Pa ovaj... neće se baš večno radovati.
U prvom trenutku će krenuti da se pipaju i da se oduševljavaju što još uvek imaju ruke i noge i mogu da ih pokreću kako oni hoće.
U sledećih nekoliko dana primetiće da su im nestale sitne nesavršenosti sa kože, da ih više ne muči loša probava, otečene noge, suva kosa...
Nekoliko sedmica će se buditi uz prijatno osećanje da ni danas ne moraju na posao /školu/ pijacu.
Mesecima će samo bazati preko livade kao trutovi kojima je jedini posao da mirišu cveće.
Nakon pola godine primetiće da je livada uvek ista i da nemaju s kim da odigraju partiju pokera, a pošteno govoreći, počeće malo da im ide na živce ona muzika koja nikad ne prestaje i sve više liči na žubor planinskog potoka.
Nakon sto godina muzika će više ličiti na žubor kišne kanalizacije.
Na petstogodišnjicu smrti popeće se na najviši oblak sa Kalašnjikovim i krenuće da rokaju anđele u letu tako da će uskoro vetar da kovitla guste mase perja.
Kada uspeju da pogode skrivene zvučnike iz kojih dolazi žuborava muzika, odložiće Kalašnjikova, zapaliće cigaru i reći:
- E, tako.