Blic: "Hrvatska drzava nastavlja da progoni srpske muzicare: Bajagi zabranjen koncert u Hrvatskoj, optužen da je "dizao moral vojnicima u ratu"!!!

E,pa ne mozemo tako postavljati pitanja,nego ovako:
Jesu li Hrvati protivustavno izvrsili otcjepljenje od dotadasnje drzave Jugoslavije? Jesu.
Jesu li izbrisali iz ustava dotadasnji konstitutivni narod u Hrvatskoj,Srbe? Jesu.
Jesu li protjerivali i ubijali Srbe devedesetih? Jesu.
Jesu li napravili genocid nad Srbima u 2.svj.ratu? Jesu.
Jesu li protjerali svo preostalo srpsko stanovnistvo u "Oluji"?Jesu.
Dakle,uopste nisu imali potrebe da idu u Srbiju i ubijaju Srbe tamo,ubijali su ih i protjerivali u komsiluku.
Do ovih nisu dobacili,ali to nije zbog altruizma.
E,sad...sledeca pitanja:
Jesu li Srbi iz Srbije ubijali i protjerivali Hrvate iz Srbije.Nisu.
Jesu li Srbi iz Srbije napravili genocid nad Hrvatima u Srbiji?Nisu.
Jesu li Srbi iz Srbije na bilo koji nacin ugrozavali Hrvate u Srbiji?Nisu.
Sledeca pitanja:
Jesu li Hrvati u Hrvatskoj nedavno odrzali koncert pjevaca koji pjeva ustaske pjesme i podrzava taj rezim i bilo pola miliona ljudi u publici?Jesu.
E,to su prava pitanja i odgovori.
Inace,Bajaga,a ni bilo koji srpski pjevac ne treba da idu tamo gdje ih ne zele.
Da sam na njegovom mjestu,otkazala bih sve koncerte tamo.
Jesu li Srbi protuustavno izvršili odcjepljenje od Osmanskog Carstva?

Srbi nisu nikada bili izbačeni iz hrvatskog ustava. To je laž.

Srbi iz Srbije jesu išli ubijati , klati i protjerivati Hrvate po Hrvatskoj. Opet lažeš.

Srbi jesu ugrožavali Hrvate u Vojvodini, a vjerojatno i drugdje.

Hrvati sami odlučuju tko će im pjevati u Hrvatskoj. :kafa:
 
Srbi nisu nikada bili izbačeni iz hrvatskog ustava. To je laž.

Srbi iz Srbije jesu išli ubijati , klati i protjerivati Hrvate po Hrvatskoj. Opet lažeš.

Srbi jesu ugrožavali Hrvate u Vojvodini, a vjerojatno i drugdje.

Hrvati sami odlučuju tko će im pjevati u Hrvatskoj. :kafa:
Ne laži.
 
Vidiš da si svesna vlastite muljaže, kad ne možeš normalno niti da pričaš o tome
Prebacuješ opasnu temu na šalu
Ne,ja kazem da je Split kineski grad.
Ko je pominjao Srbe?
Otprilike toliko.

7D6F6047-D897-4743-86A6-7F018F3FB5E0.png
 
Kaže čovek koji tvrdi da kralj Tomislav nikad nije postojao
To što mu je podignut spomenik u Zagrebu ne dokazuje da je takav kralj, pod tim imenom stvarno postojao: ima i mase kipva i slika staroegipatske mačje boginje Ubasti, možda to dokazuje da je nekada vladala Egiptom?

4C0333BC-D4D2-483A-A82A-3DB472610879.png


0EE0785E-E9D1-4173-B252-A48D2CC8B661.jpeg
 
To što mu je podignut spomenik u Zagrebu ne dokazuje da je takav kralj, pod tim imenom stvarno postojao: ima i mase kipva i slika staroegipatske mačje boginje Ubasti, možda to dokazuje da je nekada vladala Egiptom?
O Tomislavu se ne zna puno, istina, ali tvrditi da nije postojao je malo too much. Bez njega nema ni crkvenih sabora ni Grgura. spominje ga i Dukljanin i Toma, spominje ga papa u pismima, spominje ga se u zaključcima crkvenih koncila,
 
Jesu li Srbi protuustavno izvršili odcjepljenje od Osmanskog Carstva?
Ne.Osmansko carstvo je bilo okupator...dakle oni su "protivustavno" okupirali Srbe,a ne obratno.
Jugoslavija nije bila okupator Hrvata nego oslobodilac.
Srbi nisu nikada bili izbačeni iz hrvatskog ustava. To je laž.
Jesu,kao konstitutivan narod.
Srbi iz Srbije jesu išli ubijati , klati i protjerivati Hrvate po Hrvatskoj. Opet lažeš.
Ne...JNA kao legitimna formacija je sasvim normalno isla da brani drzavu kojoj se zaklela.
Paravojnih formacija je bilo,ali ne u velikoj mjeri.
Srbi jesu ugrožavali Hrvate u Vojvodini, a vjerojatno i drugdje.
Gdje i kad su ih ugrozavali? I koliko je bilo tih ugrozenih?
Da li Hrvata sad nema u Vojvodini,onako kako nema Srba u Hrvatskoj?
Hrvati sami odlučuju tko će im pjevati u Hrvatskoj. :kafa:
Naravno.To i ja kazem.I odlucili su da im najpopularniji bude bas onaj koji pjeva ustaske pjesme.
Dakle,to je njihov izbor.I mnogo govori.
 
Ne.Osmansko carstvo je bilo okupator...dakle oni su "protivustavno" okupirali Srbe,a ne obratno.
Jugoslavija nije bila okupator Hrvata nego oslobodilac.
Aha, znači kad se Srbi odcjepljuju od Osmanskog carstva to je oslobodilačka borba, a kad se drugi odcjepljuju od Jugoslavije to je "izdaja", "ustaštvo" i "protuustavno djelovanje"? :hahaha:

Zanimljivo kako se princip okupatora selektivno primjenjuje. Ako ćemo iskreno, ni Osmanlije nisu baš tražile referendum u Beogradu, ali ni Karađorđe nije pitao Istanbul za suglasnost. A kad Hrvati krenu istim putem, odjednom vrijedi neki novi ustav, neka nova pravila.

Dakle ustav vrijedi samo kad vam paše?

Povijest nije švedski stol limunadice 🤡

Jesu,kao konstitutivan narod.
Pa kad niti nisu bili konstutivan narod nego manjina, a i prije toga ste vi s ustavom ubili Vojvodinu i Kosovo, tako da smo mi samo radili ono što ste vi prvi krenuli raditi :D
Ne...JNA kao legitimna formacija je sasvim normalno isla da brani drzavu kojoj se zaklela.
Paravojnih formacija je bilo,ali ne u velikoj mjeri.
Sasvim normalno kažeš? Pa naravno, ništa ne kaže "normalna obrana države" kao granatiranje Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i raketiranje Banskih dvora.

