Бокељско лето


VASKO POPA - POEZIJA
Pramajka moja Sultana Urošević
U drvenom koritu plovila je nebom
I lovila kišonosne oblake
Pomoću vučje i drugih masti
Činila je još mnoga
Manja i veća čuda
Posle smrti
Nastavila je da se meša
U poslove živih
Iskopali je
Da je nauče redu
I bolje zakopaju
Ležala je rumenih obraza
U hrastovom sanduku
Samo je na jednoj nozi imala
Crvenu čizmicu
Sa svežim tragovima blata
Onu drugu izgubljenu čizmicu
Tražiću do kraja života
 


Ne znam gdje pocinje praznina mora
Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad

To je rijeka koja se ne, vise ne vraca
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji ceka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vise
u svoj korijen
jer se ondje naselila buducnost

Nikad.
Sumna trava neizgazenih visoravni,
snijeg na planinama, ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju zelje neugasle

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iscezlim nizinama prostrto
I teska misao, koju si zanjihao
postat ce blaga, jer je kraj nje covjek nerazumljiv u svojoj samoci.

A kad se on pomakne u Noc
i u veliki uspavani prostor,
ispruzit ces za njim svoje ruke
i viknuti ;
Ne odlazi

Vesna Parun - Nikad
264727284317365209_Qnl7qTRX_f.jpg
 
STREPNJA

O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al’ dok ti u grudma surovim ko kam

Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.

Stefan Malarme
 
Ja tebe vidim onako
kako nikada nisi ni pomislila da drugi mogu da te vide.
Često se zaustavim ispod tvojih uzdaha,
znam u mraku da te sačekam dok šetaš sa svojim strahovima.
Šćućurim se nježno ispod tvoga ramena kada tuga uzme te,
stanem kontra oluja koje prijete da ti donesu oči plačne.
Na usnama ti napravim logor od sna
i tu i tamo razvučem ti bore smijalice,
zaspem ti na bedrima čekajući da prošaputaš moje ime,
budim se sa jutrima uzimajući ti prvu rosu sa obraza.
Ja tebe vidim i osječam onako
kako nikada nisi ni pomislila da je moguće....

Mario Vranješ MINIJATURA VOL. 1
162903711491972401_WsAkvH5T_f.jpg
 
Sadržaj romana - Nela

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.

Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.

Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što pišem na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje....

Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.

A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.

Knjiga o ljubavi - piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.

mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.
266134659200936787_ZJsRbLjE_f.jpg
 
Snežno vino

I opet te u vinu gledam,
Osećam strah pred tvojom slikom,
Tvoj osmeh opet blesnu čedan
U kosi teškoj, zmijolikoj.

Oboren tavnim mlazevima,
Uzdišem opet, bez ljubavi,
Nestali san o celovima,
O mećavi što tebe slavi.

Divnim se smehom smeješ meni,
U čaši viješ slično zmiji,
Nad tvojim krznom skupocenim
Čarlija vetrić golubiji.

Kako, kad živa kaplja pljusne,
Ne videt' sebe u toj peni?
Ne setiti se tvoje usne
Na mojim nazad zabačenim?

Aleksandar Blok
 


Ne ljuti se što ti nekad pišem
i o tome nikom ne govori
želim s tobom podelit trenutke
kad u meni seta progovori.

Ja još volim nespavane noći
kad u duši redam davne slike
ti u meni živiš kao oči
tvoje oči setne i velike.

One su mi smiraj ljetnjeg dana
kad se sunce na počinak sprema
dva velika pitoma kestena
na komadićima porculana.

Luka Lune Jović - Seta
255931191295222112_MDlg0V9K_f.jpg
 
NEIZBJEZNOST



Je li to važno da'l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k'o žedna.
Trenuci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.
I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.

Valerij Brjusov
 
Ako bilo kad osetis da mrtve stvari koje drzis
odjednom menjaju boju i pocinju da disu,
moras ih sam zavrsiti; niko ne moze da te zameni.

