Evo još nešto od mene:
Bulimia nervosa je poremećaj vezan za ishranu koji je, kao i anoreksija nervoza,
psihološkog porekla, a može imati strašne
telesne posledice. Dok se anoreksičari jednostavno
izgladnjuju, bulimičari se
prejedaju, a zatim čiste
povraćanjem koje su sami izazvali. Oboleli od bulimije takođe često koriste pilule za mršavljenje, laksative i diuretike da bi smanjili težinu.
Čišćenje može imati dve svrhe:
sprečavanje dobijanja na težini, a i
privremeno ublažavanje depresije i ostalih negativnih osećaja.
Bulimija, poput anoreksije, pogađa
uglavnom mlade žene. Prosečan uzrast u kojem se znakovi bulimije prvi put pojavljuju je 18 godina.
Bulimija se
može javiti sama za sebe ili naizmenično s anoreksijom. U tom naizmeničnom uzorku - koji se javlja otprilike u svakom petom slučaju - djevojka neko vreme ne želi jesti, pripremajući se za prejedanje; moguće je da u fazi nejedenja upotrebljava i sredstva za potiskivanje apetita. Uprkos preklapanju,
ova dva poremećaja povezuju se s nekim različitim crtama ličnosti:
•
anoreksičari su skloni potiskivanju svojih poriva, uključujući polne;
•
oboleli od bulimije, s druge strane, obično udovoljavaju svojim žudnjama, prejedajući se, upadajući u nevolje s drogom, promiskuitetnim ponašanjem, krađom po prodavnicama ili nekontrolisanom kupovinom.
Opšte zdravstveno stanje osobe obolele od bulimije zavisi od toga koliko se često prejeda i čisti. Takva osoba može povraćati povremeno (jednom mesečno) ili jako često (puno puta na dan). Telesne posledice uključuju oticanje želuca ili gušterače, upalu jednjaka, povećane žlezde slinovnice te kvarenje zubi i bolest desni usled povraćanja želučanih kiselina. Čestim povraćanjem takođe se troše voda i kalijum u telesnim tkivima što izaziva poremećeni ritam srca, grčenje mišića, pa čak i oduzetost. U težim slučajevima, neki od ovih telesnih problema mogu dovesti do smrti. Još jedna opasnost je samoubilačka depresija.
Bulimija je prava bolest i osobe obolele od nje
obično je ne mogu voljno kontrolisati bez stručne pomoći. Opomene porodice i prijatelja da prestanu s takvim ponašanjem u najboljem su slučaju beskorisne, a u najgorem imaju upravo suprotan učinak.
Šta su uzroci? Smatra se da su
PRITISCI I SUKOBI UNUTAR PORODICE PRVENSTVENI UZROK BULIMIJE. Bulimičarka je obično
OSOBA KOJA ŽELI PREVIŠE POSTIĆI I TEŽI SAVRŠENSTVU, A OSEĆA DA NE MOŽE ZADOVOLJITI OČEKIVANJA SVOJIH RODITELJA. Njeno
samopoštovanje je na niskom nivou i pati od depresije.
Možda je kao dete
bila fizički ili polno zlostavljana; oko polovine svih obolelih od bulimije ima u prošlosti iskustvo zlostavljanja.
Kako se leči? Lekar bi morao postaviti dijagnozu bulimije, ako postoje najmanje dve bulimične epizode nedeljno u trajanju od tri meseca.
Psihoterapija - često kombinovana s
antidepresivima - prvenstveni je način lečenja, zajedno sa
savetovanjem o ishrani.
Psihološko lečenje bulimije može uključivati
pojedinačnu, porodičnu ili grupnu psihoterapiju. Isto tako, često se propisuju
bihejvioralna ili kognitivna terapija.
Bihejvioralna terapija usredsređuje se na menjanje navika (prejedanje i čišćenje u ovom slučaju); seanse se obično posvećuju analiziranju ponašanja i smišljanju načina da se to promeni, a između seansi pacijentkinja sledi tačno određena uputstva.
Kognitivna terapija takođe se usredsređuje na uobičajeno ponašanje, njoj je cilj istražiti i suprotstaviti se negativnim mislima koje se nalaze u pozadini destruktivnih navika.
Pojedinačna ili grupna psihoterapija usredsređuje se na
emocionalna iskustva i odnose koji su stvarni uzrok bulimije.
Pozdrav!
