Caffe "Na psihoterapiji kod čika Frojda"

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Pa...nije ni Bentley loš...:lol:

images


Deluje udobno i komotno. :lol:
 
Neko hoće da se "skine" sa foruma, a ona se zaljubljuje.. :aha: :lol:

Vidi šefe,tamo na filozofiji sam baš jutros došao do konkluzije o zavisnosti od mreže...
Naime,naletimo ovde na neku empatiju koja možda nije ni iskrena,češće je izfolirana,ali nam
veoma prija,našem egu (sujeti naročito:mrgreen:)koji to kao usisivač moćni usisa i kao efermonima
zabeleži matricu...
Štos je što u realu nema ni blizu empatije (za nas i naše egiće:rumenko:) -naprotiv,real je
bezvoljno bezobziran i neraspoložen za naše jadne i napaćene sujete...
Žene,muževi,devojke ,momci-sve to otaljavaju nekom rutinom i naš ego eto zaglavi na jednom
ovakvom sajtu našavši malo empatije za sebe...:lol:
 
  • Podržavam
Reactions: Nez
pa evo i ja malo da se pozalim :D imam problem koji me evo muci vec par meseci i ne znam sta da radim. bilo kakav savet bi dobro dosao. imala sam situaciju da sam se malo zakacila sa profesorom kojem sam uzgred slepo verovala. nisam provalila da je oduvek gledao svoju korist i ne bi mi smetalo dok nije poceo da prica o mojoj ambiciji koja je po njemu, ogromna i dok nije poceo da redja neke cifre koje nisu predvidjene da se placaju i rekla sam mu neke stvari koje nisam trebala. naravno on je to iskoristio da pokvari moju reputaciju kod ostalih profesora sa kojima sam trebala da saradjujem u ovom semestru tako da sam suocena sa velikim bojkotom od strane svih njih. predpostavljam da ispricao svoju verziju kako se odvijao dogadjaj, a ja naravno nisam htela da se uplicem u celu pricu tracarije posto mi je prosto degutantno htela sam da se izdignem od svega toga i sada sam vec mozda dovedena u stanje velikog besa i ljutnje. da li imate neki mali savet za mene? sta bi vi uradili na mom mestu sada?
pozdrav svimaaa
 
pa evo i ja malo da se pozalim :D imam problem koji me evo muci vec par meseci i ne znam sta da radim. bilo kakav savet bi dobro dosao. imala sam situaciju da sam se malo zakacila sa profesorom kojem sam uzgred slepo verovala. nisam provalila da je oduvek gledao svoju korist i ne bi mi smetalo dok nije poceo da prica o mojoj ambiciji koja je po njemu, ogromna i dok nije poceo da redja neke cifre koje nisu predvidjene da se placaju i rekla sam mu neke stvari koje nisam trebala. naravno on je to iskoristio da pokvari moju reputaciju kod ostalih profesora sa kojima sam trebala da saradjujem u ovom semestru tako da sam suocena sa velikim bojkotom od strane svih njih. predpostavljam da ispricao svoju verziju kako se odvijao dogadjaj, a ja naravno nisam htela da se uplicem u celu pricu tracarije posto mi je prosto degutantno htela sam da se izdignem od svega toga i sada sam vec mozda dovedena u stanje velikog besa i ljutnje. da li imate neki mali savet za mene? sta bi vi uradili na mom mestu sada?
pozdrav svimaaa

Lukavstvo,elokvencija,lep izgled,flert do granica neukusa...
 
