Jezička i pismena realnost Srbije
Službeni jezik službeno se, dakle, naziva „srpskim“, koji ima tu osobinu da se, takođe službeno, piše ćiriličnim pismom. Nekog lingvistu ova odredba svakako bi mogla iznenaditi, pogotovo ako zna da je SANU , po svoj prilici najmerodavnija institucija za pitanja jezika, kroz usta svojih članova (posebno odabranih da se bave takvim pitanjima) u poslednjih petnaestak godina nebrojeno puta istakla da je unutrašnja osobina lingvističkog sistema koji se naziva srpskim jezikom to da je njegovo pismo ćirilično, te da se on ne može pisati grčkim alfabetom upravo onoliko koliko se kineski ne može pisati hebrejskim. Štaviše, neki filolog-bukvalista mogao bi zaključiti (da nije one spasonosne druge rečenice 10. člana) da se svi ostali jezici koji eventualno postoje na teritoriji Srbije u službenoj upotrebi moraju pisati upravo ćiriličnim pismom. Budući da ovakva zakonska odredba postoji u RF, te su korisnici tatarskog, čuvaškog, kalmičkog i drugih jezika koji su u službenoj upotrebi u nekim federalnim republikama obavezni da se koriste ćiriličnim pismom, bez prava da, ako požele, pređu na neki drugi alfabet, ova odredba mogla bi značajno obespokojiti mađarsku, albansku ili hrvatsku nacionalnu manjinu – i prilikom sudskog procesa protiv Slobodana Miloševića u Haškom tribunalu tužilaštvo se upravo pozvalo na sličan član starog ustava kao na primer diskriminacije albanskog naroda na KiM. Ova bojazan se otklanja članovima 75. i 79. novog ustava, čime se, u svetlosti gornjeg određenja srpskog jezika, postavlja pitanje zašto se uopšte ističe da je službeno pismo ćirilično kada srpski jezik, po definiciji, i nema drugo pismo? Odgovor je jednostavan – prošetajte Srbijom i videćete zašto! Zaista, građanstvo Srbije, koje je natpolovičnom većinom izglasalo pomenuti ustav, po pitanju njegovog desetog člana još živi u vremenu nekog od jugoslovenskih ustava koji je za jezik proklamovao srpskohrvatski, a za pisma ćirilicu (vukovicu) i latinicu (gajevicu). Najzad, pomenuto latinično pismo se čak obavezno uči u školama Srbije, shodno zvaničnom planu i programu.
Nikola Tanasić