najveci_izdajnik
Zainteresovan član
- Poruka
- 108
Crvena Hrvatska
Dakako da ime samo po sebi ne mora biti razlog za paniku, ali dvoznačnost se u ovom dijelu svijeta širi poput koncentričnih krugova pogađajući nas onda kada smo za takvo što najmanje spremni
[font=Geneva,Arial,Helvetica,Swiss][/font]
[font=Geneva,Arial,Helvetica,Swiss]Posljednjih svibanjskih dana zatekao sam se u Crnoj Gori. Obilazeći znane i manje znane punktove, šireći oči u Kotoru, Budvi i Sv. Stefanu, ali isto tako u Cetinju i Virpazaru, u meni su se sudarali osjećaji toplog i hladnog. Ono prvo bilo je uvjetovano temperaturom i ljepotom krajolika, ono drugo spoznajom da od svoje kobi čovjek ni uz najbolju volju ne može pobjeći.
Silom prilika, etničko ime Crne Gore, države ili segmenta države koja ima 14 tisuća kvadratnih kilometara i nešto više od pola milijuna stanovnika, u jednom času počelo se rimovati s toponimom Ravne gore, one iste na kojoj su sljedbenici Draže Mihailovića netom održali četnički miting. Dakako da ime samo po sebi ne mora biti razlog za paniku, ali dvoznačnost se u ovom dijelu svijeta širi poput koncentričnih krugova pogađajući nas onda kada smo za takvo što najmanje spremni.
Huriti
Sjećam se kako sam svojedobno, bez namjere da povećavam dimenzije svoje matične zemlje, dokazivao jednom znancu da je u Poljskoj, uz gornju Vislu, postojala Bijela Hrvatska i da se to ime održalo ondje do sredine 19. stoljeća. Tragovi hrvatskog imena očuvani su među Slovencima, Slovacima, Lužičkim Srbima, Makedoncima i Grcima. Prije koju godinu Tihomir Mikulić objavio je knjigu »Otvoreni pečati«, dokazujući da Hrvati potječu od Hurita, indoeuropskog naroda koji je tri tisuće godina prije Krista naseljavao maloazijski dio današnje Turske.
Priznajem da su mi takva razmatranja daleka barem isto toliko koliko i teorije o iranskom podrijetlu Hrvata. Ali nekim uzročno-posljedičnim slijedom, podudarnost između imena Crne Gore i Ravne gore zazvala je misao o Crvenoj Hrvatskoj! Našim sunarodnjacima, pogotovo onima koji bi rado proširili nacionalne međe, slabo su ili nikako poznate teorije o Crnoj Gori kao prastaroj hrvatskoj zemlji.
Ne kanim ih podgrijavati ni podržavati, ali jedno neobavezno landranje Crnom Gorom čini se kao dobrodošao povod da na njih ipak podsjetim. U novije vrijeme teze o Crvenoj Hrvatskoj najdosljednije je podupirao Savić Marković Štedimlija (1906-1971). Osim što bi mogao poslužiti kao predložak za film ili biografski roman, Štedimlijin životopis dovoljno je provokativan, a u nekim detaljima gotovo nevjerojatan, da ga valja rekapitulirati. Štedimlija se rodio u Stijeni Piperskoj, u Crnoj Gori, a poslije školovanja po svim mogućim mjestima i gradovima posvetio se književnom i publicističkom radu.
Njegovi najpoznatiji naslovi su »Gorštačka krv«, »Skidanje maske«, »Simulanti u socijalnoj literaturi«, »Crnogorci u Jugoslaviji«, »Rusija i Balkan« i drugi. Prije pola stoljeća, u svibnju 1955. godine, dotični gospodin Štedimlija osuđen je u Zagrebu na osam godina strogog zatvora. Da bi priča bila potpuna, ne treba zapostaviti činjenicu da je na visokoj kazni inzistirala unitaristička Crna Gora čiji je legitimitet optuženik tako tvrdoglavo i konzekventno osporavao.
