Crnogorac pobedio u dvoboju do tada nepobedivog samuraja

Soradze

Elita
Moderator
Poruka
20.799

BITKA NA GRANICI STVARNOSTI I BAJKE:

CRNOGORAC KOJI JE U EPSKOM DVOBOJU UBIO SAMURAJA!



Aleksandar Lekso Saičić



To da su Crnogorci junaci i veliki borci danas je nadaleko poznato.

Jedan od ljudi koji su doprineli širenju ove slike, a dobrim delom je i samostalno zacrtali svakako je Aleksandar Lekso Saičić.
Njegova hrabrost još za njegovog života bila je legendarna, mačevalačka veština tolika da je ušla i u narodne pesme.

Ipak, Saičić nije samo legenda!

Ovo je istinita priča o tome kako je, u rusko-japanskom ratu porazio do tada, nepobedivog samuraja.


Aleksandar Lekso Saičić živeo je krajem 19. veka.

Osim što je ostao upamćen kao vešt, okretan i hrabar vojnik, poznat po velikom umeću rukovanja sabljom, iz njegovog života
je zabeležena i neverovatna priča o tome kako je jednom, u dvoboju porazio samuraja.

Odakle samuraj u priči o Crnogorcu?


Aleksandar Saičić je na početku svoje karijere bio ađutant vasojevićke brigade.

Ipak, Balkan mu je uskoro postao mali.

Prvo je otišao u Istanbul, a zatim u Mandžuriju gde se priključio ruskoj vojsci i dobio čin potporučnika.
Tu ga zatiče rusko-japanski rat 1904. godine.

Priliku da se još jednom dokaže i pokaže Aleksandar Saičić je dobio pred kraj rata u dalekoj Mandžuriji.
Tamo ga je sačekala vest o tome da japanski car traži nekoga ko bi izašao na megdan čuvenom i
nepobeđenom samuraju.

Ruski generali bili su u šoku.
Bio je to 20. vek!
Zar je još neko poštovao tu davno zaboravljenu i, smatralo se, prevaziđenu tradiciju?

Ipak, odbiti zahtev značilo bi priznati poraz.

A opet, koga poslati u dvoboj protiv iskusnog i u mačevanju sigurno nadmoćnijeg samuraja?

Tako se dogodilo da je komandant ruske vojske tražio dobrovoljca koji bi izašao na crtu japanskom borcu.

Aleksandar Lekso Saičić se prijavio među prvima.

Dobio je dozvolu i naočigled velikih carskih vojski izašao na bojno polje.

Dvoboj iz bajke


Aleksandar Lekso Saičić



Priče očevidaca kažu da je dvoboj bio silan, a gledati ga skoro nestvarno!

Oba borca su munjevito naletala jedan na drugoga, dočekivali udarce i naizmenično odbijali.
Borba samuraja i Crnogorca bila je borba dva načina ratovanja, sukob dve tradicije kakav se
danas viđa još samo u istorijskim filmovima.

U jednom trenutku, samuraj je okrznuo lice Aleksandra Saičića.

Pomislivši da je Crnogorac gotov, japanski borac je krenuo u otvoren napad.

U tom trenutku, Saičić se izmakao, mahnuo sabljom i posekao samuraja.

Odlazeći sa bojnog polja, Aleksandar Saičić je odao poštu poginulom borcu, poklonivši se telu.

Njegovom pobedom nanet je veliki moralni poraz japanskoj vojsci koja je megdan napeto posmatrala.

Sa druge strane, Saičić je dočekan kao veliki heroj, a u redovima ruske vojske je nastalo opšte slavlje i
veselje.

Čestitke na pobedi Saičiću su stigle od svih ruskih generala, ali i od admirala japanske flote Togoa koji je
bio zadivljen veštinom i pokazanim viteštvom crnogorskog junaka.

Sablja kojom je Aleksandar Lekso Saičić savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.

A Aleksandar Saičić?

Posle rusko-japanskog rata u kome je, ironično, Rusija bila poražena, Aleksandar Lekso Saičić se vratio u
rodnu Crnu Goru i u vojnu službu.

Umro je 1911. godine od posledica skoka sa drugog sprata zapaljenog kraljevskog dvora na Cetinju.
Priča kaže da je spašavao bogatu riznicu koja se tamo nalazila.

Bio je vitez, borac i junak do kraja.

:heart2: :heart2: :heart2:
 
Na temu stogodišnjeg rata Crne Gore i Japana nastale su brojne agendote i vicevi, a jedna priča s Cetinja ide ovako:

Kad su Japanci zaratili s Rusijom Crnogorci su, zbog bratskih veza s Rusima, objavili rat Japanu. Dočuju to Japanci, sazovu sastanak i počnu dijalog. Jedan general pita:

– Ko su sad ti Crnogorci? Drugi mu odgovori:

– Ma, to ti je neka šačica ljudi u jednoj maloj državi – njih 400.000 pa ćemo poslati jednu diviziju i smiriti ih.

U isto vrijeme zasjedali i Crnogorci pa se postavilo isto pitanje:

– Ko su, čoče, sad ti Japanci, koliko ih ima?