JNA je možda na papiru bila "legitimna", ali u praksi se pretvorila u instrument velikosrpske politike. Kad vojska jedne federacije napada vlastiti narod jer želi neovisnost to više nije obrana države, to je agresija. A da ne spominjemo "nepostojeće" paravojne formacije.. Arkan, Šešelj, Martićevci... Tko su ti ljudi, izviđači?

I da, išli su iz Srbije, registracije, presretnute poruke, svjedočanstva, haaške presude... sve to ne nestaje samo zato što ti se ne sviđa. Povijest se ne briše Ctrl+Z.

Ali ajde, reci nam je li se slažeš da je i Operacija Oluja bila sasvim normalno vojno djelovanje legitimne vojske? Samo da vidimo vrijede li isti kriteriji za sve ili ćeš kao i uvijek do sad kmečati ;)

Gdje i kad su ih ugrozavali? I koliko je bilo tih ugrozenih?
Da li Hrvata sad nema u Vojvodini,onako kako nema Srba u Hrvatskoj?
Krajem '80-ih i početkom '90-ih dok se u Hrvatskoj spremao višestranački sustav, po Vojvodini su Hrvati šaptom nestajali. Spaljivane kuće, prijetnje, otkazi, premlaćivanja.. pogledaj samo slučaj Hrtkovaca 1992., gdje je Šešelj na javnom skupu imenovao Hrvate "nepoželjnima", nakon čega su ljudi masovno bježali. A znaš tko mu je tapšao? Pola sela.

I nemoj sad ono koliko ih je bilo, kao da broj žrtava određuje je li nepravda stvarna. Ako ih je pet, to je tragedija. Ako ih je pet tisuća, to je etničko čišćenje.

A što se Srba u Hrvatskoj tiče, nisu nestali, i dalje ih ima i imaju zajamčena mjesta u Saboru, slobodu jezika, škole.. Nema tenkova na ulicama, nema paravojnih, nema Šešelja da ih "poimence izbacuje" iz sela.

Dakle nije poanta u brojkama, već u politici i atmosferi. A 1990-ih je ta atmosfera bila u Vojvodini za Hrvate otrovna. Pogledaj malo arhive, svjedočanstva, presude. Sve je zapisano.
Naravno.To i ja kazem.I odlucili su da im najpopularniji bude bas onaj koji pjeva ustaske pjesme.
Dakle,to je njihov izbor.I mnogo govori.
Govori samo to da tebe to jako boli i dira i da ne može proći jedan dan bez da 10 puta dnevno ne napišeš kolike smo ustaše, kod kojih svako malo kako si i sama rekla ideš 🤡
 
Jugoslavija nije bila okupator Hrvata nego oslobodilac.

Od ukidanja hrvatskog sabora i srpske krađe hrvatskog Srema i Zemuna Srbija i Beograd su okupator Hrvatske i prva Jugoslavija postaje okupacija Hrvatske od koje se Hrvati imaju pravo branit.
Pre toga Jugoslavija beše pokušaj Srba i Hrvata da mirno izmanevriraju nerešene račune iz turskih ratova.
Hrvati su u prvom svetskom ratu stvorili uvete za nastanak Jugoslavije zaustavljanjem Italije i Rusije, a nas pokupili na Krfu dok smo ih molili da nas spase.

Tvoje priče o oslobođenju Hrvata od Austrijanaca su umobolne na nekoliko razina, a ne samo nepoštene u smislu da su oni nas spasili, a ne mi njih...

1. Rat je izbio upravo zato jer su Austrijanci toliko pazili na hrvatsku državotvornost da su im hteli dodeliti celu Bosnu koju su im Turci oteli
2. Dakle prvi svetski rat započeli smo mi Srbi ubojstvom Franca upravo zbog straha od tog velikog hrvatsko-austrijskog prijateljstva i savezništva, da bi ti ovde pričala pored zdravih očiju da smo mi Hrvate oslobađali od Austrijanaca.

Odakle tolika laž?

I još jedna stvar - ti kao da ne razumeš da narod određuje ko je za njega okupator - dakle Hrvati određuju ko je za njih okupator i zašto, a ne možemo da mi Srbi pričamo u ime Hrvata ko je za njih okupator Hrvatske.
Sad zamisli da nama Albanci pričaju ko je okupator Srbije ili Kosova,pa tvrde da su Rusi okupator Srbije i da su oni oslobodili Kosovo, eto to ti je tvoja razina istine - za Hrvate Austrijanci nikada nisu bili okupator - sa razlogom. Mi Srbi smo bili okupator - s razlogom.
 
Poslednja izmena:
Gdje i kad su ih ugrozavali? I koliko je bilo tih ugrozenih?
Da li Hrvata sad nema u Vojvodini,onako kako nema Srba u Hrvatskoj?
Alo, Srbi su oteli ceo srem Hrvatima, a ne oni nama, a ti pitaš gde su Srbi ugnetavali Hrvate u Vojvodini.
Pa jel to nije ugnetavanje da Hrvat u Zemunu odjednom mora da živi u Srbiji?
Kako ti nemaš smisla za istinu
 
Ne.Osmansko carstvo je bilo okupator...dakle oni su "protivustavno" okupirali Srbe,a ne obratno.
Srbi su okupirali Hrvatsku sa Osmanlijama i provodili vekovima genocid nad Hrvatima, da bi ti bestidno pokušavala prodat priču o oslobođenju Hrvata od njihovog bratskog saveza sa Austrijancima i Belim Hrvatima.
Ono praviš se da ne vidiš da su Hrvati stvorili savez sa Austrijancima da se brane od nas i Turaka, pa naše vekovno osvajanje prodaješ pod oslobođenje od Austrije.

Jel ti shvataš da nema austrijske okupacije Hrvatske nigde osim u glavama Srba koji svesno biraju laž?
 
Srbi su okupirali Hrvatsku sa Osmanlijama i provodili vekovima genocid nad Hrvatima, da bi ti bestidno pokušavala prodat priču o oslobođenju Hrvata od njihovog bratskog saveza sa Austrijancima i Belim Hrvatima.
Ono praviš se da ne vidiš da su Hrvati stvorili savez sa Austrijancima da se brane od nas i Turaka, pa naše vekovno osvajanje prodaješ pod oslobođenje od Austrije.

Jel ti shvataš da nema austrijske okupacije Hrvatske nigde osim u glavama Srba koji svesno biraju laž?

