinu podrazumeva. Otud i gubljenje etimološkog
h-a te njegova zamena sa
v, odnosno
j, a koja nema nikakve veze s etničkim poreklom ili navodnim primarnim jezikom govornika, nego čistom i primenjenom fizikom zvukova srpskog, slovenskog, vlaškog govora.
Eto, neka nešto ostane i za drugi put.