Pomešao si. Umro je 959. godine...a pisanje pred smrt je zapravo vrlo uobičajeno jerbo čovek naprasno umre jednostavno, posebno ako ne doživi duboku starost (što je u prošlosti bilo pravilo za većinu).
То стварно је произвољно ја могу разумети научни консензус али не постоји ни један доказ да је дело он завршио , да га нико није настављао и дописивао чак и фалисификовао.
Дакле за папе су нормалне лажне папске буле чак ја фалсификованој булу створен Ватикан на византиском земљишту.
А ДАИ је стојао негде у катедрали светог духа и њега нико није смео да пипне нити да фалсификује.
Šta sad to hoćeš da kažeš za Bandurija?
Немам шта ја да кажем исправљао је изворе МСД , Порфирогенита и друге византијске изворе.
Хрватска није могла настати пре 9 века нити је то име постојало. Овде се види тачно да неко брка и преноси историју Великоморавске и Нитре у Хрватску. Мора надоместити рупу од 7-9 века некако.
BANDUR, Anselm (Banduri, Bandurović, Bandurius), bizantolog i numizmatičar (Dubrovnik, 18. VIII 1675 — Pariz, 14. I 1743). Sin Matije, uglednoga dubrovačkog trgovca i Deše Volanti (Volantić), sestre stonskog biskupa Frane. Oko 1692. ušao je u Benediktinski red te krsno ime Matija zamijenio redovničkim Anselm. Za starine ga je već u mladosti zainteresirao šurjak Ivan Aletin Natali, sekretar Dubrovačke Republike, učen čovjek, bibliofil i starinar, vlasnik bogate arheološke i numizmatičke zbirke. Godinu dana boravio je u samostanu Sv. Jakova u Dubrovniku, gdje mu je dijalektiku predavao dominikanac Alberto Taddei, a potom odlazi u Italiju, u benediktinski samostan Sv. Mihovila (San Michele) u Montescagliosu u blizini Matere. Nakon kratkog vremena vraća se u dubrovački samostan Sv. Jakova i sluša predavanja dominikanca Antuna Bundića (Antonio Bondi), no uskoro zauvijek napušta Dubrovnik i odlazi u Italiju. Najprije se smjestio u samostanu Sv. Lorenza u Aversi, gdje studira filozofiju, a poslije nekoliko mjeseci dolazi u Rim, u kolegij Sv. Anselma (1696). Po završetku studija selio je od jednog do drugog samostana, i naposljetku se smjestio u samostanu Sv. Marije u Firenci. Već za boravka u Rimu počeo je raditi u arhivima, a nastavio još većim marom u Firenci. Istraživao je građu iz crkvene povijesti, posebno Južnih Slavena. U Firenci se sprijateljio sa znamenitim bibliofilom i bibliotekarom Antonijom Magliabecchijem, a 1700. upoznaje benediktinca Bernarda de Montfaucona, tada najboljeg poznavaoca paleografije. Montfauconu je pomagao u prepisivanju firentinskih rukopisa, a ovaj, zadivljen Bandurovom učenošću i marljivošću, obeća da će ga pozvati u Pariz da nastavi svoja istraživanja. Čekajući poziv, B. je ostao u Firenci još dvije godine prepisujući Montfauconu rukopise i isprave. Izradio je također kataloge latinskih rukopisa dviju samostanskih knjižnica, koji su poslije tiskani, jedan pod Bandurovim imenom (u Montfauconovu djelu
Diarium Italicum), a drugi pod Montfauconovim. Montfaucon ga potiče da nastavi istraživanja u firentinskim samostanskim knjižnicama, što je urodilo znatnim otkrićima. U knjižnici samostana
Santa Maria degli Angeli otkrio je 243 pisma poznatog humanista Coluccia Salutatija, a u knjižnici firentinske Badije pronašao je pisma Leonarda Brunija i Poggia Bracciolinija. Po dolasku u Pariz 1702, smjestio se u samostanu u Saint Germain-des-Près te odmah započeo raditi po arhivima i knjižnicama istražujući osobito rukopise o talijanskom humanizmu te povijesti i kulturi Bizanta. Već iste godine javlja svom meceni Cosimu III Mediciju, nadvojvodi firentinskom, koji mu je osigurao novac za boravak u Parizu te ga preporučio Montfauconu i Mabillonu, da je otkrio 140 Petrarkinih pisama te njegove neobjelodanjene spise
