Priroda Dhamme
Ponekad, kad je voćka u cvetu, dune vetar i latice raspe po zemlji. [1] Neki pupoljci ostanu i izrastu u male, zelene plodove. Onda opet dune vetar i opet neki od njih otpadnu! Drugi ostanu na grani i izrastu u skoro zreo ili potpuno zreo plod, pre nego što otpadnu. Isto tako je i sa ljudima. Slično cvetovima i plodovima na vetru, i oni padnu u različitim periodima života. Neki ljudi umro dok su još u materici, drugi tek nekoliko dana pošto se rode. Neki ljudi žive nekoliko godina i onda umru, nikad ne dostigavši zrelost. Muškarci i žene umiru mladi. Neki drugi dostignu zrelo doba pre nego što umru. Kada razmišljate o ljudima, imajte na umu prirodu ploda na vetru: i jedno i drugo je veoma nepouzdano. Ova nepouzdanost stvari može se videti i u manastirskom životu. Neki ljudi dođu u manastir sa namerom da se zamonaše, ali onda promene mišljenje i odu, neki od njih sa obrijanom glavom. Drugi su već iskušenici, pa tek onda odluče da odu. Neki su monasi tek jednu godinu i onda odu. Baš kao i plodovi na vetru – sve je vrlo nepouzdano!
Slično je i sa našim umovima. Mentalni podražaj nastane, povuče um i onda um padne – baš kao i plod sa voćke. Buda je razumeo ovu nepouzdanost stvari. Posmatrao je voćke na vetru i razmišljao o monasima i iskušenicima među svojim učenicima. I otkrio je da je i njihova priroda u suštini ista – nepouzdana! Kako bi i moglo biti drugačije? Takva je jednostavno priroda svih stvari. Tako, za onoga ko vežba svesnost nije neophodno da ima nekoga da ga savetuje i podučava mnogo kako bi bio u stanju da vidi i razume. Jedan primer je sam Buda, koji je u jednom od svojih prethodnih života bio kralj Mahađanaka. On nije morao mnogo da uči. Sve što mu je bio potrebno jeste da posmatra drvo mangoa.
Jednoga dana, dok je jašući na slonu išao parkom u pratnji svojih savetnika, opazio je da su se grane nekih stabala povijala od bogatog roda. Pošto nije mogao da se tom prilikom zaustavi, odlučio je da se kasnije vrati i da nabere mango. Nije mu, međutim, ni na kraj pameti padalo da su pohlepni savetnici koji su išli za njim obrali sve što se moglo obrati; da su koristili motke kako bih sve plodove otresli, udarali i lomili grane i razbacivali lišće na sve strane. Kada se uveče kralj vratio u voćnjak mangoa, unapred je zamišljao izuzetni ukus plodova, da bi ođednom otkrio da nema nijednog, svi su bili obrani! I ne samo to, već su i grane bile polomljene, a lišće svuda po zemlji.
Sasvim razočaran i uznemiren, kralj onda opazi još jedno stablo mangoa u blizini, ali na njemu nijedna grana nije bila slomljena, niti list otrešen. Zapitao se zašto je to tako. I onda shvati da na njemu nema nijednog ploda. Ako drvo nema ploda, niko ga ni ne primećuje i njegovi lišće i grane ostanu neoštećeni. Ova lekcija ga je zaokupila tokom povratka u palate: “Muka je, teret i teškoća biti kralj. Potrebno je neprekidno brinuti o svakom podaniku. I šta ako neko pokuša da napadne, opljačka ili osvoji delove kraljevstva?” I tako nije mogao mirno da zaspi; a i kad je zaspao, mučili su ga teški snovi.
Posle buđenja ponovo je u mislima video drvo mangoa bez plodova i njegove nedirnute grane i lišće. “Ako i mi postanemo slični tom mangou”, razmišljao je, “I naše ‘lišće’ i ‘grane’ će takođe ostati neoštećeni”. U svojoj odaji kralj je sedeo i meditirao. Na kraju, nadahnut lekcijom koju mu je dao mango, odlučio je da se zaredi. Upoređivao je sebe sa tim drvetom i zaključio da ako se neko ne zapetlja u poslove ovoga sveta, postaće istinski nezavistan, oslobođen briga i poteškoća. Njegov um biće miran. Posle takvog razmišljanja, postao je lutajući monah. Od tog dana, kud god bi došao, kad bi ga pitali ko je njegov učitelj, odgovorio bi: “Mango”. Nije mu toliko bilo potrebno bilo kakvo drugo učenje. Drvo mangoa bilo je povod njegovom probuđenju za Opanayiko-Dhammu, za učenje koje vodi ka unutra. I sa tim probuđenjem je on postao monah, onaj ko ima malo briga, zadovoljan je malim i raduje se samoći. Kraljevski status je napustio i konačno je njegov um našao svoj mir.
nastavak