Бокељско лето

Kao listovi iste knjige,
kao rijec istog jezika, gramatika u pokretu
koji se radja, raste i umire da bi uskrsnuo.
Neizreciva, slucena i utekla stvarnost
koju je pregazila lopta vremena dok je sudbina
zaustavlja drscuci. To nije bio
nas trenutak.


Ti i ja - Pierre Serges

H7kLT.jpg
 
U SIVOME SUTONU

Jednoga dana, u sutonu, prolazimo posle kiše
Duž zidova parka u kome sanjari drveće...
Idemo dugo pored njih. Vreme prolazi
I ruke se noći uvlače krišom preko starih Zidova...

Pa šta vas uzbuđuje u tom sivom času
Koji se neprimetno utkiva u tamne ruke baštenske ograde?
Večeras, tišina posle kiše ima u sebi nešto
Što podseća na izgnanstvo i na noć...

Dopire mnogobrojni šum
Lišća sa svih strana
Kao vatra kad se razbuktava...
Grane žmirkaju. Tišina
Vreba
Dok mirisi nailaze tako snažni
Da se zaboravlja da ima i drugih mirisa,
Te izgledaju kao pravi miris života...

Nešto docnije, sunce pozlaćuje
Jedan list, pa dva, najzad sve!
I tada, neka ptica koja se prva usudila,
Posle kiše,
Kliknu!
I kao da se neki opori cvet rascvetava iz utrnule lampe,
Iz moga srca uzdiže se himna jednog starog sna...

Još se jedan zrak šunja po ivici zida,
Pomera se lagano i vodi nas ka senci...
Da li je to kiša? Ili je to noć?
U daljini, tromi i teški koraci
Gube se
Duž zidova parka u kome stara drveta sanjare.

Leon-Pol Farg
 
Maslacak - Karinthy Frigyes

Prema tvojoj ruci,
Prema tvojoj ruci, kosi,
Prema
tvojoj ruci, kosi, oku,
Prema tvojoj ruci, kosi, oku, suknji
Zašto
grabim?! - uporno zapitkuješ
Cas ljutito-glasno, cas vrteci glavom,
nijemo -
Što ne nježno, milujuci,
Kako prilici, kako drugi
rade,
Zašto žurno, sa sjajem u ocima,
I što se uz to smijem -
bezobrazluk!
Tako ružno, uši parajuci!
Ah, odmah me ostavljaš
ili po ruci udaraš.

Maslacku, ne ostavljaj me,
Radje cu ti
reci,
Reci cu ti - cekaj, šapnucu ti na uho,
Odmakni uvojak.

Prema
tvojoj ruci,
Prema tvojoj ruci, kosi,
Prema tvojoj ruci, kosi,
oku,
Prema tvojoj ruci, kosi, oku, suknji
Šta grabi tako - zar
se ne dosjecaš?
Šta grabi tako - zar još uvijek ne znaš?
Pa
uvijek tako ljutito
Pokušavaš se odbraniti i onda
Držeci oko,
kosu, suknju.

Prema prašniku,
Prema prašniku, rodnici,
Prema
prašniku, rodnici, struku,
Prema prašniku, rodnici, struku, latu
Šta
grabi tako, Maslacku? - Vjetar!
Vjetar, vjetar, ludo bezobrazan
vjetar
Radujuci se tvom bijesu.

Maslacku, šta ce biti?
Ovo
je tek lahor.
Ovaj tek grabi i zviždi.
A još ti nisam ni
govorio o mojoj porodici.
Cuješ li!
Otac mi je Fijuk Vihora bio -
znameniti
Tajfun iz Arkansasa majka
A šurjak ljevkasti kovitlac
-
Pahuljico maslacka, da li si se vrtjela rastrojeno-morno
U
vrtlogu nebeskog svoda?

Bolje ne udaraj mi ruku.

e89c5fac8d137cac258203b0cae94eaf.jpg
 
AKO BOGA NEMA

Ako Boga nema,
to znači da smo mi bogovi.
Rekli smo " n e " zakonu sveta,
koji je zakon prolaznosti i smrti,
Isto kao i zakon nesvesnosti.
Iznašli smo dobro i zlo.
Izgradili smo katedrale.
Podigli smo oltare u slavu Odsutnoga.
Poverovali smo kako ćemo povratiti
izgubljeni raj.

