I dok Srbi u svetu razmenjuju suprotstavljene argumente, zaboravljaju da 
se čak i u crkvama u Srbiji čuju strani jezici. U želji da molitve približe ljudima 
u sredinama gde žive i nacionalne manjine, sveštenici se neretko pomažu 
i jezicima koji se koriste u tim krajevima. Takav je slučaj i u Istočnoj Srbiji, 
gde se čuje vlaški i bugarski jezik. Nezvanični stav crkve o ovom pitanju je 
da sveštenici treba da služe na srpskom jeziku, ali im se u nacionalno 
meštovitim sredinama gleda kroz prste i dopušta da pojedine delove obreda 
izgovaraju na jezicima manjina.
Nacionalne manjine u Srbiji imaju pravo na bogosluženje na maternjem
jeziku. Srbi u dijaspori često mogu da čuju delove bogosluženja na jeziku
zemlje u kojoj se nalaze.
Ono što meni nije jasno je sledeće. Pre skoro hiljadu godina birao se zvanični
crkveni jezik, ali okolnosti su se promenile, pa mi danas ne razumemo
sveštenike u svojoj zemlji. Nemaju baš svi narodi svoju crkvu. Ako je crkva
naša, zašto onda sveštenike ne razumemo?