Bolna Arkadija

Tema se odnosi na sva naša očekivanja, nadu, nešto u šta smo verovali.
Zadržaću se na emocijama , koje nosimo u sebi , bez obzira kakav utisak želimo da ostavimo na druge.Takođe i na razočarenja koja su neminovna.
Koliko duševna bol može da utiče na naše ponašanje , koliko na misli , osećanja.
Da li uspevate da zadržite ljubav u sebi ili je pustite da se raspe , smatrajući da je ionako sve besmisleno.

Slobodno se izrazite pesmom, citatom ili slobodnim izborom reči.
Hvala na odgovorima.

Temu sam otvorila na romantici, činilo mi se kao najbezbednije i najiskrenije mesto.

Ako nije prikladno , premestite je.
what-if-you-are-lonely_4.jpg
 
Poslednja izmena:
Kliknite za proširenje...
Pustio sam one kojih više nema , prazan odjek prošlih vremena
Pustio sam i one koji su otišli , a sa kojima se nikad oprostio nisam
Pustio sam čak i one koji nikad nisu ni bili ...
Uzmi me u milost i pusti me da se vratim carstvu praotačkom
Povedi me sa sobom ,ne ostavljaj me usred ljudske prljavštine
 
Poslednja izmena:
Sweet friend
The mist will carry you home again
If you get lost

The night is long
The ancient song of a thousand stars
The mist is dancing

Sleep little friend
The forest guards you, and keep you warm
If you are cold

Northern lights
Dancing over the forest and mountains
Burning in the night

Sweet friend
The mist will carry you home again
If you get lost
 
Opraštanje, kao krvavo razvezivanje svega šta nam je značilo.
Predugo boli.
U trajanju, vraćaju se slike onoga, šta nikada nismo mogli. Niti smo imali hrabrosti.
Niti smo imali prava. Otimanje tuđih uspomena je ujedno kazna i jedino u čemu smo pronalazili radost.
Dugovi se vraćaju.
f97a6ebc-b846-44d1-a973-a35543accf63.jpg
 

Prilozi

  • bulka-papaver-rhoeas.jpg
    bulka-papaver-rhoeas.jpg
    61,1 KB · Pregleda: 6
Osetićeš ! Kako krv u sebi nosi ljubav,kako ožiljak postaje svetinja
Kako tinjaju šavovi i ne daju da zarastu sećanja
Jer sve što opet zavoleh , zavoleh zbog tebe.
Noći, ponoći, hladna jutra, teške dane....
Još uvek biram nesanice i grebem noću po duši dok se ne umorim.
Kada zavoliš, nisi svestan gde su granice
Ne gledaj predugo u sebe ! Možeš lako tu pronaći sebe i tamne vode
Ja bih samo da se više ne usudim ...
Tamo gde su moja sećanja tu sam naj slabiji
Ti me ponekad diraš u ledeno srce , tog fantoma kojeg sam se odrekao i od koga se krijem poput tajne i poput istine.
Da znaš samo kako uporno tražim prečice do mesta gde ću te opet sresti
Tamo, gde si oduvek bila i gde me sve još uvek podseća na tebe.
tumblr-nhlpbf2-Td-Z1sbg0tro3-1280.jpg
 
Poslednja izmena:
Zelena milja:
Kliknite za proširenje...
The moonlight it was dancing
On the waves, out on the sea
The stars of heaven hovered
In a shimmering galaxy

A voice from down the ages
So in haunting in its song
These ancient stones will tell us
Our love must make us strong

The breeze it wrapped around me
As I stood there on the shore
And listened to this voice
Like I never heard before

Our battles they may find us
No choice may ours to be
But hold the banner proudly
The truth will set us free

My mind was called across the years
Of rages and of strife
Of all the human misery
And all the waste of life

We wondered where our God was
In the face of so much pain
I looked up to the stars above
To find you once again

We travelled the wide oceans
Heard many call your name
With sword and gun and hatred
It all seemed much the same

Some used your name for glory
Some used it for their gain
Yet when liberty lay wanting
No lives were lost in vain

Is it not our place to wonder
As the sky does weep with tears
And all the living creatures
Look on with mortal fear

It is ours to hold the banner
Is ours to hold it long
It is ours to carry forward
Our love must make us strong

And as the warm wind carried
Its song into the night
I closed my eyes and tarried
Until the morning light

As the last star it shimmered
And the new sun's day gave birth
It was in this magic moment
Came this prayer for mother earth

The moonlight it was dancing
On the waves, out on the sea
The stars of heaven hovered
In a shimmering galaxy

A voice from down the ages
So in haunting in its song
The ancient stones will tell us
Our love will make us strong
💛❤️
2rxgytu.jpg

Katkada mislim da se moja željna duša seća
neke pređašnje ljubavi,za kojom čezne i žudi,
kao da je ova naša vatra samo ugljen
nekog divljeg plamena koji je izgoreo
u ranijim postojanjima.

