Caffe "Na psihoterapiji kod čika Frojda"

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
koju želju za danas?
Najveću - dnevnu, svako ima bar jednu veliku želju na dan, bar ja ;)

jel moze neko da mi objasni zasto se iznerviram kada gubi reprezentacija a rekao sam sto puta da ih necu gledati vise?
I meni ..........:dash: :worth:
Srbi smo, valjda je normalno, :roll:
jao, meni opet treba pomoć :sad2:

postajem romantična i plašim se da se ne oduži,
ili nedajbože ustali to stanje :rida:
:mrgreen::mrgreen:
Ne daj da se oduži, a što se gej ideje tiče, kažu da je to IN ? :think:
 
Dobro jutro u ordinaciji :kpozdrav:

Vidim imamo i jednu ispovest. Mislim da je koleginica Saint pomešala otomane. Ovaj je kod čika Frojda nije kod sveštenika, a ni kod zgodne komšinice. :mrgreen:

U svakom slučaju nema leka za lečenje sebe od romantike i ljubavi. Prema kome god ispoljavali takvu vrstu emocija i raspoloženja...:)
 
Dobro jutro u ordinaciji :kpozdrav:

Vidim imamo i jednu ispovest. Mislim da je koleginica Saint pomešala otomane. Ovaj je kod čika Frojda nije kod sveštenika, a ni kod zgodne komšinice. :mrgreen:

U svakom slučaju nema leka za lečenje sebe od romantike i ljubavi. Prema kome god ispoljavali takvu vrstu emocija i raspoloženja...:)
Moraćeš pacijenta ubediti da je njegova bolest izlečiva, da mu moral ne bi pao..kao kod Saint-ice male
 
Nadam se da nisam promasila temu, ali zelala bih da cujem vasa misljenja, da li je to normalno ili treba da potrazim pomoc ( a mozda mi i vi mozete pomoci). Naime, meni je prosle godine umro deka za koga sam bila jako vezana. Svake druge veceri se setim njega, placem... ali problem je u tome sto od kada je on umro ja neprestalno razmisljam o smrti svojih bliznji ( roditelja ), i o tome kako bih volela da 'odem' pre njih jer imam utisak da ne bih mogla da podnesem da ih jednog dana... Svakog dana bar jednom pomislim na najbanalnijoj stvari...
 
Nadam se da nisam promasila temu, ali zelala bih da cujem vasa misljenja, da li je to normalno ili treba da potrazim pomoc ( a mozda mi i vi mozete pomoci). Naime, meni je prosle godine umro deka za koga sam bila jako vezana. Svake druge veceri se setim njega, placem... ali problem je u tome sto od kada je on umro ja neprestalno razmisljam o smrti svojih bliznji ( roditelja ), i o tome kako bih volela da 'odem' pre njih jer imam utisak da ne bih mogla da podnesem da ih jednog dana... Svakog dana bar jednom pomislim na najbanalnijoj stvari...
I meni se slično dešavalo kad mi je umro deda, trajalo je, da sam pomišljala kako ću s tim živeti do kraja života, a onda kreće dalje...zamišljanje smrti bližnjih, strašno, znam.
A prošlo je, samo od sebe.
Idi u crkvu, prošetaj, upali sveće, razmišljaj, uživaj u svakom danu, misli o dedi, to je normalno, otići će osećaj sam od sebe
Imaš moju podršku, bar ovako.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top