Povijest
U knjizi »Crvena Hrvatska«, objavljenoj prvi put 1937. i reprintiranoj 1991. godine, Štedimlija je nastojao dokazati da su na tlu današnje Crne Gore nekoć obitavali Hrvati. Uporište za takve tvrdnje nalazio je u Ljetopisu popa Dukljanina i crnogorskim toponimima kao što su Hrvatske Livade, Rvati i Rvaši. Crvena Hrvatska prostirala se od Duvna do Drača, a njen etnonim postupno se pretopio u etnonim Crna Gora, jer je u 12. stoljeću ušla u sastav Nemanjine države.
To su sasvim šturo prenesene teze na kojima je Štedimlija gradio famu o Crnoj Gori kao pradomovini Hrvata. Ne spominjem ih zato da bih ih podržao nego zato da bih opet jednom upozorio na paradoks povijesti: do jučer smo u društvu Crnogoraca živjeli pod istim krovom, onda smo se u jednom kanibalskom ratu našli u suprotstavljenim taborima, a sada odnekud, kao snomorica ili replika nikada dokraja ispričane priče, izranjaju fantazme o crnogorskoj ili Crvenoj Hrvatskoj!
Štedimlija je dijelio stajališta crnogorskog nacionalističkog pokreta, za vrijeme Pavelićeva režima radio je na uspostavljanju hrvatske pravoslavne crkve, a poslije Stare Gradiške, dio kazne odslužio je na Golom otoku. Kako navodi Branimir Donat, koji je za svojih zatvorskih dana upoznao Štedimliju, na Goli otok nisu ga premjestili zbog odgojnih nego zdravstvenih razloga. Ali i prije nego što je osuđen u Zagrebu, Štedimlija je deset godina čamio po sovjetskim gulazima. Za boravka u Austriji, Rusi su ga zarobili i odveli u zatočeništvo čiji pravi razlozi nisu nikada rasvjetljeni. Uglavnom, intimna povijest tog književnika i žurnalista toliko je brutalna i fantastična koliko je brutalna i fantastična povijest sama po sebi. Od Štedimlijine sudbine, shvaćene kao pasije na koju je čovjek uvijek iznova osuđen, put me vodio prema Dobroti u kojoj stoluje don Branko Sbutega.
Župnik
Ako je bedasto doći u Rim, a ne vidjeti papu, promašenim se čini doći u Crnu Goru i ne vidjeti don Branka. Sve je bilo u znaku dobrote i ljepote, što ih don Brankovo stolno mjesto na različite načine naprosto zaziva. Taj svećenik i kancelar kotorske biskupije već davno je pretvoren u jednu od crnogorskih institucija, iako je njemu do nečeg takvog najmanje stalo. Da jest, ne bi onako rogoborio protiv svih nacionalizama i partikularizama koji smrde po nečovještvu i koji s autentičnim crkvenim poslanjem nemaju baš nikakve veze.
U minulim godinama, a i danas, Branko nije pristajao uz one koji su ratove uzvisivali do svetosti i koji su fanatizirali mase, svjestan da je zbiljska promjena moguća samo onda ako je svatko spreman mijenjati samoga sebe. Kršćanstvo se ne može braniti nikakvom ideologijom i nikakvim ekstremizmom. Župnik iz Dobrote shvatio je to davno, nudeći dijalog, a ne mržnju ili guranje glave u pijesak.
Dobrota! One šparoge, onaj brodetto od škarpine, rukola i vino, jednako su djelovali kao i nezaustavljivi vodopadi njegovih riječi. Otac mu je bio pomorski kapetan i čini se da otvorenost i znatiželju taj čovjek s kolarom nosi u genima. Proletio sam u najkraćem roku bibliotekom s desecima tisuća knjiga i manuskripata i zastao pred golemom freskom u crkvi, koju je po Brankovoj narudžbi izveo Edo Murtić
. Sve je djelovalo kratko, ali dovoljno dugo da shvatim zašto je Branko magnetizirao tolike vjernike, ali i one koji s oltarom i relikvijarom nemaju nikakve veze. Po dolasku u Podgoricu, uzeo sam u ruke tjednik »Monitor« u kojem don Branko ironično tvrdi da im ne treba pamet, nego da im trebaju umorni parajlije međunarodne provenijencije. Aman, gdje sam to bio: u Crnoj Gori ili u (crvenoj) Hrvatskoj?