Vidi šefe,tamo na filozofiji sam baš jutros došao do konkluzije o zavisnosti od mreže...
Naime,naletimo ovde na neku empatiju koja možda nije ni iskrena,češće je izfolirana,ali nam
veoma prija,našem egu (sujeti naročito:mrgreen:)koji to kao usisivač moćni usisa i kao efermonima
zabeleži matricu...
Štos je što u realu nema ni blizu empatije (za nas i naše egiće:rumenko:) -naprotiv,real je
bezvoljno bezobziran i neraspoložen za naše jadne i napaćene sujete...
Žene,muževi,devojke ,momci-sve to otaljavaju nekom rutinom i naš ego eto zaglavi na jednom
ovakvom sajtu našavši malo empatije za sebe...:lol:

Malo drugačiji odgovor na tvoju opservaciju:

Poslednjih nekoliko dana slika mog bračnog života počela se raspadati; arhetip porodične idile izbledeo je. Činilo mi se da ga nikad nismo ni dosegli – ne sa jednim detetom, koje je sad bilo daleko od nas, i ne sa svojim pažljivo i disciplinovano organizovanim životima. Pitao sam se zašto nikada ranije nisam razmišljao u tom svetlu.
Nisam osećao naročitu krivicu zbog onog što sam činio Vojislavi. ... A činio sam. Prevara u mašti – ovako intenzivna i ovoliko prisutna – bila je veća izdaja od moje dve avanture u realnom svetu. Tajna se napokon oslobodila: nisam više voleo svoju ženu, ne na način na koji je trebalo da je volim, i to, najverovatnije, datira od mnogo pre nego što sam upoznao Anđelu. Oslobađanje tajne nije vodilo nikakvoj fatalističkoj apatiji, nikakvom emotivnom krugu koji se grčevito zatvara; u njenom oslobađanju postojala je čak i mala doza olakšanja – jer, sad sam sasvim siguran na čemu sam. Bio sam slobodan da se radujem susretu sa Anđelom.
Međutim, dušu mi je pekla sumnja o sopstvenoj moći prilagođavanja novim uslovima, o hrabrosti da se život započne ispočetka.

Dok sam, tako zamišljen, zurio u monitor, u kancelariju je ušla Mare. Nisam ni bio svestan njenog prisustva sve dok mi se nije nagnula nad ramena. Imao sam utisak kako mi se prišunjala, zaskočila me iza leđa u nastojanju da me, kao stroga majka, napokon uhvati na licu mesta u nekom nestašluku. «Šta je to, srce?» pitala je, tobože nezainteresovano, spuštajući poslužavnik sa dve šoljice kafe na moj radni sto. «Koje?» odgovorio sam hladno. Uprla je kažiprstom na monitor, u čijem uglu je jasno, velikom slovima, pisalo : FORUM SPUTNJIK.
Revoltiran njenim postupkom, jedva sam se obuzdao da joj ne kažem «A šta te se tiče? Zašto si ušla bez kucanja? S kojim pravom me uhodiš?» Umesto toga, mirno sam odgovorio: «Vidiš i sama – forum, internet diskusija.»
«Čemu to služi?»
«Kako samo ime kaže: da ljudi razgovaraju.»
«Ah, onda to objašnjava tvoj glasan smeh koji ponekad dopire iz kancelarije ... i poneku psovku. Već sam se bila zabrinula za tebe.»
Njena opaska me je za trenutak izbacila iz ravnoteže: dakle, ja sam se ponašao i drugima delovao kao ludak ... glasno sam se smejao i pričao sam sa sobom a da toga nisam ni bio svestan.
Sela je do mene, i ne pitavši može li. «Nije li tako nešto opasno – pričati sa nepoznatim ljudima? Ko zna kakvi se bolesnici kriju na internetu. Nisam pala s Marsa, čitam štampu, pratim vesti.»
Da, opasno je – pomislio sam – ali ništa više nego u realnom svetu.
«Internet je pun pedofila i raznih manijaka», nastavila je. «Jednostavno uključe kompjuter i iz svoje sobe neometano vršljaju po tom-kako-ga-ti-zoveš virtuelnom svetu.»
«Bolesnika ima svuda oko nas, i manje su uočljivi nego, na primer, na forumu. Kako možeš znati da je neko poremećen? Na osnovu izgleda, ponašanja ili onog što govore?»
«Ne znam, nikada nisam zavirivala na takva mesta, mada sam nešto čula o njima. Mislila sam da je to za mlade. Eh, u naše vreme se više čitalo, izlazilo. Nismo bili tako otuđeni kao današnje generacije ...», setno je uzdahnula.
Reči u naše vreme zaparale su mi uši. Nisam nikada razmišljao o Mare – iako mi je bila draga – kao o osobi iz svog miljea, a kamoli kao o nekom ko je sa mnom delio istu prošlost. Koliko mi je daleko sećanje sezalo, i pre dvadeset, trideset godina bilo je otuđenih mladića i devojaka, i onih što nisu čitali.
«Otkud znaš da su današnje generacije otuđene? Žive dinamično, puni su ih splavovi svake večeri... Imaju više mogućnosti nego što smo ih mi imali.»
«Kako TO možeš da izjaviš, Kosta? Pa današnja deca više ne znaju ni šta su žmurke. Od malena su za računarima, začaureni u svetove kompjuterskih igrica. Pitaj nekog đaka prvaka šta bi najradije da dobije za rođendan: Soni Plejstejšn, najnoviji model mobilnog telefona, ili knjigu .»

