Evo da krenem sa prvim pitanjem:
Odnos prema ženama je zapravo odnos prema različitim polovima. A Buda je smatrao da se polovi karakterišu muškim i ženskim mislima, zanimanjima, odećom, interesovanjima, željama, glasom, izgledom, mirisom itd. Iz ovoga je očigledno da je on pol video kao kombinaciju materijalnih i psiholoških, urođenih i stečenih faktora. To znači da, dok su polovi u velikoj meri određeni svojim telom, oni imaju i sposobnost da prevaziđu svoje psihološke i socijalne barijere. Tako, što se tiče potencijala za dostizanje prosvetljenja, muškarci i žene jesu jednaki. Buda je tvrdio da su žene isto tako sposobne da postanu prosvetljene kao i muškarci: "Bilo da se radi o ženi ili o muškarcu, ko god putuje kočijom Dhamme ide sve bliže Nirvani". Zato se i saglasio sa ženama da se zamonaše, za razliku od strogih normi svoga vremena kada žena o tome nije mogla ni da sanja u drugim religijama. O tim ženama ostalo je divno svedočanstvo u jednoj od knjiga budističkog kanona, koja nosi naslov Therigatha. Tu su sabrani stihovi probuđenih monahinja kojima su one opisale svoj život i probuđenje. Knjiga je i kod nas prevedena, a ima jedan deo i ovde
Pesme Prosjakinja
Uprkos tome, žene u tradicionalnim budističkim kulturama, kao i u mnogim drugim, dugo su bile tretirane kao inferiorne u odnosu na muškarce. Ova se diskriminacija takođe proširila na religijski život u celini i na monaški život posebno. Na taj način tradicionalne budističke kulture su ignorisale Budin visoki ideal da duhovno traganje treba da bude otvoreno za sve, bez obzira na socijalni status, rasu ili pol. Sa druge strane, budističke kulture nikada nisu podvrgavale žene pokrivanju čadorom, obrezivanju, prisilnom udovištvu ili očekivale da se udovica pri spaljivanju umrlog muža i sama baci živa u vatru kao recimo u hinduizmu itd.
Za sada toliko