Džoni Štulić: Hrvati odavno ne postoje!​

stulic

Posle točno 23 godine, pre nekoliko dana telefonom su razgovarali DŽoni Štulić i Petar Luković; tema – feljton na XXZ portalu o Štuliću iz knjige “Biografija” Hrvoja Horvata. DŽoni je predložio da za naš portal napiše odgovor/demarš spram objavljenih feljtonskih nastavaka, pogotovo trećeg dela, ali je zbog celokupne slike i razumevanja morao proširiti odgovor i na druge teme. Tekst Branimira DŽonija Štulića objavljujemo u originalu; u heksametru; na ćiriličnom i latiničnom pismu, onako kako on inače piše…

Posle razotkrivanja Šerbedžijinih mračnih laži, odmah njemu koliko sutradan priskoči u pomoć još mračnije glasilo Druge zapovedne linije, Večernji list, obznanom da u svojoj nakladi izdaju za zagrebački sajam knjiga, Interliber, dve hiljade osamnaeste, moj necenzuriran životopis iz pera Hrvoja Horvata. Necenzuriran je umesto neautoriziran, mašti na volju, podmetanje, laž (da zametnu mom ukradenom novcu trag, bacajući koske helotiji na krivi kolosek), a sve to kanda boreć se protiv govora mržnje (kao da mediji i televizija nisu raspirili požar rata u Jugi), pošto govor mržnje nije sloboda govora

dovoljno je samo zaviriti u komentare o meni na tu vest, oštija. Hrvoje Horvat pak nosi tako prenapadno ime da ga to prosto odaje, no od tih novih momenata koji osvanu u najavi, jedan ću ispraviti. Neli Mindoljević izjavi da ono što prelije čašu između njenog muža Davora i mene, posetiv ih pred rat devedesete, bejaše to što Davor reče kako ne bi mogao pucati u prijatelja, dok ja rekoh da bih. E sad, toga se ne sećam (mada znajuć sebe u to uopšte ne sumnjam), međutim, ono zbog čega me Davor istera iz stana, rekavši da im više ne dolazim, beše to što ja ustrajem na tome da Srbi imaju pravo živeti u Hrvatskoj, dok on zauze suprotan stav. Tako na kraju balade ipak zapuca on, a ne ja. I takođe, Jura Pađen mi nikad hrvatsku zastavu na odlasku ne dade, već samo knjižicu: Pale sam na svijetu. Niti me je sedamdeset prve ijedan pandur pipnuo, budući sam jedini išao od Trga prema Mažurancu, dok su gomile hrlile u suprotnom pravcu. Naprosto nije bilo potrebe.

Međutim, nisam samo ja primetio da je Hrvoje Horvat lažnjak, već i drugi. Na Nezavisnom news portalu (HOP) – nemoguće je ne opaziti kako samozvani

Hrvati izbacuju sve srpsko iz zapodnosrpskog narečja, otuda suicid i news – osvane vest pod ovim naslovom: Prvo je Štulić nazvao Šerbedžiju Gruzijcem i lažnim Srbinom, a onda je general Sačić oprao njega! Dakle, pored slike Šerbedžije kako pozdravlja u srpskoj oficirskoj uniformi i šajkači (iz nekog filma), bude i preslika svežeg natpisa iz novina gde najavljuju tu Horvatovu knjigu o meni. A tekst ispod toga ovako glasi.


Dajte molim, neka mi netko, tko ovo čita, javi, piše li unutra taj lažnjak “Hrvoje Horvat”, kako je Štulić, ranih devedesetih (dok smo mi njegove pjesme slušali), bukvalno psovao “j… majku ustašku, fašističku” svim Hrvatima koji su branili svoju

Domovinu, hrvatski narod…Te, kako je tada, pred živim ljudima, zazivao tenkove takozvane JNA, da nas sve pregaze… ti sebični, oholi, velikosrpski, protuhrvatski zlobniče, prvo idi na koljenima do Vukovara i zamoli za oprost hrvatski narod!! General Sačić o jugosu Štuliću. Ranih devedesetih (i pre toga) svi moje pesme slušahu, pa čak i čobani po vrhovima planina, ako im već ovce uz Breginu glazbu bolje travu pasahu. Nisam Srbin pa da bi ustašama ***** majku (nema mržnje do bratske mržnje, što ne znači da je svaka mržnja bratska, bar ne u mom slučaju), fašizmom se ne razbacujem, a Hrvata odavno nema. Pred živim ljudima (Pađenom, iako mu je životnost upitna) jebah majku tima koji šalju tenkove u napad bez pešadije. Treba znati znanje. No u toj Jugi bude lažnjaka, kao pokretačke snage, na sve strane. Šerbedžija je baba–devojka iz tridesetih, a Štulić iz daljine deli packe…veli samozvano piskaralo i rock hroničar (kako sebi laska) iz potpuno iste daljine (jer desetleće i po posle mene u nizozemske prostore dođe), prenebregnuvši da ja delim packe o svojem i na svoj račun, dok on o tuđem i za tuđi račun (a u svoju korist). Sad, razlika malena, ali zimzelena. Nesumnjivo već očekuje ‘Pulicera’, no vidi se ko su mu gazde. I ne samo njemu, nego i Nedeljniku, ča odmah za Večernjim krene spasavati kazandžiju, zatraživši mišljenje od dotičnog kadra, koji pre toga objavi neke svoje umotvorine, gde se maltene pohvali da je sa mnom jahao (Johan i ja) uz sve to što imadoh semitske oči i što me dvaput u Zagrebu viđe na ulici. Stoga i natuknica da se već neko vreme opaža moje odstupanje ili odskakanje od (njihove) partijske linije. Fino. Lov na veštice. Tek iskoristi zgodu da me opiše kao kombinaciju derišta i zločeste usedelice, koji napada onoga koji se ne može braniti. Otud su mu u pomoć jurnuli.