Familiares i
De viris illustribus. To je otkriće izazvalo živo zanimanje znanstvene javnosti za njega i njegov rad. Započeo je tada pregovore s rotterdamskim izdavačem R. Leersom za izdavanje te građe pod naslovom
Bibliotheca anecdota scriptorum decimi quarti et decimi quinti saeculi, koju je želio izdati u 4 sveska. Tu je htio uvrstiti i neobjelodanjenu građu drugih talijanskih humanista (pisma i djela P. Bracciolinija, L. Brunija, A. Poliziana i dr.). Za pregovora s Leersom stigla mu je povoljnija ponuda iz Rima pa je rukopis poslao tamo, no djelo nije tiskano jer neki izrazi koje je B. upotrijebio u tekstu nisu bili po volji papi Klementu XI. Ne hoteći povrijediti Papu i njegove prijatelje, sâm je povukao rukopis i nije ga više nudao izdavačima. U isto vrijeme počeo se baviti bizantologijom. Već 1702. otkrio je u Kraljevskoj knjižnici anonimni spis
Patria seu Origines Urbis Constantinopoleos (poznat kao »Bandurov anonim«). U svojoj prvoj tiskanoj knjizi, objelodanjenoj u Parizu 1705, objavio je sačuvana djela carigradskog patrijarha Sv. Nicefora. To će djelo doživjeti još dva izdanja, a pribavilo mu je opće priznanje učena svijeta. Za svoje veliko djelo
Imperium Orientale (1712) sakupio je mnoge neobjelodanjene izvore važne za bizantsku povijest, kao i neke ranije poznate, koje je sada tiskao na osnovi novopronađenih rukopisa, među njima i Porfirogenetov spis
De administrando imperio. Bilo je to drugo izdanje ovoga važnog djela, koje je pripremio na temelju novopronađena rukopisa. Zanimanje za njegov rad veoma je poraslo te ga već tada drže jednim od najučenijih ljudi u Evropi, a sam G. W. Leibniz hvali ga poradi učenosti. U novom djelu,
Numismata Imperatorum Romanorum (1718), koje se na neki način nastavlja na
Imperium Orientale, opisao je novac kasnorimskih i bizantskih careva te uza nj izdao numizmatičku bibliografiju
Bibliotheca nummaria, jednu od prvih u svijetu, opisavši i kritički valorizirajući oko 200 numizmatičkih djela nastalih od XVI st. do njegova doba. Već 1719. izišlo je u Hamburgu kao posebna knjiga drugo, popravljeno izdanje. U međuvremenu (1714) umro je A. Magliabecchi, upravitelj nadvojvodske Palatinske knjižnice u Firenci, te ga Cosimo III imenuje upraviteljem svoje knjižnice, no B. nije nikada preuzeo dužnost, premda se volio kititi tom titulom. U Parizu je našao nove zaštitnike, kralja Luja XIV i njegov dvor. Kralj je financirao i izdanje njegova djela
Numismata Imperatorum Romanorum, a zahvaljujući njemu uskoro je B. postao počasni član znamenite
Académie des Inscriptions et belles-lettres. Na dvoru francuskog kralja uživao je poseban ugled; bio je savjetnik regenta Filipa Orléanskog i upravitelj numizmatičke zbirke njegove majke Lizelote. Njegovi odnosi s mecenom Cosimom III su ohladnjeli, a zbog prigovaranja redovnika u samostanu da se nemarno odnosi prema svojim redovničkim dužnostima, preselio se 1724. u dvorac vojvode Orléanskog. Za života više nije objelodanio nijedno djelo. O Bandurovu životu i radu nije dosad napisana opširnija znanstvena studija. Isprave koje se odnose na njegov život i rad čuvaju se u Državnom arhivu u Firenci (važne posebno za njegov odnos prema nadvojvodi Cosimu III), u Nacionalnoj knjižnici u Parizu i dr. Njegova mnogobrojna pisma čuvaju se u Vatikanskoj knjižnici i u Kraljevskoj knjižnici u Hagu (korespondencija s G. Cuperom).