Više nisam bio srce, nego Kosta.

«Jedno ne isključuje drugo i treće», kazao sam, sve svesniji njene neusklađenosti sa tokovima savremenog života. Konzervatizam mi je išao na živce.
«Sećaš li se kako smo provodili detinjstvo? Kad nismo bili u školi, igrali smo se napolju. Nisu nam pretile nikakve opasnosti.»
«Bogami, sećam se da su i tada devojčice vrištale i bežale kada bi u parku, iz nekog žbuna, iskočio čika bez gaća», odgovorio sam. Zainatio sam se da joj dokažem koliko je u zabludi.
«Sada ne vrište i ne beže, nego se smeju. U tome je problem. Svet se pokvario, Konstantine. Naše bake rađale su decu u polju, naši roditelji zimi su nosili odeću prepravljenu od očevog kaputa i sankala se na koritu, a leti išli golišavi i brčkali se u rekama i potocima. Ništa im nije falilo. A vidi šta deca rade danas – prodaju drogu po školama.»
«Moja baba se nije porađala u polju», procedio sam kroz zube. « Da, da ... ništa im nije falilo ... osim kada su te bake umirale na porođaju od iskrvarenja i sepse, i osim kada su deca umirala od tifusa i difterije. Ako su bila iz boljih kuća, jela su, u najboljem slučaju, promincle, a ako su bila iz siromašnih kuća, radovala su se i proji. Njima nisu prodavali drogu u školi – ako su u nju uopšte išli – ali su tamo, «za njihovo dobro» bili kažnjavani klečanjem na kukuruzu i šibanjem po dlanovima. Ta deca su pregurala dva svetska rata, promene vlasti, a – pod uslovom da su imala sreću da dočekaju starost – još ratova, još promena vlasti, i naučila da žive sa promenama. Pa ipak, kad god si pitala svoje roditelje, babe i dede, kakvo detinjstvo su imali, oni su govorili: eh, bila su to divna vremena! Poenta je, Mare, u sledećem: nostalgija za starim, dobrim vremenima je nostalgija za sopstvenom mladošću.»
Završivši svoj mali traktat, odzviždao sam joj uvodne taktove pesme K'o nekad u osam.

Posmatrao sam njene usne, namazane jarosno-narandžastim ružem; izvile su se u usiljeni, crvasti osmeh. Mogao je biti obična grimasa, ali u tom trenutku ličio mi je na osmeh prostakuše koja smišlja najgoru psovku. Preda mnom je, dakle, prvi put bila jedna nova, nepoznata Mare: putnica, zaostala u vremenu, tvrdi tradicionalista, netolerantna prema promenama, inovacijama, tehnologiji, različitosti; verovatno kolekcionarka kristalnih čaša i heklanih stolnjaka ... Jedna od onih žena koja oko sebe – dok svakog jutra putuje gradskim prevozom do posla i nazad – ispod oka, kritički i s gnušanjem posmatra bujanje nove mladosti, bez razumevanja za bunt bilo koje vrste.