Jer, niko izvan tebe nema tu britku preciznost
sto izdvaja iz prolaznog oklop od zelenog vetra,
u kojem neotporno i pihtijasto podrhtava
meko i vlazno klatno tvoje uobrazilje.

Svako moze da postavi tvoj osecajni skelet
i oko njega ovije tvoje najdivnije namere
i utisne u koru nemire tvoga uma ľ kao bore.

Ali, to je jos uvek tebi dalek i neprirodan
nacin kroŠenja vecnosti.

Niko na svetu nije ti,
i zato niko ne moze ni zavrsiti tvoje delo.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neko delo.
Otkud on zna, kad nije: delo?

Uzmi u ruke materijal i na sebi to proveri.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neka izlozba.
Izlozba nije ono sto ti je pokazano.

Ti se pokazujes njoj.
Duznost je izlozbe da te vidi.

Stani pred delo i zahtevaj
da ti objasni sta ti znacis.

Ako vec odlucis da gledas,
svaki put istu stvar vidi sasvim drukcije.
Ista je linija drugi put ľ nova linija."

Ne veruj onima koji ti uporno tvrde
da imas samo jedno culo vida.

Koliko tvojih ociju nikada nije progledalo?
Koliko tvojih ociju, dok obuhvata ovo,
vidi i nesto ono, cega uopste nisi svestan?

Koliko tvojih ociju nikada nece saznati
da su bile i ľ oci?

Ako se usudis da stvaras, moras imati dokaza
da istu stvar jos jednom dotices prvi put.

Miroslav Antić
256142297527738719_12912l8Y_f.jpg
 
LIJEPA LEONORA

Za rujnom zorom sunce pozlaćeno
pomaljalo se kroz vrata istoka:
ona u cvijeću, ljubičasta oka,
ono u zrake sjajne okrunjeno.

Kao da sreću il bol svoju slave,
ova umilnim, ona bolnim glasom,
malene ptice pri tom svjetlu jasnom,
u svježem zraku i sred rosne trave.

A kad poželje lijepa Leonora
da tijelo pruži vjetru, duh kamenju,
pa pojuć siđe iz svojega grada,

ne čuh već ptice i iščeznu zora,
jer sve postade nijemo u čuđenju,
(il možda ja sam obnevidjeh tada! ?)

Luis de Gongora
 
Carolija zaborava - Irena Vrkljan

U ovom prostoru
omedjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez sredista svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjecanju,
zatvorenom u tamni obruc tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jucer,
ja dozivam noc.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plac
neka iz mahovine izidju sve kosute
i poloze moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne zene
svezu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata.

Ja zovem.

Neka dodje velika tisina,
neka dodje velika tisina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja vise ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim vise daljinu izmedju dva neba,
ne osjecam krv.

U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam rijeci
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje koze,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji brise obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pcele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.

Ja zovem.

Neka se mora preliju
u presusen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napusta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otudji od sunca,
neka ostrice izrasle u dodiru nase sutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.

Nadjite me,
vezite me,
spalite moje sjecanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i sljunak pretvara u ljubav.
449304500293904257_Fw6dbRGp_f.jpg
 
BILO JE NEKOĆ
Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.

Bile su noći mjesečne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašće mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.

Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve no izeći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.

Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čežnje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.

Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Antun Branko Šimić
 
GLAS

Žarka zimska magla sjaji -
Krv na nebu - sve do ruba.
Idem tamo gde se gaji
Tajnodelotvorna ljubav.

Ti si - u snu. Kad te sretam,
Ja ne grlim tebe, pamti,
Ja sam - carica planeta,
Ne za tebe - zrak moj plamti.

Prevaren si nepoznatim:
Jer zbog svetih snova nikad
Bestelesni neće dati
Da im pronikneš do lika.

Udubi se, manje strastan,
U sopstvenog duha mrak:
I shvatićeš - lepša ja sam
Od tvog izmišljenog sna.

