Baš me zanima tvoje tumačenje. Voljna sam i želela bih da čujem.
Verovatno je ono što ću izložiti potpuno nevezano za samu poentu pesme koju je zamislio autor, to je sve samo jedna hipotetička situacija koju sam ja izgradio kako bih oblikovao značenje te pesme. Osim toga, ovo je jedna od dve interpretacije do kojih sam došao.
Čovek stoji na kamenolomu voljan da skoči. Kroz misli mu prolaze slike odmaklog doba, detinjstva koje je prošlo ("velika soba kod kuće na zemlji i majčinski osmeh i glas"). Zatim navire slika istinske ljubavi i njenog tužnog kraja ("ruka na ruci, i suza na usni, a tuga odaziva se"). Smenjivanje tih impresija se prekida zaključno s tim (zadnja nada u postojanje nečeg vrednog na svetu se ugasila kada i ta ljubav), i, još uvek živ, on se vraća nazad u pravi svet ("živ, ti se vraćaš u život ko zna odakle"). Iznova se misli koncentrišu oko kamenoloma na čijem je vrhu, počinje da razmišlja o smislu svega i pita se "čemu sve?", da bi zaključio kako zaista ništa nema svrhu, sve je ništavno, sve tišina, sve je muk ("i sam veruješ u muk istine"). Nije mu jasan svet, to je sve toliko teško razumeti i prihvatiti ("Sećaš se, sanjao nisi, a bio si gde?"). Opet se ponavlja "i sam veruješ u muk istine", čime konstatuje da pravu istinu nikada neće ni saznati.
Ceo njegov život je trčanje bez cilja, puka jarnjava u krug, popunjena raznim besmislicama, praznim traćenjem vremena (porosipanjem peska po vodi). ("trčiš i prosipaš pesak po vodi"). Tu su razni egzestencijalni problemi, sa kojim se muči kao ptica u snežnu zimu ("ko ptica što sleće na sneg"). Oko sebe opaža samo tamno ("sklopljene oči drugačije gledaju svet"). Surovi život ga je učinio hladnim, bezdušnim ("sever mi sledio kosti"). Ne opaža više smenu dana, godišnjih doba, jedino još razlikuje toplo i hladno, redak osećaj sreće i uobičajnu setu ("dugo već letiri godišnja doba su dva").
Uspomene se ponovo vraćaju, on zamišlja sebe posle te ljubavi i drugih razočaranja, kada je počeo da tuguje i pomirio sa tinm da sreću nikada neće naći ("umoran, tužan, opijen, ..."). Ta figura prošlosti već počinje da liči na osobu u koju se on sada pretvorio, i već je tada znao za svoj kraj, za kamenolom koji ga čeka, i zato mu se čini da ta ličnost kojom je nekada bio može da ga prepozna na ovom mestu. ("umoran, tužan, opijen, prepoznaješ me"). Onda već počinje da govori u množini, zajedno sa njim, kao da je ta prošla figura drugi čovek, i kao da je njegov sadašnji oblik postojao i tada ("sećaš se kako smo gledali majdan"). Time se naglašava i da je tada već bio u iskušenju da skoči sa ovog mesta. Ipak, želja za životom je prevladala, ili više strah od njegovog antagonizma, jer je kamenolom delovao previše zastrašuje ("ko pakao da je na dnu"). Ipak, on shvata da je on unapred bio predodređen da se nađe tu gde je i da je ulazak u taj pakao bio siguran, da on nije ništa mogao promeniti. Život je prosto morao skratiti i ući u njega, i taj korak ulaska je načinjen mnogo ranije. ("jednom smo ušli u njega i skratili put").
Počinje tražiti taj dan kada je zapravo zašao u taj kamenolom, a samo naziranje kraja vraća ga na začetak priče i iznova na to detinjstvo gde je bio lišen predstava ništavnosti, i bio prepun energije nekog boljeg sveta, što oslikava kroz čin puštanja zmaja na nebo, kroz naivnu dečiju igru. Ali vreme je teklo, i taj iluzorni svet se počeo gasiti. Poredeći protok vremena sa vetrom, pominje kako je vetar odneo kanap od zmaja iz ruke, i on se izgubio na plavom nebu, čime se zapravo odrastanjem izgubila predstava o lepom svetu koju je tada imao. ("vetar ti odneo kanap iz ruke, u nebo ti pobego zmaj"). Pokušaji da se to iznova probudi u njemu su bez uspeha. ("traži ga pogled po svodu, ali krije ga sjaj"). Onda se ponovo naglašava "ja verujem u muk istine", i daje definitivna potvrda ništavnosti. Pomišlja na to kako nije jedini ko je to razumeo, nije jedini koji je prošao kroz sve te probleme i da na neki način, možda nije sam. ("možda se sve ovo dešava još nekome"). Zaključuje da smisao svega ne možemo saznati, ili ga uopšte nema, a čovek je prosto zalutao u sećanje, u život, i čitav svet . ("ja verujem u muk istine, ili smo samo zalutali u sećanje...").
Eto. Šta misliš o ovome?