Naglo je ustala i, istresavši neke nevidljive mrvice sa suknje, rekla grobnim glasom: «Promenio si se, Kosta.»
Jesam, promenio sam se, i zbog toga bio ponosan. Peripatetička istina, iskrsla je gola preda mnom, i o meni, nakon šetnje po virtuelnom svetu. Ako sam ranije živeo kao pacov ispod dasaka vaseljene – kako lepo reče Robert Frost, sada sam iz nje izmileo a da se pri tom nisam posekao hodajući po ivici.
 
  • Podržavam
Reactions: Nez
Taj malo drukčiji odgovor i nije drukčiji...
Hipotetični Kosta (ili Kostolomka:mrgreen:) nalazi empatije za sebe na mreži,
a "normalno" da su u realu s godinama,kao stari kaput,gubile svežinu i boju...
Pitanje svrsishodnosti empatija s mreže je posebno pitanje...
Naravno da je to na granicama saznanja psihologije te i predmet filozofije...

Moje (izdvojeno:mrgreen:)mišljenje je da empatije na mreži takođe ne treba
graditi na lažnim osnovama ili ubeđenjima ,već i tu treba biti što realniji...Poseban
problem je što se lako "zaglavljuje" u iracionalnost i imaginarnu (izmaštanu) virtuelnu
stvarnost...
Čak sam ubeđen da postoje,zasad,zloupotrebe virtuelne stvarnosti kao potrošne robe na
čemu se ostvaruju i prilično u suprotnosti sa svim normama društva i profiti i extraprofiti...
Ali,kao što rekoh-to su stvari za izučavanje...
 
Vidi šefe,tamo na filozofiji sam baš jutros došao do konkluzije o zavisnosti od mreže...
Naime,naletimo ovde na neku empatiju koja možda nije ni iskrena,češće je izfolirana,ali nam
veoma prija,našem egu (sujeti naročito:mrgreen:)koji to kao usisivač moćni usisa i kao efermonima
zabeleži matricu...
Štos je što u realu nema ni blizu empatije (za nas i naše egiće:rumenko:) -naprotiv,real je
bezvoljno bezobziran i neraspoložen za naše jadne i napaćene sujete...
Žene,muževi,devojke ,momci-sve to otaljavaju nekom rutinom i naš ego eto zaglavi na jednom
ovakvom sajtu našavši malo empatije za sebe...:lol:

Ne bih se složio.. Barem sa mog aspekta..
Elem..
Kukao sam otprilike 3 godine kako ne mogu da upišem studije medicine, jer idem u srednju elektrotehničku školu.. Imam priliku da studiram na jednom on najprestižnijih univerziteta u Švajcarskoj medicinu, ali ne.. Sada se kolebam, bojim se(ne znam ni sam čega), i delić me deli od tog jednog poziva da sve padne u vodu.. Šta da uradim? Savetuju me ljudi, normalan je strah, odlaziš u nepoznato, sasvim nova okolina, ljudi, ali nisam ni siguran da je samo to problem.. Jednostavno, bojim se nečega, a ne mogu jasno da definišem čega..
:hvala:
 
Ne bih se složio.. Barem sa mog aspekta..
Elem..
Kukao sam otprilike 3 godine kako ne mogu da upišem studije medicine, jer idem u srednju elektrotehničku školu.. Imam priliku da studiram na jednom on najprestižnijih univerziteta u Švajcarskoj medicinu, ali ne.. Sada se kolebam, bojim se(ne znam ni sam čega), i delić me deli od tog jednog poziva da sve padne u vodu.. Šta da uradim? Savetuju me ljudi, normalan je strah, odlaziš u nepoznato, sasvim nova okolina, ljudi, ali nisam ni siguran da je samo to problem.. Jednostavno, bojim se nečega, a ne mogu jasno da definišem čega..
:hvala:
Možda se plašiš da ćeš da "omaneš" i da nisi dorastao zadatku. Ljudski je plašiti se i ljudski je čak i sumnjati u sebe. Ali kad znaš da neke stvari ovise samo o tebi, a pod time mislim na tvoj trud i želju da daš sve od sebe (ako to zaista želiš), onda i taj strah gubi na težini.
 