Na to odgovara neki serdar:

– To su ti ljudi sa kosim očima i žutom kožom, ima ih oko 100 miliona…

Tek će na to jedan naočiti Crnogorac:

– Au, moj čoče, a tko će to sve pokopati!
 
znam za ovo.. al u pitanju je Srbin.. . kakav bre Crnogorac
Moguce da si u pravu , ovo ga odaje

Aleksandar Saičić je na početku svoje karijere bio ađutant vasojevićke brigade.

Ipak, Balkan mu je uskoro postao mali.
Srbin niti moze da ostane niti da opstane u Srbiji ako hoce da uradi nesto...
Crnogorci suprotno , uvek se drze ili Crne Gore ili Srbije i tu preko veza sa rodbinom i bazom prave sebi uspeh i cuvenje..
 
To da su Crnogorci junaci i veliki borci danas je nadaleko poznato.
Jedan od ljudi koji su doprineli širenju ove slike ...

Je pok. Stane Dolanc koji je stao iza crnogorske manguparije i time im dao nedostižnu prednost u odnosu na druge bitange.

Počeli su da obavljaju najprljavije poslove za Udbu, a za uzvrat imali gledanje kroz prste za potiskivanje drugih kurčevitih momaka, naročito Bosanaca, koji su oduvek bili bolje šibadžije od drugih.

Lako je bilo pok. Arkanu, Giški, Ranku (ovakvih je bilo oko 200 pod udbinom zaštitom), da šetaju pištolj za pojasom jer ih niko za to nije krivično gonio, a za to su drugi godinama robijali !

Posle je svaki Crnogorac poverovao da može da radi šta hoće, i od slinavih brđana dobismo superiorne mačo tipove.

Ebo ih Sljovenac.

Srećom veliki srpski junak Milo Đukanović polako povraća stvari u realno stanje, i brđane vraća tamo gde im je mesto, na planinu uz gusle i ovce.
 
Je pok. Stane Dolanc koji je stao iza crnogorske manguparije i time im dao nedostižnu prednost u odnosu na druge bitange.

Počeli su da obavljaju najprljavije poslove za Udbu, a za uzvrat imali gledanje kroz prste za potiskivanje drugih kurčevitih momaka, naročito Bosanaca, koji su oduvek bili bolje šibadžije od drugih.

Lako je bilo pok. Arkanu, Giški, Ranku (ovakvih je bilo oko 200 pod udbinom zaštitom), da šetaju pištolj za pojasom jer ih niko za to nije krivično gonio, a za to su drugi godinama robijali !

Posle je svaki Crnogorac poverovao da može da radi šta hoće, i od slinavih brđana dobismo superiorne mačo tipove.

Ebo ih Sljovenac.

Srećom veliki srpski junak Milo Đukanović polako povraća stvari u realno stanje, i brđane vraća tamo gde im je mesto, na planinu uz gusle i ovce.
Ukratko ispričana priča o žestokim momcima sa asfalta.
 

BITKA NA GRANICI STVARNOSTI I BAJKE:

CRNOGORAC KOJI JE U EPSKOM DVOBOJU UBIO SAMURAJA!



Aleksandar Lekso Saičić



To da su Crnogorci junaci i veliki borci danas je nadaleko poznato.

Jedan od ljudi koji su doprineli širenju ove slike, a dobrim delom je i samostalno zacrtali svakako je Aleksandar Lekso Saičić.
Njegova hrabrost još za njegovog života bila je legendarna, mačevalačka veština tolika da je ušla i u narodne pesme.

Ipak, Saičić nije samo legenda!

Ovo je istinita priča o tome kako je, u rusko-japanskom ratu porazio do tada, nepobedivog samuraja.


Aleksandar Lekso Saičić živeo je krajem 19. veka.

Osim što je ostao upamćen kao vešt, okretan i hrabar vojnik, poznat po velikom umeću rukovanja sabljom, iz njegovog života
je zabeležena i neverovatna priča o tome kako je jednom, u dvoboju porazio samuraja.

Odakle samuraj u priči o Crnogorcu?


Aleksandar Saičić je na početku svoje karijere bio ađutant vasojevićke brigade.

Ipak, Balkan mu je uskoro postao mali.

Prvo je otišao u Istanbul, a zatim u Mandžuriju gde se priključio ruskoj vojsci i dobio čin potporučnika.
Tu ga zatiče rusko-japanski rat 1904. godine.

Priliku da se još jednom dokaže i pokaže Aleksandar Saičić je dobio pred kraj rata u dalekoj Mandžuriji.
Tamo ga je sačekala vest o tome da japanski car traži nekoga ko bi izašao na megdan čuvenom i
nepobeđenom samuraju.

Ruski generali bili su u šoku.
Bio je to 20. vek!
Zar je još neko poštovao tu davno zaboravljenu i, smatralo se, prevaziđenu tradiciju?

Ipak, odbiti zahtev značilo bi priznati poraz.

A opet, koga poslati u dvoboj protiv iskusnog i u mačevanju sigurno nadmoćnijeg samuraja?

