Да прочитао сам имам једну књигу сажетију Шарл Дил историја византијског царства онај линг Острогорског ми се изгубио и загубио сам негде тај пдф ако га имаш обавезно пошаљи.
Да осим иконоборства ударају и Арапи са свих страна , Бугари , онда Пипиновом интервенцијом је изгубљена Италија , Сицилија , Крит , западни Илирик.
Затим морали су да подрже крунисање Карла Великог за Римског Цара 800.те
А по томе изгледа да су ове области живеле у миру за то време као што Коста каже Срби и Бугари док се византијско царство није повратило па је заметнуло кавгу међу Србима и Бугарима.
Tako je. Vizantija tokom većeg dela VII i VIII stoleća je jedna apsolutno devastirana država. Sve do 780. godine traje ova geopolitička katastrofa, usled koje je Carstvo izgubilo
većinu svojih teritorija, što je nužno imalo
kataklizmične posledice po njegov privredni rast, jer su, kao i u slučaju svake imperije, brojne teritorije bile značajan izvor prirodnih bogatstava. O posledicama po trgovinu tek, pored svih arabljanskih pohara, mislim da nije potrebno ni govoriti. Evo jedne mape, da se čisto podsetimo:
Jedino što ostaje jeste zapadna Mala Azija. Arabljani haraju i prodiru; centralne oblasti bivaju pretvorene u pustoši i pored njih i Bugara objektivno se govori o ugroženosti samog opstanka države.
Vojne snage trpe ove posledice. Nekada impozantna vojska koja je brojala 150.000 boraca, sada je prepolovljena, a sada je brojala čak
u svojem najvećem hipotetičkom kapacitetu 80.000 ljudi. A izgubila je veliku većinu svojih teritorija - što ukazuje i da broj vojnika nije bio proporcionalno smanjen, već da se sada i dosta više sredstava treba izdvajati za finansiranje vojske. Da bi se snašla sa ovim problemom, Vizantija prelazi sa direktnih isplata naknada ljudima koji se bore u raspodelu zemljišnih poseda - dok, s jedne strane, ovo rešava problem budžeta koji prostone može da izdrži novonastalu situaciju - sa druge, to kao negativnu nuspojavu dovodi do, prirodno, smanjenja prihoda sa carskih domena.
Upravo u vezi sa ovim događajima od 659. državu udara i ekonomska kriza. Dolazi do smanjenja robno-novčane razmene, depopulacije gradova i naravno pada i pismenog stanovništva; raste i, modernim rečnikom, stopa nezaposlenosti (činovnički aparat se smanjuje i ljudi rade duže i više poslova u isto vreme za iste ili čak manje plate). Ekonomika strada ukoliko robno-novčanu razmenu smenjuje trampa, zato što su porezi i dalje svi trebalo da se plaćaju u novcu, po starom sistemu, a naturalna razmena je bila tada sve veća i veća. Kada god postoji stanje nesigurnosti (kada kao psihološki činilac roditelj okleva pri odluci da dovede dete u ovaj svet, a što dokazano ima i psihološke posledice i po seksualne odnose, odnosno seksualno zdravlje - plodnost, tj. negativno utiče na natalitet), tada se stvaraju i dobre okolnosti za cvetanje kriminala i korupcije; prodavci su po apsurdno niskim cenama od seljaka otkupljivali proizvode jer su ovima očajnički trebale pare da bi platili dažbine državi - a vrlo je dobro poznato šta se događa sa ekonomskim sistemom nekog društva kada valuta biva precenjena a narod blago rečeno opljačkan.
