DA LI TREBA TUĆI DECU U VASPITNE SVRHE?

Hellen: vezano za onog sto je bezao do Madjarske granice i sto su mu kupili kom. Pre nekih deset godina prijatelji nekih nasih poznanika odu na put (duzi) u inostranstvo, i ostave 17ogodisnjeg sina u stanu, koji je imao zahteve da mu kupe stan ili iznajme stan za njega, inace.
Ovaj besan sto oni to nece, za njihovog odsustva uzme i izda stan unapred na 6 meseci, uzme kintu i nadje sebi stan (ima kartice, tj ovlascenje na ocev racun pa moze da se izdrzava dok oni nisu tui). Ovi stanari promene bravu na stanu, i kad su se roditelji vratili sa puta s akoferima - d audju u stan, kad ono - kljucic! Dok su se rascivijali sa ovima d aizadju iz stana muke su zive imali. U medjuvremenu sin im je objasnio da je to sve zato sto nisu hteli da mu iznajme gajbu, jer da jesu oni nikad ne bi morao da iznajmi njihovu (?!). Bogatasko dete, uslovno receno, pa raspusteno. I oni - moroni - mira radi u kuci, a i zato sto po prirodi posla putuju cesto, da im se ne bi desilo isto (d aovaj opet iznajmi gajbu) - oni mu eto - sta ce, kazu, morali su! - iznajme gajbu da on lepo zivi sam?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!!??!?!?!!?!??!!??!?!?!?!?!?!?!?!

Sta reci.....Sto ti rece za ovog na Madjarskoj granici sto su ga nasli, zadnje sto bi dobio bio bi kompjuter - takoreci NIKAD ga ne bi dobio. A da ne govorim o gajbi.
 
ne sporim da postoje deca koju je nemoguće vaspitavati po želji:lol: Čak smatram da je tako uvećini slučajeva. Rekao jedan čovek :''moli Boga da ne rodiš djavola.''

cinjenica jesta da su neka deca laksa za oblikovanje, pokorna i disiplinovana po priodi, dok su druga nemirna, temperamentna i nezavisna.
ali nijedno dete nije djavo.
ne postoje losa deca.samo losi roditelji.
 
imam bivsu komsinicu koja sada zivi u Svedskoj..
tamo ne smeju zakonski da biju decu...cim dete od dve tri godina pocne zestoko da se dernja, blesave komsije zovu sluzbe koje to zabranjuju...
kad je dolazila u Srbiju na odmor proslog leta, kaze ona meni: e jedva sam cekala da predjem granicu i da ovog mog slatko izbubecam :lol:
 
cinjenica jesta da su neka deca laksa za oblikovanje, pokorna i disiplinovana po priodi, dok su druga nemirna, temperamentna i nezavisna.
ali nijedno dete nije djavo.
ne postoje losa deca.samo losi roditelji.

Po toj teoriji krivi su amebe ili adam i eva, jer svi smo mi necija deca. I nema dece lakse za oblikovanje, nuzno su poslusnija deca osetljivija, i kad se izvices na takvo dete ono ce da pati mnogo duze od nekog stodjavola, koji ne haje.
 
Po toj teoriji krivi su amebe ili adam i eva, jer svi smo mi necija deca. I nema dece lakse za oblikovanje, nuzno su poslusnija deca osetljivija, i kad se izvices na takvo dete ono ce da pati mnogo duze od nekog stodjavola, koji ne haje.

nisam trazila krivca, ali ako vec hoces, ako je dete problematicno, jeste, krivi su roditelji. to sto sam ja mozda los roditelj, mozda je kriv moj roditelj, a mozda i nije. zato postoji nesto sto se zove odrastanje, i covek sa trideset godina bi vec trebalo da razluci dobro i lose, da se resi roditeljskih losih scenarija i da se sa svojim zivotom, svojom decom i svojim odgovornostima nosi kao covek, a ne kao necije lose vaspitano dete.

a ovo o stodjavolu koji ne haje...kako silno gresis. ako dete ima karakter koji mu ne dozvoljava da pokaze svoj bol, to ne znaci da ga roditeljska nebriga ne pogadja.
kad sam rekla laksa za oblikovanje, mislila sam pre svega na decju prirodu. ima dece koja su mirna, koja se igraju sedeci, koja vole filmove, koja su miroljubiva..i ima dece koja su nemirna, koja su znatizeljna, koja su brza...svakom je roditelju lakse da izadje na kraj sa mirnim detetom. sto ne znaci da je ovo zivahno lose. samo je drugacije.
 