Aleksandar Blok
 
Noć prepuna tebe i mene - Zal Kopp

Noć, utkana u prozirnost mojih zjenica
ispunjava drhtavu vlažnost nijemih usana
i diše poljupcima noseći me u obličje sna,
gdje tiho ispijam prozirnost tvojih zjenica.


Noć; počinje u izmaglici tvojih nagih dodira,
tik uz osmjeh, u tirkiznim žilama vremena,
i sa zanosnih bridova vrištećih bedara
razlijeva te u izmaglicu mojih nagih dodira.


Noć posjeduje taj rasuti okus zvijezda,
i te čestice što nahrupiše glatkim sjajem,
na valovite ruke, na tajnu tvoga trbuha,
neprestano nudi kao rasuti okus zvijezda.


Noć vrelinom jezika prati uzdahe kože,
i povrh drhtave bjeline prelijeće nebo,
a unutar mraka želi samo naša tijela,
pa uz pomoć tišine prati uzdahe kože.


Noć-čarobna, noć-pustolovna, ona noć
što od bezbrojnih molitvi priznaje našu,
ta noć, natopljena našim svježim znojem,
savršena noć, noć-pustolovna, ova noć.


Noć, crna, ugljena, razbuđena, zanjihana,
prepolovljena na svjetove svjetlosti i sjena,
topla oko vrata, jara oko struka, žar u oku,
noć crna, ugljena, razbuđena, zanjihana.


Noć poput sna duboka, na pučini postelje,
nevidljiva i mračna, prepuna tebe i mene,
tone lepršavim šuštanjem noćnih zagrljaja
u dugo pripremanu oluju na pučini postelje.

178244097723268762_bPG8beYT_f.jpg
 
Nosim tvoje srce sa sobom

Nosim tvoje srce sa sobom
(nosim ga u svom srcu)
Nikada nisam bez njega
(gde god idem, ideš i ti, draga;
i sve što sam uradio,
tvoje je delo, moja draga)

Ne bojim se sudbine
(jer moja sudbina si ti, slatkišu)...
Ne želim svet (jer, najlepša,
ti si moj svet, moja istina)...
Ti si ono na šta Mesec uvek misli
i pesma koju Sunce uvek pevuši,
to si ti.

Ovo je najdublje čuvana tajna koju ne zna niko.
(To je koren svih korena
i pupoljak svih pupoljaka
i svod svih svodova
onog drveta zvanog život;
koje raste više no što se duša može nadati
i dublje no što um može sakriti...
To je čudo koje održava zvezde rasutim.

Nosim tvoje srce sa sobom
(nosim ga u svom srcu)

E. E. Cummings.
 
Vilijam Karlos Vilijams


Portret jedne dame
Tvoja bedra su stabla jabuka
Čiji cvetovi dotiču nebo.
Koje nebo? Nebo
Na kom je Vato okačio daminu
Papučicu. Tvoja kolena
Su južni vetar - ili
Kovitlac snega. Ah! Kakav
Je to čovek bio Fragonar?
- Kao da to pruža ikakav
Ikakav odgovor. Ah, da - ispod
Kolena, kada već melodija
Ide ovim putem, jedan je
Od onih lepih letnjih dana,
Visoka trava tvojih članaka,
Treperi nad obalom -
Kojom obalom? -
Ah! Latica možda. Kako bih
Mogao znati?
Kojom obalom? Kojom obalom?
Letica, rekoh, sa stabla jabuke
376472850070039376_aZ3CQSlN_f.jpg
 
NARANDŽA

Kao narandža, odeva žena
svoju grkost
koju potiskuje i širi
istovremeno.

Na kori
braneći se,
odslikava lice i obilje
unutrašnje, u boji
jasnu zrelost!

Ponekad,
prepušta se prvoj
ruci koja je zagrne
nežnim pokretom.

Pušta me da uzimam
iz njenog prašnika
i otkrijem
njenu unutrašnju čistotu,
probuđenu pokornost.

Alsides Bus
 
Zavodnik - Herman Hese

Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:

Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci DA.