[/font]
Dakako da ime samo po sebi ne mora biti razlog za paniku, ali dvoznačnost se u ovom dijelu svijeta širi poput koncentričnih krugova pogađajući nas onda kada smo za takvo što najmanje spremni
[font=Geneva,Arial,Helvetica,Swiss][/font]
[font=Geneva,Arial,Helvetica,Swiss]Posljednjih svibanjskih dana zatekao sam se u Crnoj Gori. Obilazeći znane i manje znane punktove, šireći oči u Kotoru, Budvi i Sv. Stefanu, ali isto tako u Cetinju i Virpazaru, u meni su se sudarali osjećaji toplog i hladnog. Ono prvo bilo je uvjetovano temperaturom i ljepotom krajolika, ono drugo spoznajom da od svoje kobi čovjek ni uz najbolju volju ne može pobjeći.
Silom prilika, etničko ime Crne Gore, države ili segmenta države koja ima 14 tisuća kvadratnih kilometara i nešto više od pola milijuna stanovnika, u jednom času počelo se rimovati s toponimom Ravne gore, one iste na kojoj su sljedbenici Draže Mihailovića netom održali četnički miting. Dakako da ime samo po sebi ne mora biti razlog za paniku, ali dvoznačnost se u ovom dijelu svijeta širi poput koncentričnih krugova pogađajući nas onda kada smo za takvo što najmanje spremni.
Huriti
Sjećam se kako sam svojedobno, bez namjere da povećavam dimenzije svoje matične zemlje, dokazivao jednom znancu da je u Poljskoj, uz gornju Vislu, postojala Bijela Hrvatska i da se to ime održalo ondje do sredine 19. stoljeća. Tragovi hrvatskog imena očuvani su među Slovencima, Slovacima, Lužičkim Srbima, Makedoncima i Grcima. Prije koju godinu Tihomir Mikulić objavio je knjigu »Otvoreni pečati«, dokazujući da Hrvati potječu od Hurita, indoeuropskog naroda koji je tri tisuće godina prije Krista naseljavao maloazijski dio današnje Turske.
Priznajem da su mi takva razmatranja daleka barem isto toliko koliko i teorije o iranskom podrijetlu Hrvata. Ali nekim uzročno-posljedičnim slijedom, podudarnost između imena Crne Gore i Ravne gore zazvala je misao o Crvenoj Hrvatskoj! Našim sunarodnjacima, pogotovo onima koji bi rado proširili nacionalne međe, slabo su ili nikako poznate teorije o Crnoj Gori kao prastaroj hrvatskoj zemlji.
Ne kanim ih podgrijavati ni podržavati, ali jedno neobavezno landranje Crnom Gorom čini se kao dobrodošao povod da na njih ipak podsjetim. U novije vrijeme teze o Crvenoj Hrvatskoj najdosljednije je podupirao Savić Marković Štedimlija (1906-1971). Osim što bi mogao poslužiti kao predložak za film ili biografski roman, Štedimlijin životopis dovoljno je provokativan, a u nekim detaljima gotovo nevjerojatan, da ga valja rekapitulirati. Štedimlija se rodio u Stijeni Piperskoj, u Crnoj Gori, a poslije školovanja po svim mogućim mjestima i gradovima posvetio se književnom i publicističkom radu.
Njegovi najpoznatiji naslovi su »Gorštačka krv«, »Skidanje maske«, »Simulanti u socijalnoj literaturi«, »Crnogorci u Jugoslaviji«, »Rusija i Balkan« i drugi. Prije pola stoljeća, u svibnju 1955. godine, dotični gospodin Štedimlija osuđen je u Zagrebu na osam godina strogog zatvora. Da bi priča bila potpuna, ne treba zapostaviti činjenicu da je na visokoj kazni inzistirala unitaristička Crna Gora čiji je legitimitet optuženik tako tvrdoglavo i konzekventno osporavao.