Stodjavo je dete koje nakon sto ga roditelj izgrdi i zapreti mu, ispsuje tog roditelja, pobegne od kuce i ne vrati se ceo dan, a kad ga roditelji izbezumljeni docekaju, on zaboravi zasto je i otisao od kuce.
A sta je u glavi mirnog deteta koje cuti, gleda tv, cita knjige i poslusno izvrsava naloge, to ne zna niko.
A da gresim, gresim, roditelj sam-moze mi se!
 
Хм, ти овде наводиш две различите ствари:
- емотивна уцена је нешто страшно за дете, условљавање љубави је најгора могућа ствар коју можемо да урадимо детету
- изражавање сопствених осећања је, кажу психолози, јако важно за комуникацију и разумевање. Значи: ''Када ти радиш то и то - ја се осећам тако и тако...''
Рецимо: ''Јако сам тужна када видим да разбацујеш ствари по кући. Трудим се да средим стан, а када ти оставиш све разбацано осећам као да сам узалуд радила и као да не поштујеш мој труд који сам уложила у то.'' То није емотивна уцена, то је јасно саопштавање осећања (на која и родитељи имају право)...
Значи, увек ТИ говор заменити ЈА говором.
Не ''ТИ си аљкав и не поштујеш рођену мајку која се мучи за тебе'', него ''ЈА се осећам повређено када разбацаш ствари тек пошто сам средила собу''.

Увек говорити о КОНКРЕТНОМ ПОСТУПКУ, никад о ДЕТЕТОВОЈ ЛИЧНОСТИ!

Рећи ''погрешио си'' или ''не свиђа ми се што си то урадио'', а не ''ниси добар!'' или ''увек све забрљаш''!

Prelijepo objasnjeno,receno :D
Sve je u stavu,rijecima koje djeci upucujemo...sto mnogi ne vide vaznost u tome.
Naucila sam mnogo u knjigama vezanih za roditeljstvo...ko nije citao nista slicno,prvu preporucujem "Kako da unistite zivot djetetu"...ali tu pise da nije za pametne.sujetne roditelje...kao i meni prva,bila mi je vrlo zabavna jer sam nalazila moje roditelje,a da ne lazem i samu sebe...na vrlo saljiv nacin opisano kako postupamo,i upravo o tome sta i kako kazemo djetetu.

A sto se tice rijeci necu...nikad mi se nije desilo a ni muzu da nam sin(14 g)kaze NECU...ono -sto ne mogu ili zasto...to da,ali tu smo da objasnimo,i za to treba uvijek imati vremena.Samo jos od prvog dana od kad imamo komp,sin zna da radnim danima u 99% jednostavno nema kompa,a vikendom da ali odredjeno vrijeme.I jednostavno nemamo problema sa tim.

Sjetila sam se tate nekad,kad bi ga pitala za izlazak u petak,on bi rekao samo NE moze,ako ja pitam zasto,on bi odgovorio,jednostavno ne moze sta tu ima da se objasnjava.Rekla sam da tu gresku nikada necu napraviti sa mojom djecom...ono traze razlog,i treba objasniti...nekada sam mislila kako tata vaga pa mu se cefnulo da kaze ne i tako bude...to me izludjivalo,jer meni je taj svaki izlazak bio vazan,a imala sam pravo samo petkom do 23:00h.Time me samo odbijao,i u meni se stvarao bes,inat,osjecaj nerazumjevanja...
 
Stodjavo je dete koje nakon sto ga roditelj izgrdi i zapreti mu, ispsuje tog roditelja, pobegne od kuce i ne vrati se ceo dan, a kad ga roditelji izbezumljeni docekaju, on zaboravi zasto je i otisao od kuce.
A sta je u glavi mirnog deteta koje cuti, gleda tv, cita knjige i poslusno izvrsava naloge, to ne zna niko.
A da gresim, gresim, roditelj sam-moze mi se


Не бих се сложила.
Дете се рађа као несташно, живахно, радознало...али се не рађа као безобразно и безобзирно! То се стиче током одрастања, најћешће због родитељског погрешног односа.
 
