Pjesma
Dugo nisam napisala pjesmu.
Čak ni stih.
Ni jedan, jedini pokušaj, da se poigram s riječima.
Kao nekad.
Nisam.
Odjednom ti... (otkud...?)
Riječi mi nudiš.
Ne želim.
Ne pitaš da li želim.
Zbunjena, a znam uzrok zbunjenosti,
I opet crvenim.
Progovaram.
Naglas, ili u sebi?
Ne znam.
Ostavljaš prostor brisan.
Poligon.
Za polijetanja i slijetanja.
A raskrstila sam odavno sa pjesmama.
Kad odlučih da dišem punim plućima.
Živim.
Da nikakav pisani trag ne ostavljam.
Riječi mogu da posijeku.
Kad se najmanje nadaš.
Manje bole sjećanja,
Nenapisana.
Nema više znakova, pitanja, putokaza....
Samo prostranstvo. Koračam. Slobodna.
Oslobođena.
...
Ali... Ja u tebi ćutim svoja sjećanja.
Do sad zaboravljena, mislih naivno....
....u nepovrat izgubljena.
I zato puštam riječi van.
Samo da mi se vrate nazad.
Moje misli lutalice.
I da skupim dlan.
Onaj vječito ispružen, prazan...
...
Da li da vjerujem, da te vidim, dotaknem?
Ili da ovako ostane?
Da mi budeš dodir naslućen i
Miris probuđen...
Poznati lik, ali u magli...
...izmaglica u svitanje.
Jutro koje ne želim da svane?
Ili noć koja može vječno da traje?
Možda ću znati sutra, šta je pametnije...
Ali ovo nije pamet, kako i sam mi reče...
A nije ni ljubav, nisu emocije...
Hoću da definišem.
Sve.
I ništa mi ne ide.
Znaću možda, ako dozvolim.
Ovaj voz čežnje da krene, i ja sa njim.
Put tebe.
Poslije kako bude.
Pa neka i ne bude.
Bar je bilo.
Nekad. Negdje. Bar na tren.
Sve za jedan tren? Da, ovo sigurno pamet nije....
...
Dovršiću ovu pjesmu (Kažem, a znam-neću)
Kad taj tren postane sjećanje, uspomene...
Lijepe ili ružne, nebitno je.
Ali moje.
(Možda i tvoje)
Nikada naše.
Da smo se samo sreli i na nagon sveli...
Da si, da sam...
Ne bi bilo toliko pitanja.
Ne bi bila ni ova pjesma.
Da si bio i nestao.
Da sam bila i nestala.
Kao vazduh koji dišemo, nesvjesni lakoće disanja...
Postojanja.