Povijest
U knjizi »Crvena Hrvatska«, objavljenoj prvi put 1937. i reprintiranoj 1991. godine, Štedimlija je nastojao dokazati da su na tlu današnje Crne Gore nekoć obitavali Hrvati. Uporište za takve tvrdnje nalazio je u Ljetopisu popa Dukljanina i crnogorskim toponimima kao što su Hrvatske Livade, Rvati i Rvaši. Crvena Hrvatska prostirala se od Duvna do Drača, a njen etnonim postupno se pretopio u etnonim Crna Gora, jer je u 12. stoljeću ušla u sastav Nemanjine države.
To su sasvim šturo prenesene teze na kojima je Štedimlija gradio famu o Crnoj Gori kao pradomovini Hrvata. Ne spominjem ih zato da bih ih podržao nego zato da bih opet jednom upozorio na paradoks povijesti: do jučer smo u društvu Crnogoraca živjeli pod istim krovom, onda smo se u jednom kanibalskom ratu našli u suprotstavljenim taborima, a sada odnekud, kao snomorica ili replika nikada dokraja ispričane priče, izranjaju fantazme o crnogorskoj ili Crvenoj Hrvatskoj!
Štedimlija je dijelio stajališta crnogorskog nacionalističkog pokreta, za vrijeme Pavelićeva režima radio je na uspostavljanju hrvatske pravoslavne crkve, a poslije Stare Gradiške, dio kazne odslužio je na Golom otoku. Kako navodi Branimir Donat, koji je za svojih zatvorskih dana upoznao Štedimliju, na Goli otok nisu ga premjestili zbog odgojnih nego zdravstvenih razloga. Ali i prije nego što je osuđen u Zagrebu, Štedimlija je deset godina čamio po sovjetskim gulazima. Za boravka u Austriji, Rusi su ga zarobili i odveli u zatočeništvo čiji pravi razlozi nisu nikada rasvjetljeni. Uglavnom, intimna povijest tog književnika i žurnalista toliko je brutalna i fantastična koliko je brutalna i fantastična povijest sama po sebi. Od Štedimlijine sudbine, shvaćene kao pasije na koju je čovjek uvijek iznova osuđen, put me vodio prema Dobroti u kojoj stoluje don Branko Sbutega.
Župnik
Ako je bedasto doći u Rim, a ne vidjeti papu, promašenim se čini doći u Crnu Goru i ne vidjeti don Branka. Sve je bilo u znaku dobrote i ljepote, što ih don Brankovo stolno mjesto na različite načine naprosto zaziva. Taj svećenik i kancelar kotorske biskupije već davno je pretvoren u jednu od crnogorskih institucija, iako je njemu do nečeg takvog najmanje stalo. Da jest, ne bi onako rogoborio protiv svih nacionalizama i partikularizama koji smrde po nečovještvu i koji s autentičnim crkvenim poslanjem nemaju baš nikakve veze.
U minulim godinama, a i danas, Branko nije pristajao uz one koji su ratove uzvisivali do svetosti i koji su fanatizirali mase, svjestan da je zbiljska promjena moguća samo onda ako je svatko spreman mijenjati samoga sebe. Kršćanstvo se ne može braniti nikakvom ideologijom i nikakvim ekstremizmom. Župnik iz Dobrote shvatio je to davno, nudeći dijalog, a ne mržnju ili guranje glave u pijesak.
Dobrota! One šparoge, onaj brodetto od škarpine, rukola i vino, jednako su djelovali kao i nezaustavljivi vodopadi njegovih riječi. Otac mu je bio pomorski kapetan i čini se da otvorenost i znatiželju taj čovjek s kolarom nosi u genima. Proletio sam u najkraćem roku bibliotekom s desecima tisuća knjiga i manuskripata i zastao pred golemom freskom u crkvi, koju je po Brankovoj narudžbi izveo Edo Murtić
. Sve je djelovalo kratko, ali dovoljno dugo da shvatim zašto je Branko magnetizirao tolike vjernike, ali i one koji s oltarom i relikvijarom nemaju nikakve veze. Po dolasku u Podgoricu, uzeo sam u ruke tjednik »Monitor« u kojem don Branko ironično tvrdi da im ne treba pamet, nego da im trebaju umorni parajlije međunarodne provenijencije. Aman, gdje sam to bio: u Crnoj Gori ili u (crvenoj) Hrvatskoj?
[/font]
