Бокељско лето

IZMERENA STRAST

Trohejsku sam te voleo, daktilskom nežnošću
i spondejskim pokretom.
Tvoje jambove sa svojim čvrsto isprepletoh.
U alkejski dan, ropalski instinkt
razbi, leoninski,
vrata petosložna.
Tristihonski jecaj između kratkih žamora.
I šta još, i šta još u svitanje ekojsko,
ako ne razlomljeno sećanje na
latinske, grčke, nebrojive strasti?

Karlos Drumond de Andrade
 
Povratak -Stevan Raičković

Ona ima ruke od trave.
Ona ima glas od vetra i lišća.
Ona ima oko od kiše.
Zato sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima grudi od ruže.
Ona ima koleno od belutka.
Ona ima oko od kiše.
Zato sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima smeh od lišća.
Ona ima hod od vode i peska.
Ona ima kožu od protegnutog labuda.
Zato sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima kosu od mojih prstiju.
Ona ima mozak od mojih godina.
Ona ima sluh od mojih koraka.
Zato sam izmislio da se ne vratim?

283163895291778707_069MmRAG_c.jpg
 
Poslednja izmena:
KRAJ JESENI

Plodovi još na milost zime:
na vršcima grana ništa ne sija.
Rujni dronjci slave.
Plaćenik vetra ih komada.
U hodu koji gazi oranice
čete konjanika iscrpljenih
dosežu lake teritorije
gde vidik povlači svoje rasturene legije.

Ratni plen ostaje zemljama pohlepnim.
Pravo na zaplenjeno beše čist gubitak.
Drum je kaljav od blata i nada mrtvih.
Kamioni pretrpani repom brekću.
Teška jesen zaobilazi šume husara:
već nad osvojenom zemljom jesen proteže
svoje sleđene prividnosti koje poravnavaju
pod snegom zaboravnim spomenik dana.

U bliskoj šumi poslednja truba
odaje mrtvima na brzinu sahranjenim počasti.
Velikim crnim listovima koje gaze kiše lutaju
do konačnog uzleta iznad krčevina.

Filip Delavo
 
ŽUDNJA - Rina Sing

Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.
Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.
Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.
Pod tvojim prstima nastaje
štivo koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.

421931058808864215_TKDrrWPa_c.jpg

Winona Ryder
 
***

Uveče smo uključivali lampu.
Knjige su tonule u polumrak, sve smo bili bliži
upijanju pare koju izbacuje čajnik,
sjaju kofera ostavljenom u niši.
Uplašeno svetlo je žmirkalo i gasilo se;
prijatelj je opipavao zamršeni kabl:
opet smo se mogli videti – iz drugog vremena,
ali živi, uprkos noćima i snežnim smetovima.
I drugo vreme je – nastupilo. Nestala je sobica,
telo je pretvorilo u pepeo žar koji je godinama
plamteo u njemu: dušu onog koji je tu živeo i
morsku lagunu Severa nije uzimao u obzir.
Još uvek se presijava sve bleđa drška čajnika.
Iznad abažura – razglednica, knjige.
Mada zidova više nema. I postoji samo svetlost,
zahvalna za sve što je do kraja bilo.

Tomas Venclova
 
LEPTIR

Sa ružama mrijeti, čedo pramaljeća
na krilu zefira nebom nošen biti;
ljuljan u naručju tek procvala cvijeća,
mirise, svjetlosti, plavetnilo piti;
s krila svojih mladih tresuć zlatni prašak,
do vječnog svoda vinut se k'o dašak,
leptiru je takva sudba dala sreću.
Nalik je željama što zastat ne mogu,
što neutažene, dodirnuv stvar mnogu,
da nasladu nađu najzad k nebu kreću.

Alphonse de Lamartine
 
Sve počinje od ljubavi
Tvrde:
”u početku je bila riječ…”
A ja ponovo proglašavam:
Sve počinje
od ljubavi!...
i saznanje,
i rad,
oči cvjetova,
oči djeteta
sve počinje od ljubavi.