Česlav Miloš
 
СЛУШАМ СВОЈ ТАМНИ ГЛАС ИЗГОВОРЕН ПОД ЛИШЋЕМ


Застанем:
И тражим некуд у себи реч једноставну, сасвим,
Просто која извире,
Скоро налик твом дисању кад спаваш,
Те има од оног небесног
Што се свија
Благо и неприметно
И лаки стас трава и спокојност камења.
Застанем.. и тражим реч.
Па кад је нађем
Предуго слушам свој тамни глас изговорен под лишћем
И откривам:
Само је реч моја у ваздуху
И светлост
Па тоне моја реч, некуда.
Ја не знам куда тоне, губи се.
Кад би је ветар однео
У неко срце
Да шуми као лишће љубави!

76350156153982308_WxDimnpl_c.jpg
 
VISOKO DRVEĆE

Zar ima nečeg lepšeg od visokog drveća
Na koje zapad sipa bakar užareni,
Nad vodom što se, plaha, preliva i peni,
I granjem zasvođena biva dublja, veća.

Vonj vode, u senci zelen, na suncu mrk, ko vino,
Još jedva zatreperi u bezvazdušju snenom
Kad skakavci, na žezi avgustovskoj, leno
Makazama srebrnim seckaju tišinu

Što polako postaje sve dublja i veća
Dok sumrak vite krošnje u tamu ovija,
Iz koje oslobođena duša se probija,
Zar ima nečeg lepšeg od visokog drveća!

Leopold Staf
 
ЖУДЊА - Анђелко Заблаћански

Памет опет изгубићу
у дубини очију твојих
и душу
пуну ожиљака
ставићу на твој длан

а руке
као жудњу
у венац од коприва
свићу
у замршеној ти коси

77194581084136389_o1D2tkf8_c.jpg
 
ВАРАЊЕ СНА - Анђелко Заблаћански
Та ноћ ће доћи
Осећам је у утроби
У дрхтају доње усне
У осмеху
Док у даљину очима блудим

Та ноћ ће доћи
Као трептај ока проћи

Свануће сасвим нов дан
Осуђен на сан
У чекању ноћи неке
Случајне – далеке
А и та ноћ ће доћи

77194581084019121_0Dok3IJm_c.jpg
 
EGZOTIČNI MIRIS
Kad sklopljenih vjeđa u jesenje veče
Pijem žudno miris tvojih vrelih grudi,
Na žale blaženstva duša mi odbludi,
U slap žitkog sunca. što sveudilj teče.
To je otok sneni kojem zemlja daje
Drveće prebujno, rujno sočno voće;
Vitki snažni momci tu plandujuč kroče,
A oči se žena razdragano sjaje.
Odmamljen daleko dahom iz njedara,
Gledam luku punu klonulih jedara
I trudnih brodova od prošle oluje.
A vonj tamarida, što pline od žara,
Draškajuć nosnice, dok lahori struje,
U meni se miješa s pjevanjem mornara.

Šarl Bodler
 
MOLITVA - Ivan Lalic

Ljubavi, neka bude volja tvoja
Na ovom nebu, strašno nesigurnom,
Ko i na zemlji. Sad je doba boja
I južnog vetra u listanju žurnom.
Noći su plave, mekane ko voće
I pune zvezda ko plitki bunari.
Neka se ljudi ljube kako hoće
U privremenom krugu malih stvari.
Ljubavi, neka bude volja tvoja
U gradovima što su nepokretni
I neće moći da beže iz stroja,
I ispod lišća što još nema rane,
I među ljudima što žive sretni
Jer veruju u stare lukobrane.

32369691043073415_H1Ejx8pL_c.jpg
 
SJENE

Nedavno sam u snu doživio
da su se naše sjene ponovo srele
i naša je ljubav bila kao i nekada.
Zašto su, draga, naša tijela rastavljena
a naše sjene sretne?
Zar ne bi bilo bolje da i u životu
dolaziš tako blaga u susret meni
kao i u životu mog sna.
Od boli! Mi smo dva ljubavnika
koji se vole kad sanjaju,
a stvarnost je puna mržnje.
Treba se čuvati kula u zraku i snova,
ali oni su ponekad mudriji od nas ljudi.

Abu Nuvas
 
ЛУДОСТ


Пусти – да у твом оку
Нађем
Изгубљене мисли

Да на твојим уснама
Заборавим
Најлуђе снове

А у коси твојој
Замрсим
Поглед ми сетан

Пусти – да на твојим грудима
Украдем
Јутру свежину

Да на твом стомаку
Разиграм
Лептире шарене

И међу бедрима ти
Пијан
Заноћим и осванем.