Не бих се сложила.
Дете се рађа као несташно, живахно, радознало...али се не рађа као безобразно и безобзирно! То се стиче током одрастања, најћешће због родитељског погрешног односа.

Tako je,apsolutno isto mislim:)
 
Не бих се сложила.
Дете се рађа као несташно, живахно, радознало...али се не рађа као безобразно и безобзирно! То се стиче током одрастања, најћешће због родитељског погрешног односа.
Ni ja se ne bih složila s tobom.
Bitan je potencijal ličnosti. Kako od konkretnog do konkretnog slučaja možemo znati šta će biti triger za ispoljavanje bezobzirnosti ili bezobrazluka?

Misliš, nemouće je da dobar , pažljiv roditelj ima dete koje ide i odlazi stranputicom?
Ili da loš roditelj ima dobro dete koje ''uspe'' u životu?

Mislim da se kanda malo više tripujete time da od nas sve zavisi, pa i to kakvo će nam biti dete.
Roditelj bi trebao da da sve od sebe, ali dobar rezultat nije zagarantovan. Ako daš sve od sebe, bar te kasnije u životu, ako stvari odu u pogrešnom smeru, neće preterano gristi savest.
 
Иначе, кад погледате ту проблематичну децу (а стицајем околности радим са таквима)...на први полгед видите их као беспризорне, неваспитане, безобразне, дрске, лоше, агресивне, проблематичне...
А онда, када са тим дететом останете у четири ока, и када почнете разговор...видите само јадну, невољену, емотивно запуштену децу из растурених породица или породица са лошим односима....и схватите да су та деца, (''стођаво''), у ствари жртве својих неодговорних родитеља...и да ће, на жалост, ако им се не помогне, и они израсти у најчешће исте такве родитеље...и прича се наставља у следећој генерацији...
 
@ sevilja
dobar i pazljiv po cijem misljenju? ne znam ni jednog roditelja koji se zaista bavio svojom decom, kome su deca otisla stranputicom. to sto neko zivi pristojan gradjanski zivot, deca su umivena i lepo ocesljana, i tebi sa strane izgleda da je dobar roditelj, NE ZNACI DA ZAISTA I JESTE DOBAR RODITELJ.
cak i kad su nase namere najbolje, mozda nam je nacin los. tesko je biti roditelj.
 
Ni ja se ne bih složila s tobom.
Bitan je potencijal ličnosti. Kako od konkretnog do konkretnog slučaja možemo znati šta će biti triger za ispoljavanje bezobzirnosti ili bezobrazluka?

Misliš, nemouće je da dobar , pažljiv roditelj ima dete koje ide i odlazi stranputicom?
Ili da loš roditelj ima dobro dete koje ''uspe'' u životu?

Mislim da se kanda malo više tripujete time da od nas sve zavisi, pa i to kakvo će nam biti dete.
Roditelj bi trebao da da sve od sebe, ali dobar rezultat nije zagarantovan. Ako daš sve od sebe, bar te kasnije u životu, ako stvari odu u pogrešnom smeru, neće preterano gristi savest.


Не, не, нисам то мислила...
Много особина деца наслеђују, и то не зависи од наше воље...
Али како ће те особине бити каналисане - то зависи од родитеља!

Не говорим о томе какави ће они бити једног дана у животу - то зависи од њих самих (после двадесете свако је одговоран за себе!) говорим о томе какви су као деца. Дете које псује родитеља то ради не зато што је рођен такав, него зато што му се то може, што му је дозвољено!
 