Sve počinje od ljubavi,
Od ljubavi!
Ja to tačno znam.
Sve,
Čak i mržnja –
Rođena
i vječna
sestra ljubavi.
Sve počinje od ljubavi:
mašta, strah,
vino i prah,
Tragedija,
tuga
i podvig
Sve počinje od ljubavi…
Proljeće ti šapne:
”Živi…”
I ti od šapata zaljuljaš.
I ispraviš se
I počinješ.
Sve počinje od ljubavi!

 
66217056991254060_Xd5VrKgj_c.jpg

Dvostruki život - Ivan Herceg

Plutamo po svijetu u kojem se
ne govore imena, ni razlozi nesreće,
šuti se iz daljine i blizine,
govoriš na svojoj strani kreveta,
na svojoj strani života
koji sastavljaš i rastavljaš
kao masku za sjene
pod našim ukočenim tijelima.

Priznajem, iza mene je teorija sreće
u poljupcima na crno
i praksa nemira u svakom napuštenom danu.
Priznajem, negiram i tebe i sebe,
cijeli jedan život, pola tvoj, pola moj,
i Bogu nas za smrt nježno imenujem.

Plutamo po svijetu u kojem se
ne oprašta ništa, ni moć, ni nemoć,
voli se iz daljine i mrzi iz blizine,
šapćeš sad sama za sebe,
za drugu stranu života,
pola tvog, pola mog.
 
LJEPOTA

Zacijelo je ova mlada žena
ponajljepša pod suncem ljepotica;
vedra i ljupka, slatka i milena,
puna ružica, puna ljubičica,
pametna, skladna, ljubazna, poštena,
blaga kad priča, dobroćudna lica.
I tako pred njom gasne ljepost svaka,
k'o što i zvjezda od sunčanih zraka.

Angelo Polizano
 
RASPUĆE - Jovan Dučić

Ja ne znam raskršće na kom smo se sreli,
Nekad, kao stranci, sa dva razna puta;
Kad nit smo to znali, i niti to hteli,
Jednog bezimenog i strašnog minuta.

Kao u dvorani ogledala, i ti
Sad u svakoj misli boraviš po jedna.
I cela istkana iz sunčanih niti,
Kao krupno jedro stojiš, nedogledna.

Hoćeš li ostati ili proći? Kuda
Ide tvoja brazda? Kakvo seme klija
Putem tvog trijumfa? I da li je svuda
Samo tamni bezdan gde tvoj far zasija?

568157309210093628_BMnQqP0m_c.jpg
 
OPETOVANJE OSJEĆAJA

Jednog dana opet bješe tu .
I našla ga je blijedog, slabe volje,
A kad on je pogledao nju,
Pomisli: ni meni ne ide bolje.
Uveče je odmah htjela poći
Prvim vlakom nekud u Tirol.
Ispočetka sjale su joj oči.
Kasnije se tužila na bol.
On joj kosu pogladi, al' sjeta
Obuze ga: "Čemu suze te?"
Minulih tad sjetiše se ljeta.
I k'o nekoć svršilo je sve.
Probudiv se još o ranoj zori
Bjehu tuđi jedno drugom.Draž
Naglo nesta. I svi razgovori,
Sve su riječi bile puka laž.
Rastanak se odigro u tuzi
Na stanici. Već se spuštao mrak.
Tu im srca ležahu na pruzi,
Kojom začas, u noć krenu vlak.

Erich Kästner
 
Neko drugo more
jutrom ti osviće pod
oknima.

Neka druga ruka
u snu ti kupine na
dlanu prinosi.

Neko drugo lice u
tvojoj bistroj se zeni
ogleda.

Neko drugo uho iz
sna tvoga,
muziku za svoje uho
izbira.

Neka druga senka vitku
tvoju senku podnevom
dotiče.

Ali niko drugi u tvom
snu
ne usni
a da u
budnom oku
osvane.