A Šerbedžija opet u svom odgovoru iznese dodatne laži: da sam s njim i Rupčićem rujno vino pio, i da sam ga na koncert u Dubrovniku pozvao, na koji je avionom stigao (on ne bi nikom zrno soli iz svoje kuće dao, a kamoli na avion trošio, to podmetne zato da ispadne kako je i pre tri desetleća isti status imao). No moguće da tâ večerinka (kad me provoza svojim kolima) bude prilikom rođendana njegovog sina, pošto o tome nisam vodio računa, naime, očito se goste na takve stvari poziva. Dakle, kazandžija se ne uzmogne braniti, otkako bude uhvaćen sa gaćama na kolenima. Ništa zato, smesta mu donesu paravan i toalet papira. Kako bilo, posle trinaest godina lažnjak ponovo izda nadopunjeni (za trećinu, veli) životopis moje bezličnosti, ovog puta bez naslova Fantom slobode, samo Štulić i biografija, uz njegovo ime, a na vrhu izdavač, Večernji list, premda bi umesto izdavača, jer to nije za naslovnicu, trebalo staviti – neautorizirano – ali ko bi onda kupovao i u to poverovao? Elem, na predstavljanju knjige okupi isto takve bezveznjakoviće: glavnog urednika Večernjaka (za koji nikad ništa ne kazah, čak ni u ono doba), piskaralo Borivoja Radakovića (ča me opet zameni za Stublića), i Babogredca, koji se pre šest–sedam godina u Jutarnjem listu nabaci na me da lažem kao pas u istom dahu sa poricanjem da znaju moju adresu na kojoj me, uostalom, i poseti, i koja je potpuno ista kao i na obračunu o prodaji mojih nosača zvuka iz devedeset osme, gde jasno piše da sam stranac, kad taj ispis i dobih. Kako samo rđa rđu nađe, i šta ja uopšte imam sa svima njima, pa to je prosto vredno naricanja i lelekanja na sav glas. To se prvo izdanje proda bar u trideset hiljada primeraka (bilo je više naklada), tako sigurno kao autor pokupi trideset hiljada evra; tvorac zadnjeg smeća, koje nema nikakve veze ni sa mnom ni sa stvaranjem remek–dela, ako je remeslo, uostalom, madžarski za zanat, pa tako vrhunsko, prvorazredno delo. Inače, zašto bi se toliko o meni pisalo? Zacelo odavno ne živim tamo.

Ali niko jošte strvinare ne odagna, dok neki lav na put ne bane, a čagljevi se i lešinari tad raspu kud koji, glavom bez obzira, na sve strane. Jasno, Babojedac je isturen da skrije Škaricu, a Škarica gazde. Kapoi u konc–logoru, brale. Međutim, Horvat kaže da smo nekoliko popodneva razgovarali po četiri–pet sati, a nazvao me samo jednom, dve hiljade treće, ili godinu pre toga, krajem maja, sat vremena, ako i toliko, što uopšte intervju ne beše. Eto kako laže. Stoga ni reči o tome kako je došlo do moga astronomskog poreza (iako sam čitav slučaj sa dokazima, i da se ne radi o autorskom pravu nego vlasničkom, kao i to da sam stranac, i ceo način pljačkanja, javno izneo pre šest i po leta, dok on skupljaše podatke još pet godina posle toga), već samo olaki zaključak da je priča o njegovoj pokradenosti kompleksnija, i da je neki zaključak u tome što se ne želi prijaviti ni u jednu agenciju za zaštitu autorskih prava (čisto izvrtanje, budući Jugoton nije vlasnik moga), a i zašto bi kad sam vlasnik svega svoga i kad to nije na prodaju, pa čak i da hoću ne mogu, jer imam svoj kopirajt, dok agencije ne dopuštaju da ista osoba ima autorstvo i kopirajt, kao i da sam snimio veliki broj albuma i prodao ih u velikim nakladama, pa su se osamdeset i treće skupili veliki iznosi poreza koje je trebalo platiti. Kaj god. Nije uopšte bila stvar u tome, premda je istina da sam prodao velike naklade (cela knjiga mu je puna netačnosti i proizvoljnih zaključaka, ne samo zato što ne zna ništa o meni i o temi o kojoj piše, nego i namerno skreće voz na slepi peron, što spada u čisti teror), i ništa se nije skupilo, već sam pristigle iznose digao i njima snimanje dve ploče u inozemstvu platio (Jugoton nije mogao zakonski poslovati u inozemstvu, jer beše ilegalan), i onda su mi tê utrošene novce povratili, ali računali su mi trošak pod zaradu, odnosno da sam dobio sto hiljada, a ne pedeset, budući celo poslovanje vodih preko svog žiro računa… Taj lažnjak Horvat voli teatarska pomagala i zna kako ih upotrebiti (prerušavanje).

Što se mene tiče, počne sa CD–om Đoni budi dobar – Tribute To Azra – kojim se diči u svojoj biografiji, kao organizator i urednik toga nedela, i na kojem su dvadeset tri moje pesme uz nešto manje izvođača (inače potpuno neslušljivo), u izdanju nepostojeće zagrebačke kuće Crno bijeli svijet (CBS), od kojeg ne videh ni centa, to je, dakle, krivično delo, koje, naravno, njega ne kači. Zatim izda dve moje biografije i u njima faksimile mojih pesama za koje nije imao odobrenje da ih tiska, to je, takođe, nedozvoljeno. Dakle, ne samo da na meni kešira, već gradi i svoju karijeru. Tek uznapreduje do koscenariste Naših dana – priče o hrvatskom rocku – uz Škaricu, te me stave unutra mada sam stranac, što podbočih dokumentom, no toga nema u njegovoj knjizi, ali zato mi pismo iz osamdeset druge (iz NJujorka) podmetne u devedesetu, za što ne krivim njega, već Banovićku i Mindoljevićku, kao sluge neprijatelja (inače ne bi Banovićka toliko uspela preko svojih mogućnosti, niti bi Mindoljevići došli do stana). I premda Banovićku mnjah dvaput ženiti (kao dotur Luiđi iz Malog mista Bepinu), nikad se za mog boravka onamo naše familije nisu srele (čudovišno kako im takvo što uopšte padne na pamet), kad i ja retko doma navraćah, a posle mog odlaska nije bilo potrebe – istina, kod njenih ponekad menjah novce….Shodno i Horvat u svom sočnom štivu (koje podeblja između hiljadu i hiljadu i po puta, zavisno od toga koliko, umesto samo jednoga, iznosi tih nekoliko popodneva po četiri–pet časova), zapravo isto postupi kao i zmija u rajskom vrtu kad Evu na jabuku uputi, ča redom i Adama navede jesti.

https://borba.me/dzoni-stulic-hrvati-odavno-ne-postoje/
 

Džoni Štulić: Hrvati odavno ne postoje!​

stulic

Posle točno 23 godine, pre nekoliko dana telefonom su razgovarali DŽoni Štulić i Petar Luković; tema – feljton na XXZ portalu o Štuliću iz knjige “Biografija” Hrvoja Horvata. DŽoni je predložio da za naš portal napiše odgovor/demarš spram objavljenih feljtonskih nastavaka, pogotovo trećeg dela, ali je zbog celokupne slike i razumevanja morao proširiti odgovor i na druge teme. Tekst Branimira DŽonija Štulića objavljujemo u originalu; u heksametru; na ćiriličnom i latiničnom pismu, onako kako on inače piše…