@ sevilja
dobar i pazljiv po cijem misljenju? ne znam ni jednog roditelja koji se zaista bavio svojom decom, kome su deca otisla stranputicom. to sto neko zivi pristojan gradjanski zivot, deca su umivena i lepo ocesljana, i tebi sa strane izgleda da je dobar roditelj, NE ZNACI DA ZAISTA I JESTE DOBAR RODITELJ.
cak i kad su nase namere najbolje, mozda nam je nacin los. tesko je biti roditelj.
Eto, ja znam roditelje koji su se zaista bavili svojom decom, a koja su otišla stranputicom.
Samo pokušavam da kažem da jedinstven model ne postoji i slažem se sa tobom, zaista verujem da je teško biti roditelj, pogotovo što je veoma bitno da osim što si roditelj, budeš i psiholog.
Nekom detetu će trebati autoritativan roditelj , a kod nekogdeteta autoritativnost budi u njemu sve najgore...treba biti pametan pa umeti proceniti svoje dete.
Ali mislim da je to samo delić od uticaja značajnih za formiranje čoveka.
 
Иначе, кад погледате ту проблематичну децу (а стицајем околности радим са таквима)...на први полгед видите их као беспризорне, неваспитане, безобразне, дрске, лоше, агресивне, проблематичне...
А онда, када са тим дететом останете у четири ока, и када почнете разговор...видите само јадну, невољену, емотивно запуштену децу из растурених породица или породица са лошим односима....и схватите да су та деца, (''стођаво''), у ствари жртве својих неодговорних родитеља...и да ће, на жалост, ако им се не помогне, и они израсти у најчешће исте такве родитеље...и прича се наставља у следећој генерацији...
Не, не, нисам то мислила...
Много особина деца наслеђују, и то не зависи од наше воље...
Али како ће те особине бити каналисане - то зависи од родитеља!

Не говорим о томе какави ће они бити једног дана у животу - то зависи од њих самих (после двадесете свако је одговоран за себе!) говорим о томе какви су као деца. Дете које псује родитеља то ради не зато што је рођен такав, него зато што му се то може, што му је дозвољено!
Mislim da nije bitan toliko roditeljski uticaj. ( ali ga nikako ne zanemarujem! )
Smatram da je u formiranju ili ispoljavanju bitno, pored roditelja kao uticaja sredine, i PORED GENETIKE ,individualno emotivno doživljavanje dogadjaja, ljudi...a kakvo će ono biti i šta će isprodukovati u konkretnom slučaju, možemo samo da nagadjamo.


I kako sad ovo- od roditelja zavisi kako će biti kanalisane osobine, a od osobe ( posle dvadesete- zašto baš dvadesete? ) zavisi kakva će biti? Iz ovoga, glat sledi, da to kakav će neko biti zavisi isključivo od roditelja.

Kakav će neko biti, zavisi, po mom mišljenju, od nivoa razvoja svesti o sebi i posledično o drugima.
Kako neko, samostalno, odlučuje o tome kolika i kakva će mu biti svest? I da se vratim na početak, ima li svako potencijal za veliki razvoj iste?

Šta ćemo sa podsvesnim delom ličnosti, koji ne kontroliše ni roditelj kod sebe, a kamoli da može kod deteta?

Zaista smatram da svaki čovek koji misli da bilo čiji život, u bilo kom periodu, zavisi od njega, samo sebi bespotrebno nameće to veliko breme za vrat.
Mnogo je životnih situacija koje nam ilustruju koliko je malo stvari koje držimo u svojim rukama.
 
Не бих се сложила.
Дете се рађа као несташно, живахно, радознало...али се не рађа као безобразно и безобзирно! То се стиче током одрастања, најћешће због родитељског погрешног односа.

Zbog nedostatka odnosa. Masa primera, bivsi decaci iz mog komsiluka koji su se gadjali ciglama, ratovali sa vazdusnim puskama, razmenjivali neke velike "zute' metke, skidali im udarne igle...Sva su ta deca, zahvaljujuci stabilnom uticaju porodice(a bilo je batina, pretnji, slanja kod baba i deda...), a pre svega, sreci sto su preziveli sve rizicne situacije i sl., danas, vidim, stabilne, kreativne licnosti, i ocevi.
Htela sam da naglasim da ne postoji dete lako za vaspitavanje, jer zatvorena deca, tiha i dobra deca, zahtevaju isto toliko ljubavi i paznje, kao i oni sto konstantno skrecu paznju na sebe nestaslucima. Otud moja izjava o stodjavolima, i ne mislim da su losa deca, samo, eto ponavljam, nisu nista tezi za vaspitavanje od dece, koja su tiha, citaju, i bespogovorno izvrsavaju naredbe i odredbe roditelja.
A bas kad se setim dece iz komsiluka, dakle nevezano za zivahne vragolane, to sam razjasnil(a koji se uopste pravdam),setim se jednog malog, bas je bio sljam, i zanima me kakav je sad, jer bio je onako, sve zlo u jednom detetu, podmukao, jadan...To prosto nije video od roditelja i sestre.
 
