““Dosta je”govorio sam sam sebi dok su me noge,koracajuci lijeno po strmoj padini planine,nosile dolje,prema mirnom potocicu;”Dosta je”,ponavljao sam udisuci smolasti miris borova gaja koji je postao narocito jak i prodoran od svjezine veceri koja se spustala;”Dosta je”,rekoh jos jednom posto sam sjeo na humak obrastao mahovinom upravo nad potokom i zagledao se u njegove tamne i spore valove iznad kojih je gusti trschak dizao svoje blijedozelene stabiljke…
“Dosta je” trebam da se ostavim tumaranja i zanosenja,treba da se obuzdam;vrijeme je da stisnem glavu sa obje ruke i naredim srcu da cuti.Necu vise da se predajem slatkom blazenstvu nejasnih,ali zanosnih osjecaja,necu vise da letim za svakim novim oblikom ljepote,necu vise da hvatam svaki treptaj njenih finih i jakih krila…
Sta imam od toga sto se upravo sada vecernje rumenilo sve sire i sve crvenije razlijeva nebom,kao da ga raspaljuje neka strast koja sve pobjedjuje?Sta imam od toga sto je na dva koraka od mene,usred vecernje tisine,sjaja i miline,odjednom zapjevao u rosnoj dubini nepokretna zbuna slavuj,tako carobnim glasom kao da prije njega nije na svijetu bilo slavuja,pa on prvi zapjevao prvu pjesmu o prvoj ljubavi?....Sve je to vec bilo,bilo i ponavljalo se i ponavlja se tisucu puta,pa kad pomislis d ace se sve to nastaviti tako kroz cijelu vjecnost-kao po naredbi,po zakonu-bude ti cak krivo!Da…bude ti krivo!…”
I.Turgenjev