S obzirom da je reč o knjizi namenjenoj širokoj publici, bestseleru, Datonovo priznanje je vredno pomenuti; svedoči o njegovom istraživačkom poštenju. Knjiga je, međutim, centrirana oko veoma bombastične hipoteze – da postoje zanimanja u kojima ne samo da ima psihopata, već je posedovanje psihopatskih crta ličnosti prednost.
Daton, doduše, nije prvi koji izlazi s takvom teorijom. Veći broj psihologa, od izbijanja svetske ekonomske krize 2008, govori o tome da bi se lideri banaka, osiguravajućih društava i multinacionalnih korporacija, po načinu na koji je finansijska kriza izbila i njenim uzrocima, mogli posmatrati kao bezosećajni, lažljivi manipulatori.
Datonova teza odlično se nadovezala na inače rasprostranjeno uverenje o uspešnom psihopati – pojedincu iza čije se funkcionalne maske skriva duboko poremećena ličnost.
Tzv. uspešan psihopata misli na okrutan način. Besprekorno definiše svoju trenutnu poziciju, suprotstavlja joj jasno definisano željeno stanje i racionalno skicira put kojim se do njega stiže. Ako postavljanje kompanije na zdrave noge podrazumeva otpuštanje velikog broja ljudi, on će to učiniti. To ga može činiti bezosećajnim i okrutnim, ali to je samo jedna od dimenzija psihopatske ličnosti.
Zapravo, ako uopšte postoji način da se prepozna psihopata – pre nego što učini stvari po kojima je svima jasno da on to jeste – onda je to nedostatak primarnih i ličnih kontakata. Stalni sukob sa okolinom, laganje i manipulativnost ne dopuštaju psihopati da formira dugotrajne odnose. Nema prijatelja, nema čak ni poznanika koje redovno viđa u dužem periodu. I njegov promiskuitet nije klasičan. Psihopata ne oseća poseban užitak u seksu. On će u krevet odlaziti s osobom koja mu je potrebna za ostvarenje neke namere ili cilja. Kada mu više ne treba, produžiće dalje. Ukoliko ne ode sam, biće ostavljen jer je učinio nešto preko čega se ne prelazi lako.
Povezati ovu sliku sa uspešnim čovekom, poslovnim ili u bilo kojoj drugoj profesiji, apsolutno je nemoguće. Ma kako uspešni ljudi izgledali beskrupulozno, put do vrha uvek vodi preko kooperativnosti. Uspešni ljudi razlikuju se od manje uspešnih po tome što bolje sarađuju i umeju da instrumentalizuju kooperativnost.
Mit o uspešnom psihopati nedavno je ojačan rezultatima studije koju je sproveo američki psiholog Pol Babiak (Paul Babiak). Uzorak od 203 korporativna lidera i menadžera Babiak je testirao prilagođenim Herovim testom psihopatije (sažetak). Korporativni lideri i uspešni menadžeri, pokazalo je istraživanje, često imaju veoma izražene karakterne crte koje se tradicionalno pripisuju psihopatama. Zastupljenost ovih osobina u uzorku čak je četiri do pet puta veća nego u opštoj populaciji.
Babiak dobijene rezultate, po kojima su poslovni lideri harizmatični, površno šarmantni, sebični, fokusirani na sopstvene ciljeve i pomalo neosetljivi na potrebe drugih – tumači kao prisustvo psihopatskih crta ličnosti. Imajući u vidu da uzorak čine dobro pozicionirani pojedinci unutar svojih uspešnih kompanija, Babiak zaključuje da su ove karakteristike poželjne u poslovnom okruženju i da ih ono nagrađuje.
Babiakovo objašnjenje u najmanju ruku znači da je reč o pojedincima koji su barem u vreme izbora zanimanja, ako ne i ranije, posedovali date osobine. Mala je verovatnoća da je tako. Naime, psihopate, uprkos barem prosečnim intelektualnim sposobnostima retko imaju univerzitetsko obrazovanje i posao koji podrazumeva masivnu komunikaciju i interakciju. Moguće je barem još jedno objašnjenje istih nalaza – da uspešnim menadžerima često nedostaju sposobnosti koje čine uspešnog menadžera, pa da onda to nadoknađuju radom na ličnoj prezentaciji (harizma i površni šarm) i fokusiranošću na ciljeve kojima streme.