Слушај, верујем да ти је тешко и болно... Али, да би се подигла, мораш прво да паднеш, мораш да дотакнеш најболније ране, и не да прстићем боцкаш то живо месо, него да га раскопаш! Иначе нема излечења, остаћеш заувек да се уљујкујеш у свом проблему избегавајући бол, а живот боли, свакога, не само тебе!
Naježila sam se dok sam čitala ove tvoje redove! To je toliko tačno da boli!
Ali,najteže u životu je suočiti se sa sobom i zaviriti u te najmračnije i najskrivenije delove svog bića..Ponekad to može ličiti na silazak do samog pakla.
Zato se tako mali broj ljudi odlučuje da se suoči sa svim tim jezivim demonima svoje duše..Zato i nastavljaju da žive i spuštaju ne samo zavese, nego i grade čitave zidove kako bi sprečili te demone da izađu i pogledaju ih u oči.Tako je naizgled lakše..
Ali,strah od tih demona onda obeležava ceo njihov život i tera ih da čine stvari koje ne razumeju svojim svesnim delom bića i tu se onda javljaju problemi..I tako se čovek nađe u lavirintu iz koga je teško naći pravi put.Mnogih se stvari treba odreći na tom putu..stvari koje tako grčevito držimo da smo postali ubeđeni da su one prirodni deo naših bića i da su podrazumevane..Toliko balasta koji vučemo sa sobom,a koga nismo ni svesni.Svesni smo samo da nam je težak i da moramo nešto da učinimo da bi se oslobodili tog balasta sa duše.Ali,najčešće pokušavamo da ga se oslobodimo na pogrešan način i nesvesno nabacujemo još više tereta i postajemo sve teži i teži.I sebi i drugima oko sebe.Na kraju padamo.E,to je trenutak kada može ili da počne ili da se završi sve..Tada izlaze svi demoni i onaj ko ima snage da ih pogleda u oči i želi da ih čuje šta imaju da kažu,nalazi put u životu koji vredi živeti.Mnogo je i onih koji se uplaše i ponovo dižu svoj zid i nastavljaju da žive slepi i nesvesni da su propustili sve one lepe trenutke koje je život mogao da im ponudi..
Istina je da je život bolan.Ali,ako razmišljamo o njemu samo na taj način i čekamo da nam se konačno desi ta velika sreća,proći će pored nas.Nećemo primetiti te male,dragocene trenutke sreće koji su čekali da budu uhvaćeni i sačuvani.Život je kratak,nedajmo da nam klizne iz ruku neprimećen!
"Negde na sredini svoje životne staze shvatio sam da se ne nalazim tamo gde želim da budem.Kao da sam skrenuo sa pravog puta i zalutao u jako,jako loš deo grada.Uopšte ne želim da se sećam koliko je sve to bilo loše-skoro da mi je došlo da umrem.Pričam vam o svemu tome samo zato što je,na duge staze,iz svega toga proizišlo mnogo dobrog.Uopšte mi nije jasno kako sam uspeo tako da zalutam.Kao da sam hodao u snu"
Ovo je slobodan prevod prvih dvanaest stihova Danteove Božanstvene komedije.Rekla bih da se mogu primeniti na 70% ljudi u svetu.
Treba samo uvek znati protumačiti svoj unutrašnj kompas.Na žalost,većina nas, ili ga je zaturila negde uz put ili smo, vremenom, zaboravili da ga tumačimo.