A bas kad se setim dece iz komsiluka, dakle nevezano za zivahne vragolane, to sam razjasnil(a koji se uopste pravdam),setim se jednog malog, bas je bio sljam, i zanima me kakav je sad, jer bio je onako, sve zlo u jednom detetu, podmukao, jadan...To prosto nije video od roditelja i sestre.
Sličan primer sam ja imala u osnovnoj- dečko bez oca, majka bez autoriteta nad njim, večito agresivan, nevaspitan...a danas, završio je likovnu akademiju, radi stripove, jednom rečju gospodin čovek! Nekako se desio ''kvrc''. Kako, ne znam, ali znam da je druga osoba u odnosu na pre 15 godina...naravno, majku nije menjao , a ni uslove zivota, do svog uspeha.
 
Sve, ili bar mnooogo toga u životu uslovljeno je fizičkom silom.

Garancija da će se poštovati zakoni u društvu je fizička sila (manje ili više direktna).


E, fora je u ovom "manje ili više direktna".

Za svaki pogrešan korak u životu sleduje fizička kazna.

Samo je razlika u tome koliko je međukoraka između greške(uzroka) i kazne(posledice).

Ako nekoga opsujete ili udarite, kazna je često vrlo brza i uočljiva.
Jasno je zašto ste i vi dobili po rebrima.

Drugi primer, za ovu opciju gde su greška i kazna(fizička) razdvojene sa
dugotrajnijim ili komplikovanijim sledom međukoraka,
mogao bi da bude:
učenje: nisi dobar đak, ostaneš niskokvalifikovan, i za 30 godina primetiš
da si niko i ništa, otromboljen ot težeg rada i lošije hrane nego tvoji vršnjaci koji
su imali bolje rezultate.
Zbog male količine informacija u tvojoj glavi, podložniji si
jednostavnim(prostim) filozofijama zbog čega postaneš pristalica idiotskih političkih
pravaca, i misliš da je sport tu zbog navijača a ne zbog navijačevih para.
ishrana: baš te briga što ti govore da jedeš zdravu hranu, za 15-tak godina
primetiš da si mlohav, loših zuba, brzo se zamaraš, ne shvataš nove stvari...
ustajanje na vreme: baš te briga što ti je sat zvonio pre 20 minuta, ti bi još da dremaš,
kad doteraš do poslednjeg minuta, na-vrat-na-nos se sjuriš na posao bez
doručka, neumiven, neobrijan, neopranih zuba i ušiju, smrdljiv ispod miške...to će neko sigurno primetiti i steći loš utisak o tebi kao o onom što mu smrdi iz usta i ima žuto u ušima.
Možda će to biti baš tvoj profesor, šef, ili devojka u koju ćeš se zaljubiti.
Njihov loš utisak o tebi ostaće negde u njihovoj podsvesti, i jednom kad budu odlučivali o tebi, proći ćeš lošije, završiti na lošijem poslu, sa manjom platom, zbog čega ćeš lošije živeti.


Shvatanje ovih dužih i komplikovanijih veza između greške i kazne zavisi kako od lične i socijalne inteligencije, tako i od obrazovanosti.
Ne može se očekivati od deteta da odmah zna takve komplikovane veze, zato je u redu
biti mu zakon dok ne shvati.

Kad je dete baš malo, još ne ume da priča i slično, ne možeš mu razgovorom objasniti zašto da ne radi nešto što je opasno za njega. Ja bih ga stavljao u onaj dečji kavez.

Ali možda treba što pre početi sa demonstracijama "zakasnele" kazne. Čisto da bi
shvatilo da treba razmišljati nekoliko koraka unapred.
Zgrešio je danas iako je upozoren, priredi mu nešto za prekosutra.
Na primer, sutradan, kad je klinja već pomislio da si zaboravio na nestašluk, kupiš nešto što će klinac pomisliti da je za njega (pečenje, tortu, video igru...) i onda ga ostaviš još jedan dan da se nada da će baš on da uživa u tome, a onda trećeg dana uzmeš i sam počneš da uživaš u kupljenom, dok on gleda i moli, i tek na kraju takve sesije kažeš mu zašto je kažnjen.
 