Posle razotkrivanja Šerbedžijinih mračnih laži, odmah njemu koliko sutradan priskoči u pomoć još mračnije glasilo Druge zapovedne linije, Večernji list, obznanom da u svojoj nakladi izdaju za zagrebački sajam knjiga, Interliber, dve hiljade osamnaeste, moj necenzuriran životopis iz pera Hrvoja Horvata. Necenzuriran je umesto neautoriziran, mašti na volju, podmetanje, laž (da zametnu mom ukradenom novcu trag, bacajući koske helotiji na krivi kolosek), a sve to kanda boreć se protiv govora mržnje (kao da mediji i televizija nisu raspirili požar rata u Jugi), pošto govor mržnje nije sloboda govora

dovoljno je samo zaviriti u komentare o meni na tu vest, oštija. Hrvoje Horvat pak nosi tako prenapadno ime da ga to prosto odaje, no od tih novih momenata koji osvanu u najavi, jedan ću ispraviti. Neli Mindoljević izjavi da ono što prelije čašu između njenog muža Davora i mene, posetiv ih pred rat devedesete, bejaše to što Davor reče kako ne bi mogao pucati u prijatelja, dok ja rekoh da bih. E sad, toga se ne sećam (mada znajuć sebe u to uopšte ne sumnjam), međutim, ono zbog čega me Davor istera iz stana, rekavši da im više ne dolazim, beše to što ja ustrajem na tome da Srbi imaju pravo živeti u Hrvatskoj, dok on zauze suprotan stav. Tako na kraju balade ipak zapuca on, a ne ja. I takođe, Jura Pađen mi nikad hrvatsku zastavu na odlasku ne dade, već samo knjižicu: Pale sam na svijetu. Niti me je sedamdeset prve ijedan pandur pipnuo, budući sam jedini išao od Trga prema Mažurancu, dok su gomile hrlile u suprotnom pravcu. Naprosto nije bilo potrebe.

Međutim, nisam samo ja primetio da je Hrvoje Horvat lažnjak, već i drugi. Na Nezavisnom news portalu (HOP) – nemoguće je ne opaziti kako samozvani

Hrvati izbacuju sve srpsko iz zapodnosrpskog narečja, otuda suicid i news – osvane vest pod ovim naslovom: Prvo je Štulić nazvao Šerbedžiju Gruzijcem i lažnim Srbinom, a onda je general Sačić oprao njega! Dakle, pored slike Šerbedžije kako pozdravlja u srpskoj oficirskoj uniformi i šajkači (iz nekog filma), bude i preslika svežeg natpisa iz novina gde najavljuju tu Horvatovu knjigu o meni. A tekst ispod toga ovako glasi.


Dajte molim, neka mi netko, tko ovo čita, javi, piše li unutra taj lažnjak “Hrvoje Horvat”, kako je Štulić, ranih devedesetih (dok smo mi njegove pjesme slušali), bukvalno psovao “j… majku ustašku, fašističku” svim Hrvatima koji su branili svoju

Domovinu, hrvatski narod…Te, kako je tada, pred živim ljudima, zazivao tenkove takozvane JNA, da nas sve pregaze… ti sebični, oholi, velikosrpski, protuhrvatski zlobniče, prvo idi na koljenima do Vukovara i zamoli za oprost hrvatski narod!! General Sačić o jugosu Štuliću. Ranih devedesetih (i pre toga) svi moje pesme slušahu, pa čak i čobani po vrhovima planina, ako im već ovce uz Breginu glazbu bolje travu pasahu. Nisam Srbin pa da bi ustašama ***** majku (nema mržnje do bratske mržnje, što ne znači da je svaka mržnja bratska, bar ne u mom slučaju), fašizmom se ne razbacujem, a Hrvata odavno nema. Pred živim ljudima (Pađenom, iako mu je životnost upitna) jebah majku tima koji šalju tenkove u napad bez pešadije. Treba znati znanje. No u toj Jugi bude lažnjaka, kao pokretačke snage, na sve strane. Šerbedžija je baba–devojka iz tridesetih, a Štulić iz daljine deli packe…veli samozvano piskaralo i rock hroničar (kako sebi laska) iz potpuno iste daljine (jer desetleće i po posle mene u nizozemske prostore dođe), prenebregnuvši da ja delim packe o svojem i na svoj račun, dok on o tuđem i za tuđi račun (a u svoju korist). Sad, razlika malena, ali zimzelena. Nesumnjivo već očekuje ‘Pulicera’, no vidi se ko su mu gazde. I ne samo njemu, nego i Nedeljniku, ča odmah za Večernjim krene spasavati kazandžiju, zatraživši mišljenje od dotičnog kadra, koji pre toga objavi neke svoje umotvorine, gde se maltene pohvali da je sa mnom jahao (Johan i ja) uz sve to što imadoh semitske oči i što me dvaput u Zagrebu viđe na ulici. Stoga i natuknica da se već neko vreme opaža moje odstupanje ili odskakanje od (njihove) partijske linije. Fino. Lov na veštice. Tek iskoristi zgodu da me opiše kao kombinaciju derišta i zločeste usedelice, koji napada onoga koji se ne može braniti. Otud su mu u pomoć jurnuli.

A Šerbedžija opet u svom odgovoru iznese dodatne laži: da sam s njim i Rupčićem rujno vino pio, i da sam ga na koncert u Dubrovniku pozvao, na koji je avionom stigao (on ne bi nikom zrno soli iz svoje kuće dao, a kamoli na avion trošio, to podmetne zato da ispadne kako je i pre tri desetleća isti status imao). No moguće da tâ večerinka (kad me provoza svojim kolima) bude prilikom rođendana njegovog sina, pošto o tome nisam vodio računa, naime, očito se goste na takve stvari poziva. Dakle, kazandžija se ne uzmogne braniti, otkako bude uhvaćen sa gaćama na kolenima. Ništa zato, smesta mu donesu paravan i toalet papira. Kako bilo, posle trinaest godina lažnjak ponovo izda nadopunjeni (za trećinu, veli) životopis moje bezličnosti, ovog puta bez naslova Fantom slobode, samo Štulić i biografija, uz njegovo ime, a na vrhu izdavač, Večernji list, premda bi umesto izdavača, jer to nije za naslovnicu, trebalo staviti – neautorizirano – ali ko bi onda kupovao i u to poverovao? Elem, na predstavljanju knjige okupi isto takve bezveznjakoviće: glavnog urednika Večernjaka (za koji nikad ništa ne kazah, čak ni u ono doba), piskaralo Borivoja Radakovića (ča me opet zameni za Stublića), i Babogredca, koji se pre šest–sedam godina u Jutarnjem listu nabaci na me da lažem kao pas u istom dahu sa poricanjem da znaju moju adresu na kojoj me, uostalom, i poseti, i koja je potpuno ista kao i na obračunu o prodaji mojih nosača zvuka iz devedeset osme, gde jasno piše da sam stranac, kad taj ispis i dobih. Kako samo rđa rđu nađe, i šta ja uopšte imam sa svima njima, pa to je prosto vredno naricanja i lelekanja na sav glas. To se prvo izdanje proda bar u trideset hiljada primeraka (bilo je više naklada), tako sigurno kao autor pokupi trideset hiljada evra; tvorac zadnjeg smeća, koje nema nikakve veze ni sa mnom ni sa stvaranjem remek–dela, ako je remeslo, uostalom, madžarski za zanat, pa tako vrhunsko, prvorazredno delo. Inače, zašto bi se toliko o meni pisalo? Zacelo odavno ne živim tamo.