Анђелко Заблаћански

124763852146701176_xeNXoXEh_c.jpg
 
Poslednja izmena:
HIMNA LJEPOTI

Stižeš li sa neba il iz vječnih tama?
Tvoj pogled, božanstven i ispunjen tminom,
Ljepoto! I dobro i zlo nosi nama,
Pa te zato mnogi porede sa vinom.

U tvom oku sunce ulazi i sviće;
Ko olujno nebo ti odišeš zrakom;
Usne ti amfora, a poljupci piće
Što heroje slabi, djecu čini jakom.

Iz bezdana kroči il sa zvjezde pade?
Uz tvoj skut se Udes moto ko pseto;
Nasumice rasipaš radost i jade,
Vladajući nad svim, nehajna za sve to.

Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;
Pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
A Porok, taj dragulj najdraži međ svima,
Po stomaku tvome zaljubljeno cupka.

Ožareni smrtnik leti tvojim tragom,
Svjetiljko, i kliče: Blagoslov tom plamu!
Dahtavi ljubavnik povijen pod dragom
Sliči smrtniku što miluje jamu.

Sa nebesa ili iz pakla, zar je bitno,
Ljepoto! grdobo grozna i prokleta!
Ako mi tvoj pogled, osmjeh i sve čari
Šire vrata dosad nepoznatog Svijeta!

Bog ili Vrag? Anđeo ili Sirena,
Zar je bitno, činiš li- o, mirise, sjaju,
Svilooka vilo, kraljice ljubljena!-
Svijet manje odvratnim dok nam dani traju!

Šarl Bodler
 
POGOVOR - Ewa Zonnenberg


Ova knjiga je svaki put pisana za tebe
ostavljam je između susretnutog i nesusretnutog
između mene i tebe
između onog koji je naučio da ne bude i onog koji je to primetio
ne upisujem posvetu jer su posvete za sve
ova knjiga je samo tvoja
ponesi je sa sobom stavi je na policu kada izlaziš
da bi se susreo s onim što si u njoj upamtio
ova knjiga je uvek na tvojoj strani kao amulet
ali ne sreće jer je sreća suviše jednostrana
ne čuva ni od zla već od nečeg goreg
da greškom ne bi obukao na sebe svet okrenut na levu stranu
u stvari ti si je napisao
čekajući velike stvari i prepoznajući mnoge male stvari
ne umem da lažem niti da govorim istinu nadrasla je očigledno i nužno
ne imponuje joj smrtnost ona je dar susreta koji ne očekujemo
kako je peto godišnje doba počelo u jesen a završilo se u proleće
kao da su se mladost i starost nebo i zemlja zaljubili
jer je srce čudna zverka: bez godina izvanprostorna
"da" i "ne" prestaju da zvuče kao nekad

191895634093738330_45SxKVMY_c.jpg
 
SVE JE STVORENO ZA LJUBAV

Sve je stvoreno za ljubav.
Klas pjeva u polju,
raskoš učvršćuje istinu vremena.
Ukrštaju se riječi znakovi,tajanstveni
tragovi niču iz dubine izgubljenih dana.
Tako život pjeva u ljubavi svijeta;
i sviće jasnoća slična kakvom božanskom licu
u samoći; ili ponoćni blijesak koji,
iznenada, obasja tamna područja zaborava.
Osjećanje sporih ruku
koje rastapaju snijeg,
tajna ljeta,
mekano žamorenje ptica u bijegu.

Jose Ramon Medina
 
Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.


Ako me zaboravis - Pablo Neruda

136233957449330937_RZVs3jT9_c.jpg
 
JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Šarl Bodler
 
Daj mi dve-tri čiste
hartije al iste

i jednu olovku
da nacrtam plovku.

Daj mi žutu boju
da obojim proju

pa ću njome zatim
Sunce da pozlatim.

I plava mi treba
za komadić neba

ona će da doda
vodu radi broda.

Daj mi posle plave
zelenu zbog trave

i zbog skoro trista
na drvetu lista.

Sad crvenu novu
zbog crepa na krovu

i zbog jednog lica
i zbog lubenica.

Daj mi boju belu
zbog cveta za pčelu

a i posle njega
zbog dve grudve snega

Daj mi boju crnu
da nacrtam srnu

da obojim mačku
da udarim tačku.

