"U takvoj sretnosti stvari i sretnosti ljudi nek je daleko od nas, da bismo pomislili kako se potomstvo nije moglo zasijati i bez pošasti požude; nego su se sramotni dijelovi mogli pokrenuti istim nalogom volje kao i ostali udovi; i suprug je mogao otpočinuti na grudima svoje žene bez ikakva zavodničkog poriva požude, sa spokojem duše i bez ikakve oštete tjelesne cjeloće. A budući da se takvo što ne može potkrijepiti iskustvom, zbog toga ne slijedi, kako ne treba vjerovati (kad one dijelove tijela nije pokretala uzburkana uspaljenost, nego voljna ovlast, kako bijaše potrebno) da je tako moglo muško sjeme prodrijeti u maternicu supruge, bez ikakve škode po cjeloću djevičnjaka, upravo kao što se sada iz maternice djevice može izliti krv njezine mjesečnice bez ikakve štete po dotičnu spolnu cjeloću. Jer istim putem moglo se sjeme ubrizgati kojim se ova krv može izbaciti. I kao što pri porodu ne bi vrisak od trudova rastvarao žensku utrobu, nego poriv dozrelosti, tako i naravi njih dvoje, radi oplodnje i začeća, nebi spajala žudnja pohote, nego voljna odluka." (Blaženi Avgustin, O Božijoj državi XIV, 26),