Ali niko jošte strvinare ne odagna, dok neki lav na put ne bane, a čagljevi se i lešinari tad raspu kud koji, glavom bez obzira, na sve strane. Jasno, Babojedac je isturen da skrije Škaricu, a Škarica gazde. Kapoi u konc–logoru, brale. Međutim, Horvat kaže da smo nekoliko popodneva razgovarali po četiri–pet sati, a nazvao me samo jednom, dve hiljade treće, ili godinu pre toga, krajem maja, sat vremena, ako i toliko, što uopšte intervju ne beše. Eto kako laže. Stoga ni reči o tome kako je došlo do moga astronomskog poreza (iako sam čitav slučaj sa dokazima, i da se ne radi o autorskom pravu nego vlasničkom, kao i to da sam stranac, i ceo način pljačkanja, javno izneo pre šest i po leta, dok on skupljaše podatke još pet godina posle toga), već samo olaki zaključak da je priča o njegovoj pokradenosti kompleksnija, i da je neki zaključak u tome što se ne želi prijaviti ni u jednu agenciju za zaštitu autorskih prava (čisto izvrtanje, budući Jugoton nije vlasnik moga), a i zašto bi kad sam vlasnik svega svoga i kad to nije na prodaju, pa čak i da hoću ne mogu, jer imam svoj kopirajt, dok agencije ne dopuštaju da ista osoba ima autorstvo i kopirajt, kao i da sam snimio veliki broj albuma i prodao ih u velikim nakladama, pa su se osamdeset i treće skupili veliki iznosi poreza koje je trebalo platiti. Kaj god. Nije uopšte bila stvar u tome, premda je istina da sam prodao velike naklade (cela knjiga mu je puna netačnosti i proizvoljnih zaključaka, ne samo zato što ne zna ništa o meni i o temi o kojoj piše, nego i namerno skreće voz na slepi peron, što spada u čisti teror), i ništa se nije skupilo, već sam pristigle iznose digao i njima snimanje dve ploče u inozemstvu platio (Jugoton nije mogao zakonski poslovati u inozemstvu, jer beše ilegalan), i onda su mi tê utrošene novce povratili, ali računali su mi trošak pod zaradu, odnosno da sam dobio sto hiljada, a ne pedeset, budući celo poslovanje vodih preko svog žiro računa… Taj lažnjak Horvat voli teatarska pomagala i zna kako ih upotrebiti (prerušavanje).

Što se mene tiče, počne sa CD–om Đoni budi dobar – Tribute To Azra – kojim se diči u svojoj biografiji, kao organizator i urednik toga nedela, i na kojem su dvadeset tri moje pesme uz nešto manje izvođača (inače potpuno neslušljivo), u izdanju nepostojeće zagrebačke kuće Crno bijeli svijet (CBS), od kojeg ne videh ni centa, to je, dakle, krivično delo, koje, naravno, njega ne kači. Zatim izda dve moje biografije i u njima faksimile mojih pesama za koje nije imao odobrenje da ih tiska, to je, takođe, nedozvoljeno. Dakle, ne samo da na meni kešira, već gradi i svoju karijeru. Tek uznapreduje do koscenariste Naših dana – priče o hrvatskom rocku – uz Škaricu, te me stave unutra mada sam stranac, što podbočih dokumentom, no toga nema u njegovoj knjizi, ali zato mi pismo iz osamdeset druge (iz NJujorka) podmetne u devedesetu, za što ne krivim njega, već Banovićku i Mindoljevićku, kao sluge neprijatelja (inače ne bi Banovićka toliko uspela preko svojih mogućnosti, niti bi Mindoljevići došli do stana). I premda Banovićku mnjah dvaput ženiti (kao dotur Luiđi iz Malog mista Bepinu), nikad se za mog boravka onamo naše familije nisu srele (čudovišno kako im takvo što uopšte padne na pamet), kad i ja retko doma navraćah, a posle mog odlaska nije bilo potrebe – istina, kod njenih ponekad menjah novce….Shodno i Horvat u svom sočnom štivu (koje podeblja između hiljadu i hiljadu i po puta, zavisno od toga koliko, umesto samo jednoga, iznosi tih nekoliko popodneva po četiri–pet časova), zapravo isto postupi kao i zmija u rajskom vrtu kad Evu na jabuku uputi, ča redom i Adama navede jesti.

https://borba.me/dzoni-stulic-hrvati-odavno-ne-postoje/
jel ne možeš sam da se izraziš rečima?
 
Srbi su okupirali Hrvatsku sa Osmanlijama i provodili vekovima genocid nad Hrvatima, da bi ti bestidno pokušavala prodat priču o oslobođenju Hrvata od njihovog bratskog saveza sa Austrijancima i Belim Hrvatima.
Ono praviš se da ne vidiš da su Hrvati stvorili savez sa Austrijancima da se brane od nas i Turaka, pa naše vekovno osvajanje prodaješ pod oslobođenje od Austrije.

Jel ti shvataš da nema austrijske okupacije Hrvatske nigde osim u glavama Srba koji svesno biraju laž?
Ajd idi glumi Srbina negdje drugo,ostavi mene na miru.
Rekla sam ti da me ne zanima dijalog sa tobom i takvim kao ti.
Ne obracaj mi se!
 
Ajd idi glumi Srbina negdje drugo,ostavi mene na miru.
Rekla sam ti da me ne zanima dijalog sa tobom i takvim kao ti.
Ne obracaj mi se!
Srbi su pokrenuli prvi svetski rat da spreče Hrvate da dobiju Bosnu nazad.
Onda su drpili Srem posle toga na početku juge.
Onda su krenuli na zapadni deo Hrvatske, da uzmu sve i ti sama pišeš da je 1991 trebalo Hrvate mnogo jače samlet u tom zapadnom delu, jer to je tvoje...

