Još se budim po navici sa rukom na tvojoj polovini kreveta,ponadam se toplini tvoga tijela pod mojim prstima ali samo mi se izgubi ruka ispod hladnih jastuka.Tada i svako novo jutro prva jutarnja kafa gorći.Tada i svaki novi dan proživim čekajući kada će proći.Nekada, svjesno, prebacim film na neke prošle dane,zanesem se mišlju o neprolaznosti naše ljubavi,pa dočekam kiše, kao što tebe nekad čekao sam,i pokisao završim još niže na ljestvici ljudskih utvara što gradom hode.Srećom , još uvijek, u sebi,sam sa sobom zborim.Srećom, još uvijek imam pokoji savjet sam sebi da udjelim i da se tom pametnom dijelu mene, pokajnički poklonim.Pa se ponekad i poslušam,oslušnem svoga srca topot.I svaki put obećam sebi da ću još jednom da pokušam da sam sebi ne budem gori.Gluha noć mi je nabolja,ona me najbolje zna i razumije.Sa njom se slažem najbolje njoj ne moram da se opravdavam za svoje poraze i zablude.Podjelimo butelju vina mrkla noć i ja,nekako mi lakša bude moja praznina kada se noć kraj mene uspava.Zorom, već po tradiciji,rasklanjam oblake sa prozora svojih i puštam sunce u dušu da mi kroći.Jutrom, poslije još jednog preskočenog sna skontam, da ipak imam, još kuda poći.
 
Mario Vranjes