DJELA:
Conspectus operum sancti Nicephori, patriarchae C Pol., quae propediem duobus tomis edenda sunt, et quorum pauca hactenus edita fuerunt. Cum interpretatione latina, notis ac VIII dissertationibus criticis, dogmaticis et historicis. Parisiis, Apud Cl. Rigaud 1705; Hamburgi 1712 (u: J. A. Fabricius, Bibliotheca graeca, 5, str. 624–667); Lipsiae 1801 (u: G. C. Harles, Bibliotheca graeca, 7, str. 610–632). —
Imperium Orientale, sive Antiquitates Constantinopolitanae, in quatuor partes distributae... quae ex variis scriptorum graecorum operibus et praesertim ineditis adornatae, commentariis, et geographicis, topographicis, aliisque quam plurimis monumentorum ac nomismatum tabellis illustrantur, et ad intelligentiam, cum sacrae tum profanae historiae apprime conducunt, 1–2. Parisiis, Typis et sumptibus Joannis Baptistae Coignard 1711; Venetiis, B. Javarina 17292; (ulomak:
Animadversiones in Constantini Porphyrogeniti libros De thematibus et De administrando imperio. Bonnae 1840 u: Corpus Scriptorum historiae Byzantinae, 3, str. 271–378). —
Numismata Imperatorum Romanorum a Traiano Decio ad Palaeologos Augustos. Accessit Bibliotheca nummaria, sive auctorum qui de re nummaria scripserunt, 1–2. Lutetiae Parisiorum, sumptibus Montalant 1718. — Bibliotheca nummaria … Recusa curante Jo. Alberto Fabricius, Hamburgi, Apud L. Liebezeit et T. C. Felginer 1719.
LIT.:
Franjo Marija Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Dubrovnik 1803, 22–24. —
Medo Pucić (O. Pozza): Anselmo Banduri. Galleria di Ragusei illustri, 1841, str. 1–6 (hrvatski prijevod u: Numizmatičar, 1/1933, str. 36–38). —
A.: Anselmo Bandur (Banduri). Slovinac, 7(1884) 6 (21. II), str. 81 + 90–91. —
Vasilije Derić: Anselmo Banduri Dubrovčanin. Stražilovo, 6(1893) 23, str. 365–366; 24, str. 382–384; 25, str. 393–398; 26, str. 413–414. —
Josip Nagy: Prilozi za biografiju Anselma Banduri. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1929, IX/1–2, str. 83–108. —
Jean Dayre (J. D.): Documents inédits sur la vie de Banduri à Paris. Annales de l’Institut Français de Zagreb, 1(1937) 2/3 str. 147–158. —
Salvatore Impellizzeri i
Salvatore Rotta u: Dizionario biografico degli italiani, 5. Roma 1963, 739–750. —
Bartol Zmajić: Anselmo Banduri 1671–1743. Numizmatičke vijesti, 18(1971) 29, str. 3–8. —
Serafin Marija Crijević: Bibliotheca Ragusina, 1. Zagreb 1975, 88–95.
Anselmo Banduri
Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigacijuIdi na pretragu
Anselmo Banduri (
Dubrovnik 18. kolovoza 1675. -
Pariz 1743.)
hrvatski povjesničar
Otac Matija bio je ugledni dubrovački trgovac, a mati Deša Volanti sestra stonskog biskupa Frane. Njegovo kršteno ime je Matija, no redovničko mu je ime Anselmo. Prezime Banduri sreće se i kao Bandurini, Bandurović, Bandurius. Njegov rođak Ivan Aletin, sekretar Dubrovačke republike, bio je bibliofil i starinar, a posjedovao je
arheološku i
numizmatičku zbirku.