Tako se dogodilo da je komandant ruske vojske tražio dobrovoljca koji bi izašao na crtu japanskom borcu.

Aleksandar Lekso Saičić se prijavio među prvima.

Dobio je dozvolu i naočigled velikih carskih vojski izašao na bojno polje.

Dvoboj iz bajke


Aleksandar Lekso Saičić



Priče očevidaca kažu da je dvoboj bio silan, a gledati ga skoro nestvarno!

Oba borca su munjevito naletala jedan na drugoga, dočekivali udarce i naizmenično odbijali.
Borba samuraja i Crnogorca bila je borba dva načina ratovanja, sukob dve tradicije kakav se
danas viđa još samo u istorijskim filmovima.

U jednom trenutku, samuraj je okrznuo lice Aleksandra Saičića.

Pomislivši da je Crnogorac gotov, japanski borac je krenuo u otvoren napad.

U tom trenutku, Saičić se izmakao, mahnuo sabljom i posekao samuraja.

Odlazeći sa bojnog polja, Aleksandar Saičić je odao poštu poginulom borcu, poklonivši se telu.

Njegovom pobedom nanet je veliki moralni poraz japanskoj vojsci koja je megdan napeto posmatrala.

Sa druge strane, Saičić je dočekan kao veliki heroj, a u redovima ruske vojske je nastalo opšte slavlje i
veselje.

Čestitke na pobedi Saičiću su stigle od svih ruskih generala, ali i od admirala japanske flote Togoa koji je
bio zadivljen veštinom i pokazanim viteštvom crnogorskog junaka.

Sablja kojom je Aleksandar Lekso Saičić savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.

A Aleksandar Saičić?

Posle rusko-japanskog rata u kome je, ironično, Rusija bila poražena, Aleksandar Lekso Saičić se vratio u
rodnu Crnu Goru i u vojnu službu.

Umro je 1911. godine od posledica skoka sa drugog sprata zapaljenog kraljevskog dvora na Cetinju.
Priča kaže da je spašavao bogatu riznicu koja se tamo nalazila.

Bio je vitez, borac i junak do kraja.

:heart2: :heart2: :heart2:

Naravno, kao Crnogorac, je bio veliki borac.
 
Jeste, pobedio samuraja, a samuraji poraženi, istrebljivani i zabranjeni kao neprijatelji japanskog cara 5 godina pre nego se Lekso i rodio, odnosno 36 godina pre Rusko-japanskog rata.
Kupio mač verovatno na pijaci ili dobio na poklon, pa se od toga fomirao ''junački mit'' i bajka. Tipično crnogorski.

Bilo je samuraja koji su se sakrili i cekali dostojnoga protivnika.
 
Lekso je bio i jest Vasojevica pleme,
Vinicka selo
izasao jest pobjednik i samo je to istinito
ostalo je nepotrebno jer podlijeze naklonu ili ironiji
isto kao i neki komentari Ovdje
Vasojevici su dokazano srpsko Pleme
koje je pripojeno kasnije Crnoj Gori
pod vodjstvom Miljana Vukova / Vesovica/
zato su i rekli k.Nikolu
da mu je miljan pripojio jos jednu Crnu Goru
misli se prostorrno...
P.S.
...kako bi bilo lijepo, da bar o Ovome se ne tracari
dnevnopolitickom retorikom...
 
Lekso je bio i jest Vasojevica pleme,
Vinicka selo
izasao jest pobjednik i samo je to istinito
ostalo je nepotrebno jer podlijeze naklonu ili ironiji
isto kao i neki komentari Ovdje
Vasojevici su dokazano srpsko Pleme

Ne, dokazano je da nijesu genetski od srpsko-slovenskog korijena. Sto se tice ostalog Lekso je sahranjen na Cetinju, i tu sve se zavrsava.
 
Jeste, pobedio samuraja, a samuraji poraženi, istrebljivani i zabranjeni kao neprijatelji japanskog cara 5 godina pre nego se Lekso i rodio, odnosno 36 godina pre Rusko-japanskog rata.
Kupio mač verovatno na pijaci ili dobio na poklon, pa se od toga fomirao ''junački mit'' i bajka. Tipično crnogorski.
И јапански адмирал одликовао непријатељског борца зато што је посекао непостојећег самураја са мачем купљеним на пијаци?
 
LeksO :)

Vazda Đetići nekoj sili prave problem. I Napoleon je imao muke s njima.
A Puškin im posvetio pesmu.Pogledajte prilog 1435305
Жалили су француски официри да је варварски што Црногорци њиховим војницима секу главе. Одговор је био - Па и ви сте одсекли главу вашем краљу.
 
И јапански адмирал одликовао непријатељског борца зато што је посекао непостојећег самураја са мачем купљеним на пијаци?
Ne znam ja zašto je dobio odlikovanje i da li je dobio uopšte. U tom trenutku samuraji odavno ne postoji.
Pobeđeni su, masakrirani i zabranjeni kao neprijatelji cara, a ovamo skoro 40 godina kasnije ratuju za cara?
 

Back
Top