Ne bih se složio.. Barem sa mog aspekta..
Elem..
Kukao sam otprilike 3 godine kako ne mogu da upišem studije medicine, jer idem u srednju elektrotehničku školu.. Imam priliku da studiram na jednom on najprestižnijih univerziteta u Švajcarskoj medicinu, ali ne.. Sada se kolebam, bojim se(ne znam ni sam čega), i delić me deli od tog jednog poziva da sve padne u vodu.. Šta da uradim? Savetuju me ljudi, normalan je strah, odlaziš u nepoznato, sasvim nova okolina, ljudi, ali nisam ni siguran da je samo to problem.. Jednostavno, bojim se nečega, a ne mogu jasno da definišem čega..
:hvala:

Pranja, peglanja i udaljenosti od balkanske kaljuge. Stisni dupe i pravac Švica. Glede studija medicine uzmi si časove latinskoga prije nego kreneš. Sretan put ! :kpozdrav:
 
Možda se plašiš da ćeš da "omaneš" i da nisi dorastao zadatku. Ljudski je plašiti se i ljudski je čak i sumnjati u sebe. Ali kad znaš da neke stvari ovise samo o tebi, a pod time mislim na tvoj trud i želju da daš sve od sebe (ako to zaista želiš), onda i taj strah gubi na težini.


Ovoga se i plašim, koliko ja zaista želim.. Jednostavno, meni je sam poziv doktora toliko izazovan, human, osećam prema svim doktorima strahopoštovanje, jer su to ipak ljudi koji su se školovali 10-tak godina da bi nama, ljudima pomagali.. Znam da ovo zvuči smešno, ali jednostavno ne znam da li želim, ili ne želim.
 
Bojim se da neću uspeti, možda se toga bojim.. Bojim se da nisam dorastao ovome zadatku.. Šta god sam sebi zacrtao, najčešće sam bez većih problema to rešavao, barem što se tiče obrazovanja. I sada, kada sam prvi put pred ovakvom, životnom odlukom, bojim se.. Bojim se da ne pogrešim..
 
Ovoga se i plašim, koliko ja zaista želim.. Jednostavno, meni je sam poziv doktora toliko izazovan, human, osećam prema svim doktorima strahopoštovanje, jer su to ipak ljudi koji su se školovali 10-tak godina da bi nama, ljudima pomagali.. Znam da ovo zvuči smešno, ali jednostavno ne znam da li želim, ili ne želim.
Sad si malo ufrkisan, pa ti je teško da racionalno pokušaš da sagledaš sve, pa i svoje želje. To je sasvim prirodno, jer u pitanju nije mala promena. Puno je toga u igri..... sopstvena očekivanja, očekivanja roditelja, sigurno i kućni budžet...... Pokušaj da obrneš stvari, pa se zapitaj da li bi ti bilas frka da medicinu studiraš u svom gradu, i da li bi ti bila frka da nešto drugo studiraš u inostranstvu.

Ali hej, nema čoveka koji se ne plaši i koji ne pomisli da li će uspeti da ostvari neki svoj plan. No kao što sam rekla, kad znaš da nešto ovisi samo o tebi (ovde učenje), a pogotovo što ćeš imati i godinu dana da samo učiš jezik i da se aklimatizuješ u novu sredinu, onda znaš i da si ti taj koji drži konce u rukama, a ne tvoj strah.
 
Sad si malo ufrkisan, pa ti je teško da racionalno pokušaš da sagledaš sve, pa i svoje želje. To je sasvim prirodno, jer u pitanju nije mala promena. Puno je toga u igri..... sopstvena očekivanja, očekivanja roditelja, sigurno i kućni budžet...... Pokušaj da obrneš stvari, pa se zapitaj da li bi ti bilas frka da medicinu studiraš u svom gradu, i da li bi ti bila frka da nešto drugo studiraš u inostranstvu.