Neko drugo more - Pero Zubac

17451517277723357_SRqAzU5D_c.jpg
 
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Endre Adi
 
ZAGRLJAJI - Zal Kopp

Osim tebe , niz moje tijelo ,
slijevaju se uzdasi .
Osjecam dodire ,izlaze s poljupcima
i nude mi njeznost .
Ja se utapam u uzavrelosti
zrelih grudi .

Nastanjeni zagrljaji hrle s prstima
i izmedju nas se penju tijelom .
Obliva nas ispletena zudnja
provlaceci zelju kroz kosu .

Progovaraju snovi na morskoj obali ,
a ravnicom ispod vrhova planina ,
drvoredi jablana , nad pucinom ,
pocinju ploviti putenim prostranstvima .

Idemo stazom slasti ,
ulazimo u podnozje bedara
i otkrivamo melodiju uzbudjenog disanja .
Rijeci necujno velicaju svecanost ,
sto se odigrava na postelji ispod nas .

Za nas se nebo smiruje ,
odvaja zvjezdama sjaj
i spusta ga tamo , gdje uzdisemo .
Spojeni u glasu , pogledu i dodiru ,
poput velike ptice odlijecemo
i prozirni nestajemo s mirisom jutra .

Kao opijeni strujimo blazenstvom
i zagrljeni slijecemo na nase mjesto ,
vec spremljeno ,
u njedrima beskonacnosti .

Abrazos-hugs--Couples--Love--romance_large.jpg
 
DRAŽESNA DJEVOJČICA

Gle dražesne djevojčice,
krasna li je i pristala!
Ti nam reci, o mornaru,
na brodu si vijek proveo,
je li brod i je li jedro,
je li možda zvijezda jasna
tako krasna?
Ti nam reci, o viteže,
što oružje bojno pašeš,
je li konj i je l' oružje,
je li bitka zla, opasna,
tako krasna?
Ti nam reci, o pastiru,
koji svoje stado čuvaš,
je li stado, je l' dolina,
je li možda gora glasna
tako krasna?

Gil Vicente
 
*** Vitomir Vito Nikolić

Tamniji za tamu ove jeseni tmaste
i grublji za zimu ove zime prošle
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste
i neću vam opet reći: Dobrodošle!

Vrapcima ja moram, nežno, kao otac
reći nešto toplo u ovaj dan plavi
vrapcima - tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi.

Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste
ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba
razmažene gospođice laste.

Oni su s nama zebli ispod streha
oni su voljeli i ovo golo granje,
zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha
gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!

in1.gif
 
PALMA

Palma se kao zublja uvis kreće,
zeleni plamen, što od sunca ište
da krv joj pije; u svako čvorište
zgusnulo joj se po jedno proljeće.
Bez okova i negva, izvijena
i gorda, usred pustinje se koči,
nebeski med se ko u lijevak toči
u topli pehar bezdrvnih joj vena.
Ne uvija se nit se k zemlji svija;
krošnja bez sjene, samo svjetlost gusta
ko žrtva bola iz nje k nebu šija.
Vulkanska krv joj živu ljubav budi,
k ocu je Suncu vuče čežnja pusta:
njegovu carstvu kao stup se nudi.

Miguel de Unamundo
 
TREBALO JE TAKO MALO

Kao da je stalo vreme
u kojem sam zarobljena,
kao da mi stoje sati
bez života. Bez vremena .

Onda opet čini mi se,
kao da je prohujalo
zbunjena sam, ne znam je li
vreme ide il' je stalo?

Slušam kišu, vetar more,
gledam sunce, nebo, kamen.
Ugašene vatre gore,
palim sveću kao znamen.

U plamenu uspomene,
još tinjaju i još gore
sunce greje me kroz senke,
u duši mi sete more.

Oko mi se suzom puni,
dok kroz krošnje vetar diše.
Sveća gori, more šumi..
a niz lice teku kiše.

Stojim, mislim, gledam, dišem,
vreme ide al' je stalo,
još verujem da za sreću
trebalo je tako malo.

tako malo, tako malo.

565061084466269774_BqLqVpx1_c.jpg


 

Back
Top