Stevan Raičković - Crtanka

13229392624925593_xoB0Xusr_c.jpg
 
UVEK SAM SE PLAŠIO DA TI TEPAM - Zoran Radmilovic

Uvek sam se plašio da ti tepam
Plašio se uvek da ti kosu držim u ruci
Prestrašen bio da naglo možeš da se okreneš
i da mi uhvatiš nežno oko na svom vratu.
Jer sam glupavo verovao
da ću ako ti ruku na rame stavim
da ću ako ti prstima čelo dodirnem
da ću ako ti u tople oči grudi slijem
da ću izgubiti sebe.
Sad kad si otišla imam sebe, isuviše...

97601516894577376_lKDF3pFs_c.jpg
 
VEČER

Sinoć smo stali pod stablom starim,
s jabukama k'o obrazi tvoji.
Koliko sam htio da ti kažem
da u misli mi rasteš kao cvijet.
Odjednom se digosmo oboje,
zajedno smo s livade otišli
zaleđenih usana; po nama
tiho je tekô potok mjesečine.

Zaharia Stancu
 
ČEKANJE - Aleksa Šantić


Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom - oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.


562668547164170455_QdYuVES8_c.jpg
 
XVIII Sonet

Kad poredim tebe s lepim danom leta

Ti si mnogo lepša, više ljupka, nežna;

Pupoljak se smrzne u maju kad cveta,

Lepota je leta vrlo kratkosežna.



Katkad sunce s neba odveć vrelo sine,

Njemu lice zlatno oblak često skriva,

Sva lepota žene sa vremenom mine

Priroda il' udes čari joj razriva.



Al' tvog leta sunce nikad neće zaći

Ti ostat' nikad nećeš bez sadašnjeg sjaja;

Van života ti se nikad nećeš naći

Dok u pesmi ovoj večnost te osvaja.



Sve dok ljudi vide i dok život traje

Ova pesma tebi život će da daje.


Viljem Šekspir
 
Ako bilo kad osetis da mrtve stvari koje drzis
odjednom menjaju boju i pocinju da disu,
moras ih sam zavrsiti; niko ne moze da te zameni.

Jer, niko izvan tebe nema tu britku preciznost
sto izdvaja iz prolaznog oklop od zelenog vetra,
u kojem neotporno i pihtijasto podrhtava
meko i vlazno klatno tvoje uobrazilje.

Svako moze da postavi tvoj osecajni skelet
i oko njega ovije tvoje najdivnije namere
i utisne u koru nemire tvoga uma ľ kao bore.

Ali, to je jos uvek tebi dalek i neprirodan
nacin kroŠenja vecnosti.

Niko na svetu nije ti,
i zato niko ne moze ni zavrsiti tvoje delo.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neko delo.
Otkud on zna, kad nije: delo?

Uzmi u ruke materijal i na sebi to proveri.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neka izlozba.
Izlozba nije ono sto ti je pokazano.

Ti se pokazujes njoj.
Duznost je izlozbe da te vidi.

Stani pred delo i zahtevaj
da ti objasni sta ti znacis.

Ako vec odlucis da gledas,
svaki put istu stvar vidi sasvim drukcije.
Ista je linija drugi put ľ nova linija."

Ne veruj onima koji ti uporno tvrde
da imas samo jedno culo vida.

Koliko tvojih ociju nikada nije progledalo?
Koliko tvojih ociju, dok obuhvata ovo,
vidi i nesto ono, cega uopste nisi svestan?

Koliko tvojih ociju nikada nece saznati
da su bile i ľ oci?

Ako se usudis da stvaras, moras imati dokaza
da istu stvar jos jednom dotices prvi put. - Mika Antić

19140367136763870_wTEHifEw_c.jpg
 
SIRABEL

Vazda u tvoju sobu ulazim
zbrkanih usana
a u vremenu rastrzan,
ne bih li ti prineo dar svakodnevni
svojih praznih ruku:
breg odsustava
istopljen u bakarnim sećanjima.
Otprilike
kada se noni pepeo
rasipa nad ognjištem tvojih zenica,
kao pred nenaoružanim gradom
Ćutnjom zarobljenog krika,
ništa mi ne govoriš
- a i na mojim usnama niče mahovina –
te se osmatramo
kao da naša tela i ne postoje.

Omero Aridhis
 
Ljubav - Ivan V. Lalić

Već godinama učim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i rešetkastu lakoću

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te više ne prepoznajem izvan pamćenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prođe kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagrađen oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
Što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Već godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga sećanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tuđe smrti.

5348093278968759_SIGc6v5V_c.jpg
 

Back
Top