Ali hej, nema čoveka koji se ne plaši i koji ne pomisli da li će uspeti da ostvari neki svoj plan. No kao što sam rekla, kad znaš da nešto ovisi samo o tebi (ovde učenje), a pogotovo što ćeš imati i godinu dana da samo učiš jezik i da se aklimatizuješ u novu sredinu, onda znaš i da si ti taj koji drži konce u rukama, a ne tvoj strah.

Pranja, peglanja i udaljenosti od balkanske kaljuge. Stisni dupe i pravac Švica. Glede studija medicine uzmi si časove latinskoga prije nego kreneš. Sretan put ! :kpozdrav:
Sve su ti rekli! ! !
 
Bojim se da neću uspeti, možda se toga bojim.. Bojim se da nisam dorastao ovome zadatku.. Šta god sam sebi zacrtao, najčešće sam bez većih problema to rešavao, barem što se tiče obrazovanja. I sada, kada sam prvi put pred ovakvom, životnom odlukom, bojim se.. Bojim se da ne pogrešim..

jeste velika stvar,zato se i preispitujes i plasis. zapitaj sebe: postoji li nesto druggo cime bi voleo da se bavis,vise od medicine? ako je odgovor ne, kreni i gotovo.
bice tesko,posebno pocetak,ali kad si vredan i uporan,isplatise na kraju :) plus sto ces zavoleti studije,pa ce biti lakse ,zanimljivije :)
The greatest mistake we make is living in constant fear that we will make one.John C. Maxwell
 
Poslednja izmena:
Vlado ako osecas da treba da ides idi,ako ne nemoj.
Nisu svi ljudi isti i ne odgovara odlazak svakome.

Prilike se ili iskoriste ili ne...Razlika između uspešnih i luzera je baš u tome-
uspešni dočekuju priliku kao zapeta puška i ne oklevaju! ! !
Druga karakteristika je brza i tačna procena!

U osnovi luzera je osujećenost i dominacija jednog od roditelja...To se da
prevazići nadjačavanjem straha od dominantnog ili dominantne-obično u
pubertetu,ali je moguće vežbom i razmatranjem podsvesnih sadržaja i kasnije...

Vlado treba da odluči,ali bez oklevanja-oklevanje je gubitak!Idealno je kad može
donošenje odluke da sačeka sledeće jutro-bez uključene amigdale! ! !
(Tvoj savet da se osloni na osećaje nije uopšte sjajan-strah od nepoznatog ume
da nadjača! )
 
Ovoga se i plašim, koliko ja zaista želim.. Jednostavno, meni je sam poziv doktora toliko izazovan, human, osećam prema svim doktorima strahopoštovanje, jer su to ipak ljudi koji su se školovali 10-tak godina da bi nama, ljudima pomagali.. Znam da ovo zvuči smešno, ali jednostavno ne znam da li želim, ili ne želim.

Čini mi se da imaš idealizovanu sliku o lekarskoj profesiji.
Jedino pravo pitanje koje treba sebi da postaviš je da li si spreman
da se odrekneš sopstvenog života i staviš ga u službu bolesnika, da
gledaš njihove patnje, da se pomiriš sa tim da ne možeš svakog da
spaseš, da gledaš smrt svakodnevno, smrt malog deteta na primer, da svaki
poraz dugo proživljavaš i sam zbog toga patiš? Da dežuraš danima i noćima,
nedeljama i praznicima, i možeš samo da zamišljaš kako izgleda neki drugi život?
Da li si spreman da se od iscrpljenosti jedva držiš na nogaman ,da kroz
život ideš mrzovoljan i neispavan, opterećen tuđim jadima, često bukvalno
ispovraćan i ispišan, da svoju decu miluješ rukama koje su prethodno bile
u svim ljudskim rupama?
Izlečiti nekoga i spasti nečiji život je divan osećaj, ali je cena ogromna.
Da li si spreman da je platiš?
Čini mi se da je u tvom pitanju oklevanje, ali ako si zaista spreman, onda
ćeš biti dobar lekar.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top