:)
Имала сам пријатељицу која је ''имала стрпљења'', па је навикла сина да му сваки дан кува по неколико јела, јер он свако пљује и прска пуним устима... А мама је ''имала стрпљења'', никад му ништа није приговарала, ширила је новине по трпезарији, зидови су јој били скроз од спанаћа...и све је чекала да дете порасте па да ''само схвати да не треба то да ради''.
...

Значи, стрпљење ДА, али и јасно изречена ограничења такође.

E baš sam o ovome pričala! I kad je kraj tome.
Slažem se sa onim ko reče da nema natezanja i da NE znači NE tog trenutka, ali kako to objasniti dvogodišnjaku.

More bre, za*ra ga na kraju. Mislim da ta kazna zakasnela nema efekta. Nekako mi se čini da kazna ili prati postupak ili je ni nema.
Ali do tog trenutka mi se baš svideo tvoj stav.:) vrlo interesantna teorija
 
Zbog nedostatka odnosa. Masa primera, bivsi decaci iz mog komsiluka koji su se gadjali ciglama, ratovali sa vazdusnim puskama, razmenjivali neke velike "zute' metke, skidali im udarne igle...Sva su ta deca, zahvaljujuci stabilnom uticaju porodice(a bilo je batina, pretnji, slanja kod baba i deda...), a pre svega, sreci sto su preziveli sve rizicne situacije i sl., danas, vidim, stabilne, kreativne licnosti, i ocevi.
Htela sam da naglasim da ne postoji dete lako za vaspitavanje, jer zatvorena deca, tiha i dobra deca, zahtevaju isto toliko ljubavi i paznje, kao i oni sto konstantno skrecu paznju na sebe nestaslucima. Otud moja izjava o stodjavolima, i ne mislim da su losa deca, samo, eto ponavljam, nisu nista tezi za vaspitavanje od dece, koja su tiha, citaju, i bespogovorno izvrsavaju naredbe i odredbe roditelja.
A bas kad se setim dece iz komsiluka, dakle nevezano za zivahne vragolane, to sam razjasnil(a koji se uopste pravdam),setim se jednog malog, bas je bio sljam, i zanima me kakav je sad, jer bio je onako, sve zlo u jednom detetu, podmukao, jadan...To prosto nije video od roditelja i sestre.

Па не учи се само угледањем...:roll:
Да ли разликујеш несташно и живахно дете које прави мангуплуке од онога који псује своје родитеље?
Ја ту видим јааако много разлике.

Иначе, слажем се са тиме да не постоје деца ''лака за васпитање''...мада је чињеница да је са некима мало лакше, са некима мало теже...
 
Mislim da nije bitan toliko roditeljski uticaj. ( ali ga nikako ne zanemarujem! )
Smatram da je u formiranju ili ispoljavanju bitno, pored roditelja kao uticaja sredine, i PORED GENETIKE ,individualno emotivno doživljavanje dogadjaja, ljudi...a kakvo će ono biti i šta će isprodukovati u konkretnom slučaju, možemo samo da nagadjamo.


I kako sad ovo- od roditelja zavisi kako će biti kanalisane osobine, a od osobe ( posle dvadesete- zašto baš dvadesete? ) zavisi kakva će biti? Iz ovoga, glat sledi, da to kakav će neko biti zavisi isključivo od roditelja.

Kakav će neko biti, zavisi, po mom mišljenju, od nivoa razvoja svesti o sebi i posledično o drugima.
Kako neko, samostalno, odlučuje o tome kolika i kakva će mu biti svest? I da se vratim na početak, ima li svako potencijal za veliki razvoj iste?

Šta ćemo sa podsvesnim delom ličnosti, koji ne kontroliše ni roditelj kod sebe, a kamoli da može kod deteta?

Zaista smatram da svaki čovek koji misli da bilo čiji život, u bilo kom periodu, zavisi od njega, samo sebi bespotrebno nameće to veliko breme za vrat.
Mnogo je životnih situacija koje nam ilustruju koliko je malo stvari koje držimo u svojim rukama.