30258628717466699_JY5f95Ul_f.jpg
 
Imaš biser…

Imaš biser, dijamante
I sve za čim svet uzdiše;
Ti najlepše oči imaš -
Moja mila, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i večne pesme -
Moja mila, šta ćeš više?
Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti -
Moja mila, šta ćeš više?

Hajnrih Hajne
 
Miloš Crnjanski - Dosada

O, kako ti je ime gadno,
al divna sudba, drago moje jadno.
Plači samo od tuge i milja
i ostani uvek draga nerodilja.

Nek pljušti kiša besa i srama,
niko neće ostat za nama.
Nek se oni vrte kao šaren vrt,
ko će nam zabranit da volimo smrt.

Ulice su nam deca i druzi,
neće naš stid u čedu da puzi.
Nije za život tvoj pogled ohol,
nego za slast i san i bol.

Ne daj da naše duše padnu
i nastave ljubav našu jadnu,
naš gorak nesretan zagrljaj,
nek bude svemu u tebi i meni
grob i kraj.
 
Katalin Ladik - Ptičiji pepeo

Ko to tamo leti?
Ni zimska noć ni mesec,
kako sebe da odsanjam?

Prerezaću vrat pomrčini:
vidim kako se udaljujem,
u lednom mraku nepokretnog mesa.

Posle graje dublja je tišina
i talasa se u meni svetlost.

Najzad sama
u bestragiji.
13229392626717516_IWcUxinZ_c.jpg
 
Usamljenje

Volim da slusam vetar i kisu i da sam
Lutam unaokolo kroz sumske tople tmine.
Kad oblaci nebom nalete, ja sve njine
Nade bih hteo i sve ciljeve da znam.

Tesim se kad kao putnik u neki tudji stan
Kroz prozor gledam: tiho sav svet taj nepoznati
Posmatram kako zivi i srecan je i pati,
Pa, negledavsi se, sve to odnosim u svoj dan.

Al`nocu, kada zvezde gledaju u moj log
I kad nemilosrdno sude nad mojom glavom,
Zebem u dnu svog bica i posmatram sa stravom
Tudjinu silnu i pustos sred samog srca mog

Herman Hesse
 
PESME TAJANSTVENOJ - Rober Desnos
I
(1926.)

Toliko sam sanjao o tebi
Da si već izgubila svoju stvarnost.
Ima li još vremena da dosegnem do tvog živog tela
i da ljubim na tvojim usnama rađanje
glasa koji mi je drag.
Toliko sam sanjao o tebi
da se moje ruke navikle da grleći tvoju senku
sklapaju prazne na mojim grudima
možda neće ni moći
saviti oko stvarnih oblika tvoga tela.
I da ću pred stvarnim izgledom onog što me proganja
i vodi već danima i godinama,
postati nesumnjivo i ja samo jedna senka.
O sentimentalna nedoumice!
Toliko sam sanjao o tebi da možda više nije ni vreme
da se probudim. Stojeći spavam izložen telom
svim spoljnim izgledima života i ljubavi,
i tebi jedinoj, koja još nešto znači za mene,
teže ću moći da dodirnem čelo i usne,
nego bilo koje usne i bilo koje čelo na koje budem naišao.
Toliko sam sanjao o tebi,
toliko koračao, razgovarao, spavao sa tvojom zamišljanom slikom
da mi možda ni ne ostaje više ništa drugo,
do da budem samo slika između slika, i sto puta više
senka nego senka koja se šeta i koja će se šetati
veselo po sunčaniku tvoga života.

II
(1945.)

Toliko sam puta sanjao o tebi,
Toliko lutao, toliko govorio,
Toliko voleo tvoju senku,
Da mi više ništa nije ostalo od tebe.

Ostaje mi samo da budem senka među senkama,
Da budem sto puta više senka nego senka,
Da budem samo senka koja će dolaziti
I ponovo navraćati u tvoj život pun sunca.
284500901431403692_9UmmYPzj_f.jpg
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top