Ti si misljenja, da je novija povijest bolja od one koja je pisana prije? To je zabluda, jer ako se uzme u obzir da su izvori o kosovskoj bitci vrlo oskudni, onda se namece pitanja, na osnovi kojih argumenata ce novija povijest doci do boljih rezultata, odnosno objektivnijeg izvjesca? To bi bilo apsurdno. A ovaj Inaldzikov tekst je obicni sund, koji ne polaze niti pozornost na objektivnost niti na opseg izvjesca. OK?
Rafael1, istorija kao nauka napreduje - razvijaju se nove metode, te usavršavaju. To neminovno dovodi i do reinterpretacija pojedinih istorijskih činjenica, za koje se danas zna da su pogrešne, a nekada su ljudi bili u zabludi - ili pak otkrivanje sasvim novih činjenica. Razvijaju se i
pomoćne istorijske nauke, koje nam otvaraju nove vidike, a što je i najbitnije, otkrivaju se i
sasvim novi izvori, dok se za neke čak i dokazuje da su u pitanju falsifikati odnosno da za dotično nisu autentični.
Ne znam šta ti nije jasno. Zamisli sada kada bismo zacementirali istoriju i ne bismo dozvolili nikakav progres, već djecu tjerali da uče u školama sve po
Kraljevstvu Slovena Mavra Orbina iz kraja XVI/poč. XVII stoljeća? Pa gdje bi to bilo? Učili bismo da smo mi svi porijeklom od Gota, da je bilo velike izdaje na Kosovskom boju, da je Uroša ubio Vukašin i još štošta drugo. Dakle, to nema smisla. U vrijeme kada je Vukašin bio mrtav, car Uroš je još bio živ - a to što su istoričari
tako dugo i tako uporno to pretpostavljali, ni na koji način ne opravdava da nastavimo da vjerujemo u ono što danas znamo da je greška. Uzmi recimo, eto što se tiče srpske istoriografije, poređenja radi, istoriju koju je napisao Pavle Julinac u drugoj polovini XVIII stoljeća, i onda čitanjem srpskih istorija, možeš vidjeti kako se jasno stvari mijenjaju određenim tokom (raste kvalitet)...i tako eto sve možemo doći do ove knjige koju sam ja postavio od Jovanke Kalić. Neki istoričari su pisali, potpuno nesvjesni drugih izvora, već samo na osnovu nekih odabranih. Drugi su pak koristili samo druge, a treći samo prepisivali neku tradiciju, bez ikakve kritike izvora ili analitičkog razmatranja.
Neminovno je da će istorije koje će biti pisane 2100-ih godina vjerovatno biti objektivnije i bolje od ovih koje se pišu danas i koje su najviše osavremenjene.
Starija literatura je bila
prepuna stvari koje jednostavno nisu tačne, pa se naširoko i o mitskome Milošu Obiliću pisalo kao o istorijskoj ličnosti. Evo npr. da navedem, najnoviji osvrt na Kosovsku bitku dao je dr Šuica, baš prošle godine - tu je ukazao na neke stvari koje su prethodnicima prošle nezapaženo. To je
sljedeći korak u razumijevanju Kosovske bitke, a vjerovatno će u budućnosti biti i novijih.
Inaldžikov osvrt je kratak i sažet jer mu je knjiga glomazna i ne može toliko stranica da joj posvećuje, ali svakako se vidi da iz turskog pogleda - iako je izgubila vladara, što je svakako stvar od ogromnog značaja - za tursku nacionalnu istoriju sama Kosovska bitka i nije nešto pretjerano bitna, kada se poredi sa ostalima koje su Turci Osmanlije vojevali. No, svakako, Inaldžik spominje samo
stvari koje su nesporne - u Kosovskoj bici su se borile srpske snage i jedinice Bosne. To je jedino što se nesporno može zaključiti. Ima istoričara koji
i dan-danas raspravljaju o učešću Hrvata (koje eto npr. Jireček spominje kao istorijsku činjenicu), stroga kritička istoriografija je došla do toga da se i Horvatovo učešće odbaci, dok pak oni mekše struje smatraju da bi ipak trebalo ostaviti prostora o hrvatskim jedinicama - ali
sve ostale koje su nabrajane,
svakako ne dolaze u obzir (uključujući tu i Albance).
Jedini pouzdani učesnici bitke na srpskoj strani su - knez Lazar, Vuk Branković i vojvoda Vlatko Vuković, te odredi kojima su zapovijedali. Učešće nikoga drugoga
nije tako nepobitno dokazano.