Ја нисам рекла да је родитељски утицај једини и пресудни, нарочито не да је једнако утицајан на СВУ децу...
То зависи од много чинилаца...али не прихватам то као оправдање родитељима за одустајање од свог детета. Онај ко роди дете ДУЖАН је да му пружи љубав, пажњу и поштовање...и ту нема разговора...
Примера да су се деца из лоших породица успела изборити и постићи много у животу - има много, то не спорим.

Само nivo razvoja svesti o sebi i posledično o drugima. још како зависи од родитеља и услова у којима дете одраста. Е сад, неко (ретки и јаки) успевају да се извуку и превазиђу, а већина пропада и понавља причу својих родитеља.
 
Ali možda treba što pre početi sa demonstracijama "zakasnele" kazne. Čisto da bi
shvatilo da treba razmišljati nekoliko koraka unapred.
Zgrešio je danas iako je upozoren, priredi mu nešto za prekosutra.
Na primer, sutradan, kad je klinja već pomislio da si zaboravio na nestašluk, kupiš nešto što će klinac pomisliti da je za njega (pečenje, tortu, video igru...) i onda ga ostaviš još jedan dan da se nada da će baš on da uživa u tome, a onda trećeg dana uzmeš i sam počneš da uživaš u kupljenom, dok on gleda i moli, i tek na kraju takve sesije kažeš mu zašto je kažnjen

Скоро да си ме преварио...
У прави мах сам помислила да си озбиљан...:lol::lol::lol:
 
Mislim da nije bitan toliko roditeljski uticaj. ( ali ga nikako ne zanemarujem! )
Smatram da je u formiranju ili ispoljavanju bitno, pored roditelja kao uticaja sredine, i PORED GENETIKE ,individualno emotivno doživljavanje dogadjaja, ljudi...a kakvo će ono biti i šta će isprodukovati u konkretnom slučaju, možemo samo da nagadjamo.


I kako sad ovo- od roditelja zavisi kako će biti kanalisane osobine, a od osobe ( posle dvadesete- zašto baš dvadesete? ) zavisi kakva će biti? Iz ovoga, glat sledi, da to kakav će neko biti zavisi isključivo od roditelja.

Још да допуним: нисам баш строго одредила двадесете као границу...више као неко време када смо довољно одрасли и зрели да можемо да управљамо својим животом, да више не морамо да зависимо од других...и ткао то...

И још: ја не говорим о томе шта ће једнога дана испасти од те деце, говорим о њима каква су САДА! А дефинитивно нису ни срећна, ни вољена, ни задовољна...

Рецимо: колеге ми се жале на дечака (11 година) који је наређао много јединица, кажу да је безобразан, да им прави јако много проблема, да је неваспитан, да не знају како да изађу са њим на крај, да бежи са часова, да морају да га избацују јер стално прави неке неподопштине...
Значи, они виде то дете као ЛОШЕ и љути су на њега.

Онда седнеш и разговараш са тим дететом и чујеш да га је мајка оставила кад је имао две године, да она живи у истом граду, да се преудала и родила другу децу, али НИКАДА није пожелела њега да види...да отац стално ради, кад не ради онда пије...да има неку мађеху са којом се отац стално свађа, она га оставља па се враћа...да ни отац ни мађеха нису заинтересовани за њега јер су окупирани сопственим свађама...да једино баба и деда повремено брину о њему, али они су сиромашни, деда је непокретан а баба скоро слепа, па у ствари дечак више брине о њима него они о њему.....па да му је маћеха забранила да одлази код бабе и деде јер се она са њима не слаже...па да он мора да побегне од куће и да лаже кад иде код њих....па кад га тата ухвати у лажи онда га бије каишем....а иначе тата никада није дошао у школу да се распита о њему и његоом учењу и раду...и тако даље...

Е сад, да ли је то дете ЛОШЕ само по себи и ко је крив за његов слаб успех, лоше понашање и све што му се приписује?
Какву свест о себи и другима може да изгради дете од 11 година када на све стране добија поруке: ниси нам потребан, не волимо те, терет си нам, не интересујеш нас...?
 

Back
Top