I posle svega toga kažeš da su Srbi oslobodili Hrvate.
To je kao da mi Bill Gates nudi milijardu dolara, a ti oteraš Gatesa da mi daš ček na kojem piše da tvoj dug odsad delim s tobom, pa mi još kažeš da ti nisam reko hvala
 

Džoni Štulić: Hrvati odavno ne postoje!​

stulic

Posle točno 23 godine, pre nekoliko dana telefonom su razgovarali DŽoni Štulić i Petar Luković; tema – feljton na XXZ portalu o Štuliću iz knjige “Biografija” Hrvoja Horvata. DŽoni je predložio da za naš portal napiše odgovor/demarš spram objavljenih feljtonskih nastavaka, pogotovo trećeg dela, ali je zbog celokupne slike i razumevanja morao proširiti odgovor i na druge teme. Tekst Branimira DŽonija Štulića objavljujemo u originalu; u heksametru; na ćiriličnom i latiničnom pismu, onako kako on inače piše…

Posle razotkrivanja Šerbedžijinih mračnih laži, odmah njemu koliko sutradan priskoči u pomoć još mračnije glasilo Druge zapovedne linije, Večernji list, obznanom da u svojoj nakladi izdaju za zagrebački sajam knjiga, Interliber, dve hiljade osamnaeste, moj necenzuriran životopis iz pera Hrvoja Horvata. Necenzuriran je umesto neautoriziran, mašti na volju, podmetanje, laž (da zametnu mom ukradenom novcu trag, bacajući koske helotiji na krivi kolosek), a sve to kanda boreć se protiv govora mržnje (kao da mediji i televizija nisu raspirili požar rata u Jugi), pošto govor mržnje nije sloboda govora

dovoljno je samo zaviriti u komentare o meni na tu vest, oštija. Hrvoje Horvat pak nosi tako prenapadno ime da ga to prosto odaje, no od tih novih momenata koji osvanu u najavi, jedan ću ispraviti. Neli Mindoljević izjavi da ono što prelije čašu između njenog muža Davora i mene, posetiv ih pred rat devedesete, bejaše to što Davor reče kako ne bi mogao pucati u prijatelja, dok ja rekoh da bih. E sad, toga se ne sećam (mada znajuć sebe u to uopšte ne sumnjam), međutim, ono zbog čega me Davor istera iz stana, rekavši da im više ne dolazim, beše to što ja ustrajem na tome da Srbi imaju pravo živeti u Hrvatskoj, dok on zauze suprotan stav. Tako na kraju balade ipak zapuca on, a ne ja. I takođe, Jura Pađen mi nikad hrvatsku zastavu na odlasku ne dade, već samo knjižicu: Pale sam na svijetu. Niti me je sedamdeset prve ijedan pandur pipnuo, budući sam jedini išao od Trga prema Mažurancu, dok su gomile hrlile u suprotnom pravcu. Naprosto nije bilo potrebe.

Međutim, nisam samo ja primetio da je Hrvoje Horvat lažnjak, već i drugi. Na Nezavisnom news portalu (HOP) – nemoguće je ne opaziti kako samozvani

Hrvati izbacuju sve srpsko iz zapodnosrpskog narečja, otuda suicid i news – osvane vest pod ovim naslovom: Prvo je Štulić nazvao Šerbedžiju Gruzijcem i lažnim Srbinom, a onda je general Sačić oprao njega! Dakle, pored slike Šerbedžije kako pozdravlja u srpskoj oficirskoj uniformi i šajkači (iz nekog filma), bude i preslika svežeg natpisa iz novina gde najavljuju tu Horvatovu knjigu o meni. A tekst ispod toga ovako glasi.


Dajte molim, neka mi netko, tko ovo čita, javi, piše li unutra taj lažnjak “Hrvoje Horvat”, kako je Štulić, ranih devedesetih (dok smo mi njegove pjesme slušali), bukvalno psovao “j… majku ustašku, fašističku” svim Hrvatima koji su branili svoju

Domovinu, hrvatski narod…Te, kako je tada, pred živim ljudima, zazivao tenkove takozvane JNA, da nas sve pregaze… ti sebični, oholi, velikosrpski, protuhrvatski zlobniče, prvo idi na koljenima do Vukovara i zamoli za oprost hrvatski narod!! General Sačić o jugosu Štuliću. Ranih devedesetih (i pre toga) svi moje pesme slušahu, pa čak i čobani po vrhovima planina, ako im već ovce uz Breginu glazbu bolje travu pasahu. Nisam Srbin pa da bi ustašama ***** majku (nema mržnje do bratske mržnje, što ne znači da je svaka mržnja bratska, bar ne u mom slučaju), fašizmom se ne razbacujem, a Hrvata odavno nema. Pred živim ljudima (Pađenom, iako mu je životnost upitna) jebah majku tima koji šalju tenkove u napad bez pešadije. Treba znati znanje. No u toj Jugi bude lažnjaka, kao pokretačke snage, na sve strane. Šerbedžija je baba–devojka iz tridesetih, a Štulić iz daljine deli packe…veli samozvano piskaralo i rock hroničar (kako sebi laska) iz potpuno iste daljine (jer desetleće i po posle mene u nizozemske prostore dođe), prenebregnuvši da ja delim packe o svojem i na svoj račun, dok on o tuđem i za tuđi račun (a u svoju korist). Sad, razlika malena, ali zimzelena. Nesumnjivo već očekuje ‘Pulicera’, no vidi se ko su mu gazde. I ne samo njemu, nego i Nedeljniku, ča odmah za Večernjim krene spasavati kazandžiju, zatraživši mišljenje od dotičnog kadra, koji pre toga objavi neke svoje umotvorine, gde se maltene pohvali da je sa mnom jahao (Johan i ja) uz sve to što imadoh semitske oči i što me dvaput u Zagrebu viđe na ulici. Stoga i natuknica da se već neko vreme opaža moje odstupanje ili odskakanje od (njihove) partijske linije. Fino. Lov na veštice. Tek iskoristi zgodu da me opiše kao kombinaciju derišta i zločeste usedelice, koji napada onoga koji se ne može braniti. Otud su mu u pomoć jurnuli.