Stari društveni sloj, stara senatorska kasta Vizantije, u potpunosti je uništena. Oni su politički pritisnuti i istisnuti novom generacijom azijskog srednjeg plemstva; veleposednika koji su do juče bili nepismeni planinski stočari; oni su preuzeli faktičku oligarhijsku kontrolu nad Carstvom i u potpunosti bili istisli generacije
Rimske imperije, sprovodeći paralelno militarizaciju države. Mislim da nije neophodno podvući šta se događa sa kulturom kada dođe do militarizacije države i društva i kada vojnički kor preuzme sve poluge vlasti. Veterani sa Istočnog fronta su bili zainteresovani samo za jedno - da steknu slavu i nove posede boreći se protivu nevernika. Tu nije bilo realno mnogo mesta za neko mecenarstvo, kako ni iz praktičnih razloga koji su zahtevali praktično
permanentno stanje rata (iskustvo tih vojnika-krajišnika se može na neki način porediti sa Vojnom krajinom, pa čak i u pogledu narodnih pesama koje su nastajale, a i određenu paralelu romejskog iskustva sa Srbima pod Turcima bismo čak mogli napraviti), a tako i jer prosto nije bilo ni interesa.
A upravo zbog toga jedno vreme nije bilo ni na prestolu političke stabilnosti. Hajde pogledaj koliko su vladali carevi i kako su sa prestola odlazili:
* Justinijan II - zbačen u pobuni 695.
* Leontije - zbačen u pobuni 698.
* Tiberije III - zbaćen u pobuni 705.
* Justinijan II - vratio se na presto nasilno (
uz ni manje ni više no Bugare) i zbačen u pobuni 711.
* Filipik Varda - zbačen u pobuni 713.
* Anastasije II - zbačen u pobuni 715.
* Teodosije III - povukao se posle pobune 717.
Slično je stanje i u Crkvi, što možeš videti ukoliko ovo uporediš sa vaseljenskim patrijarsima (Kalinik uhapšen i oslepljen 705, Kir smenjen 712, Jovan VI smenjen 715, Konstantin II javno obezglavljen 766. godine).
To je jedno opšte stanje haosa, nesigurnost u kojoj nije ni moguće bilo nikakve konzistentnije poduhvate preduzimati - posebno ako se ima na umu da svaki prevrat za sobom donosi i nove ljude za preraspodelu mandata, što sve odgovorne pozicije koje drže glavne poluge u državnom mehanizmu čini jednostavno nepredvidivim. Čak i posle ovog kriznog perioda 695-717, jedan od pripadnika ove nove vojničke elite je uspeo zauzme Carigrad i
više od godinu dana tamo bleji dok je Konstantin V gledao šta će da radi, što jasno ukazuje da nije lako došlo do povećanja stabilnosti u državi u VIII i IX soleću. Spominjem i deveti vek, zato što će se ova praksa pobuna i građanskih ratova nastaviti, iako će njihovi rezultati biti bezuspešni, i dalje. Jedan Sloven po imenu
Toma je, ni manje ni više, no stavio Konstantinipolj pod opsadu 821-3. godine. Da ni ne pominjemo da u ovom periodu
vizantijskog mračnog veka se često nižu i pobune nehrišćanskih pripadnika, čim bi ih ponegde vlast uspela podvrgnuti pod svoju kontrolu; paganski Sloveni su malo-malo pa dizali ustanke; peloponeski Sloveni će biti skršeni konačno
tek u X stoleću.
I za sve ovo vreme Romeji vode strahovite ratove protiv većine svojih suseda.
Dodaj svemu ovome da još od vremena Justinijana udaraju Carstvo epidemije bubonske kuge, nikako ne posustajajući. Epidemija 747/8. godine je bila toliko apokaliptična da je Kosta morao da izvrši suštinski
rekolonizaciju Carigrada jer je postojala opasnost da se pretvori u malenu varoš (zamisli da se nađeš u situaciji da treba neko da ti postane ministar u vladi, ali u Beogradu nema dovoljno ljudi jer već svi sede u vladi

).
E sada...dakle imaš
sve ovo na umu...a pored svega toga
ja još nisam ikonoklazam uopšte ni spomenuo.
Dugujemo Porfirogenitu mnogo. Da nije bilo njega...da se tako izrazim, ne bi bilo ni vizantijske civilizacije. On je taj koji je očuvao, obnovio i proširio tu kulturu, čiji će rezultat biti između ostalog i jedan Sveti Sava.
Da li onda uopšte čudi što u vizantijski izvorima - ukoliko ne računamo
Srbograd u Maloj Aziji u drugoj polovini VII stoleća - Srba do Porfirogenita doslovno niđe uopšte nema, ko da su dusi?