1692. Anselmo se zaredi u benediktinskom redu, te boravi u dubrovačkom samostanu godinu dana, zatim se preseli u
Italiju u Montescaglioso, no nakon kraćeg vremena vraća se u Dubrovnik gdje sluša predavanja dominikanca Antuna Bundića. Ubrzo odlazi ponovno u Italiju, u Aversi, gdje studira filozofiju, nakon nekoliko mjeseci seli 1696. u
Rim, u kolegij sv. Anselma. Po završetku studija nastanio se u Firenci, gdje istražuje arhive s usmjerenjem povijest posebno južnih Slavena.
1700. dolazi u Firencu najveći tadašnji paleograf benediktinac Bernard de Montfaucona. Banduri mu pomaže u prepisivanju rukopisa, a ovaj uvidjevši učenost Bandurija, obeća mu da će po povratku u Pariz ishoditi da i ovaj dođe. 1703. zaista Banduri odlazi u Pariz na poziv firentinskog nadvojvode Cosio III Medici, koji mu omogućuje život u tom gradu. Ovdje odmah počinje proučavati rukopise, te otkriva 140 Petrarkinih pisama, što mu podiže ugled u svijetu. Ovdje se Anselmo počeo baviti Bizantom, a u Kraljevskoj knjižnici otkriva anonimni spis "Patria seu Origines Urbis Constantinopoleus".
Prvo svoje djelo tiska u Parizu 1705. To su sačuvana djela carigradskog patrijarha sv. Nicefora. Djelo doživljava još dva izdanja. U njegovom velikom djelu "Imperium Orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae in quatuor partes distributae" sakupljeno je mnogo važnih neobjavljenih izvora za povijest Bizanta, kao i neki ranije pronađeni rukopisi, a među njima se nalazio i spis "De administrando imperio" cara
Konstantina Porfirogeneta. To je bilo drugo izdanje za hrvatsku povijest važnog djela sačinjenog na osnovi novopronađenog rukopisa. Ovo djelo tiska u Parizu 1712. u dva velika sveska. Drugo značajno djelo, koje se nadovezuje na prethodno, je "Numismata imperatorum Romanorum a Traiano Decio ad Palaeologos Augustos", Pariz 1718, gdje je opisan život careva i cezara, prikazani kovani novci rimski, grčki i egipatski (Ptolemejevići). Kao dio tog djela izdana je numizmatička bibliografija "Accesit Bibhotheca nummaria, sive auctorum qui de re nummaria scripserunt". nastalih od XVI st. do njegova doba. To djelo je 1719. doživjelo drugo popravljeno izdanje, tiskano u Hamburgu.
Upravitelj knjižnice Cosima III je umro i nadvojvoda pozove u Firencu Bandurija, imenovavši ga novim upraviteljem. Banduri nije otputovao, jer je u međuvremenu u Parizu našao zaštitnika kralja Luja XIV. Zahvaljujući njemu posta 1715. članom Academia des Inscription et des Beaux Arts. Ujedno je postao savjetnik Filipu Orleanskom i upraviteljem numizmatičke zbirke njegove majke Lizolote. No u tom poslu Anselmo je zanemario svoje redovničke dužnosti, te doživljava prigovore. To ga je nagnalo da preseli 1724. u dvorac vojvode od Orleansa.
Do smrti (1743.) nije više objelodanio ni jedno djelo. Umro je u Parizu.
Dokumenti, koja se odnose na njegov život, čuvaju se u Državnom arhivu u Firenci, Nacionalnoj knjižnici u Parizu, a pisma u Vatikanskoj knjižnici te kraljevskoj knjižnici u Haagu.
Шта да кажем кадија те тужи кадија ти суди фалисфикатор!