Bolna Arkadija

Tema se odnosi na sva naša očekivanja, nadu, nešto u šta smo verovali.
Zadržaću se na emocijama , koje nosimo u sebi , bez obzira kakav utisak želimo da ostavimo na druge.Takođe i na razočarenja koja su neminovna.
Koliko duševna bol može da utiče na naše ponašanje , koliko na misli , osećanja.
Da li uspevate da zadržite ljubav u sebi ili je pustite da se raspe , smatrajući da je ionako sve besmisleno.

Slobodno se izrazite pesmom, citatom ili slobodnim izborom reči.
Hvala na odgovorima.

Temu sam otvorila na romantici, činilo mi se kao najbezbednije i najiskrenije mesto.

Ako nije prikladno , premestite je.
what-if-you-are-lonely_4.jpg
 
Poslednja izmena:
FygvNo-aEAQp_oN

Ona ga je pratila u vremenima svim !
Trebala je da ga ostavi dok se to još i moglo
Vreme za koje još nije ni znala da će biti večno
. Želela je da ga prati dok se ne izgubi u njegovoj izmaglici punoj sećanja i nostalgije ...
Kiše i vetrovi surovo su zatirali njihove tragove da se nikada ne bi našli
Osećao je njeno prisustvo . Tražio je i on nju u izumaglici svog života i sećanju .
Prepoznao je po rečima koje dodju i zaparaju njegovu tišinu i tamu
Tamo u senci staza gde njeno lice i reči večno sjaje i traju


Voleo je da se izgubi u tom osmehu , pričama i da se seća kako je bio srećan

 
Poslednja izmena:
Osećaj prisutan i kada svi drugi izblede i postanu prašina nataložena na duši.
Nemoć zaborava. Srasla rana, sveprisutna u svakom udahu i izdahu.
Večnost u nama.

381704-10150379731645759-260201433-n-1.jpg


Njene tišine , njena remek dela
Ćutanja skupljena u svakom gramu duše ,da niko ništa drugo ne primeti
Da se ne usude da dotaknu tamo gde čežnja i tuga počivaju
Samo je ponekad oči odaju , zna da voli i najradje bi pobegla od ljudi

 
Poslednja izmena:
Kada prošlost progovori
U ime svega šta sam sada
A šta sam mogla biti
Ostane muk.
Trenutna bol i grč svih suza,
Nikada isplakanih.
Kada prošlost progovori....
Svi razlozi,
Sva objašnjenja
I nada....umiru.

Nema reči.
Nema početka.
Osmehom ću pokriti sve,
I misliti da sam sanjala.
 
Obećala si mi
Staze kroz žito i bulke,
Kada više ne budem mogla
Sa svim ovim u sebi.
Rekla si...ma, sve će proći,
Ispraćaj dane i budi tu.
Ponekad zažmuri, seti se topola
I šuštanja lišća u maju.
Maj je...
Ne čujem vetar. Tiho je.
Moj izmišljeni nije došao.
Ionako je prekasno za nove početke,
I smrvljene osmehe.
Koliko je to čekanja,
Razliveno osećam čežnju
Za odlaskom.
Budi tu.
Budi tu.
Još jednom da naberemo maslačke
Našeg detinjstva.
IMG-5d4b0e971d2675a23b147f18d1441e32-V.jpg
 

Back
Top