Možda sam u prošlim danima bio postigao
ono što sada uzalud tražim;
možda se moja duša s tvojom sastala i stopila
u nekoj velikoj noći koja je odavno
iščezla i umrla.
NAIDU SAROIJNI
 
Poslednja izmena:
Uzalud se trudiš
biti ono što ne možeš.
Pod obodom neba
dva Ti pečata otisnuta
danom rođenja,
a ja Ti zaveštana
za neka buduća
duhovna osveštenja.
Dajem novčić
za Tvoje misli uzburkane.
Nije ovo vreme za
nova pogrešna opredeljenja
i nove otvorene rane.
Ali, istina se nameće
kao neminovnost:
Stvarnost je gorčina
a ljubav su retko
dosanjane sanje.
Pa se izbori, od dva zla
odaberi ono manje.
Uzalud bežiš, nemaš načina.
Uvek se budim uz Tebe,
izrasla sam Ti pod rebrima
i nastanila se u telu i srcu
i sad me nosiš sa sobom
gde god se makneš.
Zavezanu u čvor duše,
zapetljanu u pramenovima,
pod noktima uraslu,
zapisanu na čelu i
isklesanu na ramenima.
Možeš se zarotirati
za koliko hoćeš stupnjeva
i opet će Te sustići
i natkriliti moja sena.
Nisam anđeo, ali čuvam
kofere Tvojih uspomena,
što Ti naviru u plimi
poraza i samosažaljenja.
Uzalud se otimaš
praveći se stena.
I kad nepomično stojiš
ne možeš me se nikako
osloboditi u vrelim sećanjima.
Spavam Ti pod kapcima,
u setnom pogledu sumraka,
urasla čvrsto u rožnicu.
U suzi me nosiš, blještavu,
odsjaj sam plahovite duše.
Deo savijene kičme,
naslon, da se papirni
zidovi Tvoje čvrstine ne uruše.
Nosiš me na oba dlana,
u genetskom kodu sam Ti zapisana
i utisnuta na osušenim usnama.
Uzalud me potiskuješ iz misli.
Nataložena sam Ti na primozgu
kao dvostruka sedrena barijera,
pa upravljam putanjom želje
bez obzira na otrovne reči
kojima me Tvoj jezik strelja.
Sagorena u prvom plamenu
nadošlom u ledenice utrobe,
žar sam ostavila da tinja
na ognjištu Tvojih htenja,
i Ti bi sad da me nema,
jer Te je strah samog sebe
u košmarima noćnih otrežnjenja.
Uzalud se trudiš, zaborav je dug.
Izrodili su trnje rukohvati života.
U mrežu kad upadneš, samo dublje toneš,
živi pesak ljubavi neodlučne guta.
Ako mi ne veruješ, isprobaj još noćas
pronaći svoj mir u spasonosnim snovima.
Budeš li me sanjao, srasla sam uz Tebe.
Zaspeš li, otmeno ću Ti kolati žilama...

Poezija: Danja Đokić
💛❤️
E-a12-RKWYAEb-UCc.jpg
 
Poslednja izmena:
i4bvtl-R-400x400.jpg

The thundering sea is calling me home, home to you
The pounding sea is calling me, home, home to you
On a dark new year's night
On the west coast of Clare
I heard your voice singing
Your eyes danced the song
Your hands played the tune
'Twas a vision before me
We left the music behind and the dance carried on
As we stole away to the seashore
We smelt the brine, felt the wind in our hair
And with sadness you paused
Suddenly I knew that you'd have to go
Your world was not mine, your eyes told me so
Yet, it was there I felt the crossroads of time
And I wondered why
As we cast our gaze on the tumbling sea
A vision came o'er me
Of thundering hooves and beating wings
In clouds above
Turning to go as you call out my name
Like a bird in a cage spreading its wings to fly
"The old ways are lost, " you sang as you flew
And I wondered why
The thundering waves are calling me home, home to you
The pounding sea is calling me home, home to you
Pomislim nekada da je to samo san jer mi tvoj glas nedostaje i tvoje lice
U svakom slučaju osećam te , ti si moj trag i put za nazad ....
Izgubiću se možda u toj tami , ali se uvek vraćam mom mesecu , moru i šumama
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top