Nije vise pitanje da li je doslo vreme za podelu, vec da li smo propustili sansu da podelimo to na vreme? Znam da ce mnogi reci "teritorija se ne prodaje" kao i da se nijedna zemlje ne odrice tako lako teritorije ali mislim da treba pogledati istini u oci.
Ono sto je nas glavni problem uvek bio, je sto nikada nismo imali pravu viziju, sta cemo sa Kosovom i kako cemo. Nikada nismo imali nijedan dugorocni plan vec smo samo krpili rupe i gurali probleme pod tepih a kada su se nagomilali, najlakse je bilo izaci na televiziju i onako uzviknuti "Kosovo je Srbija" pa da narod popada od ushicenja. Ali, istina je bila drugacija. Mi smo albancima davali siroku autonomiju, policija u dosta sela nije ni zalazila, a albanci su i u momentima najvecih autonomija i sloboda, toliko bili integrisani u drustvo da je vecina bila rodjena u toj Srbiji-Jugoslaviji a nije znala ni jezik te drzave? Jel funkcionisalo, jel ubilo zelju u albancima za nezavisnom drzavom? NIJE! Jel smo probali i na silu, preko jakih policijskih i vojnih snaga, jel smo uspeli? Da, privremeno, dok nisu siptari dovoljno izlobirali u Americi da ista krene onako u otvoren rat protiv Srbije, a za siptarska prava.
Hocu da kazem, da nije strategija koju je Srbija mogla primeniti (a da budemo realni pravog plana nije bilo poslednjih 30 godina ako ne i vise), bila presudna u ovom slucaju, vec stav medjunarodne zajednice po tom pitanju, jer bez njihovog zelenog svetla prakticno nista nisi mogao da uradis, cak i sa najboljom i najpametnijom politikom i beskonacnim davanjem prava albancima. Jer ako ti neko konstantno huska populaciju na tvojoj teritoriji, tesko da ce bilo sta uspeti. Kreni silom, zaustavice te svet, kreni lepo, pojesce te siptari i uskoro ce ti preplaviti i celu Srbiju.
Znaci, mi smo trebali da planiramo nase akcije u skladu sa saznanjem da mi podrsku sveta (onoh trenutno jaceg i dominantnijeg) nemamo i necemo imati. Jasno je kao dan zasto i nemamo, jer su siptari decenijama debelo punili dzepove bitnim ljudima na zapadu da se zaloze za njihovo pitanje. Znaci, odigrali su pametno a sticajem okolnosti imali su dovoljno para i sredstava za to. Opet jos jedna realnost, mi NISMO.
Sada se ja pitam, zar u takvoj situaciji, nije bilo logicnije da oni nama napune dzepove, umesto Amerima, pa da mi prvi bez problema priznamo taj juzni deo i trazimo da se obezbede nasi manastiri i crkve i ti kulturno-istorijski spomenici a da severni pripadne Srbiji? Znam da zvuci surovo, ali realnost je jednostavno takva bila.
Bez obzira sto su albanci proglasili nezavisnost i sto je dosta drzava za sada kao priznalo tu drzavu, ipak tesko da je sve glatko proslo a pitanje je kakve ce tek posledice da proizvede. Bez obzira na sve i na svu silu Americi je ipak najbolji scenario bio da se Srbija slozi i prva prizna Kosovo i da sve prodje mirno. Da smo pre 20 godina predlozili podelu u tom momentu kada albanci nisu imali jos nista, kada je bilo neizvesno da li ce za 20-30 godina Kosovo biti nezavisno i kako ce se uopste situacija odvijati u buducnosti i sa koliko problema, ja mislim da bi oni tada pristali jer bi dobili nesto vrlo brzo i izvesno sa mnogo manje problema.
Sta bi mi dobili? Dobili bi prvo vrlo jaku finansijsku injekciju za razvitak ostalog ne-siptarskog dela Srbije, deo Kosova sa srpskim stanovnistvom koje je lojano i koji bi mogli dalje da razvijamo i da ulazemo u njega i najbitnije, resen problem jos pre 20 godina. Dobili bi barem nesto od izgubljene teritorije, a danas nemamo nista i sto duze vreme prolazi sve su nam manje sanse da se ta teritorija ikada vrati pod okrilje Srbije. Zato po meni, mi samo mozemo da zalimo sto na vreme nismo tu ideju progurali na opet koliko-toliko zadovoljstvo obe strane. Nama bi ostao zal da ostatkom Kosova, ali bi prihvatili realnost da ne mozemo nista jer su neki srbi pre nas pravili katastrofalne greske dozvoljavajuci da se albanci toliko namnoze, ali bi izvukli najbolje. Oni bi mozda bili nesrecni sto nisu dobili celo Kosovo, ali bi opet bili srecni sto su nesto barem dobili u trenutku kada je bilo vrlo neizvesno kada ce i kako dobiti tu nezavisnost . A granice su promenjive kategorije i sumnjam da ce i za 50 godina svet izgledati kako izgleda. Kao sto je Makedonija nekada bila Srbija, pa vise nije, kao sto je Vojvodina nekada bila deo Austro-Ugarske imperije pa vise nije, kao sto se Jermenija nekada prostirala na velikom delu teritorije danasnje Turske pa vise nije. Niko se ne odrice svoje teritorije, ali da li je nasa teritorija ona gde srpska noga ne sme da kroci? Formalno na papiru da, sustinski ne.
Nazalost, mi trebamo biti svesni da smo mi mala drzava i poprilicno slaba koja ce uvek sluziti za potkusurivanje velikih sila. Nije pravilna politika ona koje ce zbog teritorije dovesti u pitanje opstanka celog naroda. Ne, naprotiv, narod bez neke teritorije na kojoj i ne zivi i na kojoj se i sustinski ne odvija zivot te nacije, moze ali ne treba unistiti sada ostatak drzave zbog gresaka iz proslosti koji se ne mogu promeniti. Zivot ide dalje, ali uvek treba izvuci najbolje resenje, a price o ponosu, prodaji, odricanju, otimanju su za skupljanje politickih poena i sto duzeg ostajanja na vlasti istih tih koji ce ostatak ove jadne Srbije da cerupaju i prodaju da bi obezbedili svoje cukununuke. Mudra politika je nesto totalno drugo. Mi smo uvek forsirali onu drugu...preko svojih mogucnosti i realnosti trenutka u kom smo se nalazili. Rezultati su vrlo vidljivi.