A Šerbedžija opet u svom odgovoru iznese dodatne laži: da sam s njim i Rupčićem rujno vino pio, i da sam ga na koncert u Dubrovniku pozvao, na koji je avionom stigao (on ne bi nikom zrno soli iz svoje kuće dao, a kamoli na avion trošio, to podmetne zato da ispadne kako je i pre tri desetleća isti status imao). No moguće da tâ večerinka (kad me provoza svojim kolima) bude prilikom rođendana njegovog sina, pošto o tome nisam vodio računa, naime, očito se goste na takve stvari poziva. Dakle, kazandžija se ne uzmogne braniti, otkako bude uhvaćen sa gaćama na kolenima. Ništa zato, smesta mu donesu paravan i toalet papira. Kako bilo, posle trinaest godina lažnjak ponovo izda nadopunjeni (za trećinu, veli) životopis moje bezličnosti, ovog puta bez naslova Fantom slobode, samo Štulić i biografija, uz njegovo ime, a na vrhu izdavač, Večernji list, premda bi umesto izdavača, jer to nije za naslovnicu, trebalo staviti – neautorizirano – ali ko bi onda kupovao i u to poverovao? Elem, na predstavljanju knjige okupi isto takve bezveznjakoviće: glavnog urednika Večernjaka (za koji nikad ništa ne kazah, čak ni u ono doba), piskaralo Borivoja Radakovića (ča me opet zameni za Stublića), i Babogredca, koji se pre šest–sedam godina u Jutarnjem listu nabaci na me da lažem kao pas u istom dahu sa poricanjem da znaju moju adresu na kojoj me, uostalom, i poseti, i koja je potpuno ista kao i na obračunu o prodaji mojih nosača zvuka iz devedeset osme, gde jasno piše da sam stranac, kad taj ispis i dobih. Kako samo rđa rđu nađe, i šta ja uopšte imam sa svima njima, pa to je prosto vredno naricanja i lelekanja na sav glas. To se prvo izdanje proda bar u trideset hiljada primeraka (bilo je više naklada), tako sigurno kao autor pokupi trideset hiljada evra; tvorac zadnjeg smeća, koje nema nikakve veze ni sa mnom ni sa stvaranjem remek–dela, ako je remeslo, uostalom, madžarski za zanat, pa tako vrhunsko, prvorazredno delo. Inače, zašto bi se toliko o meni pisalo? Zacelo odavno ne živim tamo.

Ali niko jošte strvinare ne odagna, dok neki lav na put ne bane, a čagljevi se i lešinari tad raspu kud koji, glavom bez obzira, na sve strane. Jasno, Babojedac je isturen da skrije Škaricu, a Škarica gazde. Kapoi u konc–logoru, brale. Međutim, Horvat kaže da smo nekoliko popodneva razgovarali po četiri–pet sati, a nazvao me samo jednom, dve hiljade treće, ili godinu pre toga, krajem maja, sat vremena, ako i toliko, što uopšte intervju ne beše. Eto kako laže. Stoga ni reči o tome kako je došlo do moga astronomskog poreza (iako sam čitav slučaj sa dokazima, i da se ne radi o autorskom pravu nego vlasničkom, kao i to da sam stranac, i ceo način pljačkanja, javno izneo pre šest i po leta, dok on skupljaše podatke još pet godina posle toga), već samo olaki zaključak da je priča o njegovoj pokradenosti kompleksnija, i da je neki zaključak u tome što se ne želi prijaviti ni u jednu agenciju za zaštitu autorskih prava (čisto izvrtanje, budući Jugoton nije vlasnik moga), a i zašto bi kad sam vlasnik svega svoga i kad to nije na prodaju, pa čak i da hoću ne mogu, jer imam svoj kopirajt, dok agencije ne dopuštaju da ista osoba ima autorstvo i kopirajt, kao i da sam snimio veliki broj albuma i prodao ih u velikim nakladama, pa su se osamdeset i treće skupili veliki iznosi poreza koje je trebalo platiti. Kaj god. Nije uopšte bila stvar u tome, premda je istina da sam prodao velike naklade (cela knjiga mu je puna netačnosti i proizvoljnih zaključaka, ne samo zato što ne zna ništa o meni i o temi o kojoj piše, nego i namerno skreće voz na slepi peron, što spada u čisti teror), i ništa se nije skupilo, već sam pristigle iznose digao i njima snimanje dve ploče u inozemstvu platio (Jugoton nije mogao zakonski poslovati u inozemstvu, jer beše ilegalan), i onda su mi tê utrošene novce povratili, ali računali su mi trošak pod zaradu, odnosno da sam dobio sto hiljada, a ne pedeset, budući celo poslovanje vodih preko svog žiro računa… Taj lažnjak Horvat voli teatarska pomagala i zna kako ih upotrebiti (prerušavanje).

Što se mene tiče, počne sa CD–om Đoni budi dobar – Tribute To Azra – kojim se diči u svojoj biografiji, kao organizator i urednik toga nedela, i na kojem su dvadeset tri moje pesme uz nešto manje izvođača (inače potpuno neslušljivo), u izdanju nepostojeće zagrebačke kuće Crno bijeli svijet (CBS), od kojeg ne videh ni centa, to je, dakle, krivično delo, koje, naravno, njega ne kači. Zatim izda dve moje biografije i u njima faksimile mojih pesama za koje nije imao odobrenje da ih tiska, to je, takođe, nedozvoljeno. Dakle, ne samo da na meni kešira, već gradi i svoju karijeru. Tek uznapreduje do koscenariste Naših dana – priče o hrvatskom rocku – uz Škaricu, te me stave unutra mada sam stranac, što podbočih dokumentom, no toga nema u njegovoj knjizi, ali zato mi pismo iz osamdeset druge (iz NJujorka) podmetne u devedesetu, za što ne krivim njega, već Banovićku i Mindoljevićku, kao sluge neprijatelja (inače ne bi Banovićka toliko uspela preko svojih mogućnosti, niti bi Mindoljevići došli do stana). I premda Banovićku mnjah dvaput ženiti (kao dotur Luiđi iz Malog mista Bepinu), nikad se za mog boravka onamo naše familije nisu srele (čudovišno kako im takvo što uopšte padne na pamet), kad i ja retko doma navraćah, a posle mog odlaska nije bilo potrebe – istina, kod njenih ponekad menjah novce….Shodno i Horvat u svom sočnom štivu (koje podeblja između hiljadu i hiljadu i po puta, zavisno od toga koliko, umesto samo jednoga, iznosi tih nekoliko popodneva po četiri–pet časova), zapravo isto postupi kao i zmija u rajskom vrtu kad Evu na jabuku uputi, ča redom i Adama navede jesti.

https://borba.me/dzoni-stulic-hrvati-odavno-ne-postoje/
Ah, da, poznati i veleumni povjesničar prof.dr.sc. Džoni Štulić. Tko može protiv takvog akademskog autoriteta? :hahaha:
 

Back
Top