- Poruka
- 334.370
A nema ga u udžbenicima
Svetomir Nikolajević, jedan od najvećih srpskih intelektualaca s kraja 19. i početkom 20. veka, bezmalo je potpuno skrajnut iz nacionalnog sećanja i istorijskih čitanki. Mnogobrojne generacije gotovo da ne znaju da se Svetomir, rođen 1844. u selu Raduša kod Uba, u pitomoj Tamnavi, školovao na prestižnim evropskim univerzitetima i bio premijer Srbije, ministar unutrašnjih poslova, veliki intelektualac, kosmpolita, humanitarni radnik, rektor i profesor Visoke škole, gradonačelnik Beograda. Uz to, bio je prvi Srbin nominovan za Nobelovu nagradu.
Govorio je sedam svetskih jezika, osnovao Srpsku kraljevsku akademiju, Patriotsko društvo “Sveti Sava”, Humanitarno društvo “Stefan Dečanski”, bio je istoričar književnosti, prvi je pisao o Šekspiru. Osnovao je i Društvo za obrazovanje i vaspitanje gluvoneme dece u Beogradu. Bio je član upravnih odbora svih ustanova kulture, nauke i obrazovanja u tadašnjem Beogradu, jedan od najomiljenijih profesora Visoke škole. Bio je među najznačajnijim masonima svog doba, veoma je doprineo razvoju srpskog slobodnog zidarstva. Sa prijateljima je u Beogradu osnovao masonsku ložu “Pobratim”, koja i danas postoji.
Kao veliki pristalica dinastije Obrenović, lični prijatelj kraljeva Milana i Aleksandra, posle Majskog prevrata 1903. godine i dolaska Karađorđevića, pao je u nemilost, počeo je njegov sunovrat, jer nije bio prihvatljiv za novu vlast. Bio je na spisku zaverenika za likvidaciju, ali je sigurnu smrt izbegao, jer je u vreme prevrata bio srpski diplomata u Atini.
Kruna njegovog rada bilo je Humanitarno društvo “Sveti Sava”, osnovano radi širenja prosvete, kulture, negovanja nacionalnih osećanja i vrlina u srpskom narodu, pomoći sunarodnicima u neoslobođenim područjima. Društvo je okupljalo najumnije i najviđenije ljude tog doba, školovalo je mladiće iz krajeva pod turskom vlašću za učitelje i sveštenike, podizalo i obnavljalo škole, crkve i manastire u krajevima van Srbije. Za vreme Velikog rata, bez premišljanja odbio je ponudu nemačkog cara Vilhelma Drugog da bude civilni guverner okupirane Srbije.
Bio je veliki mirotvorac. Zato ga je Međunarodni mirovni pokret 1915. godine predložio za Nobelovu nagradu za mir. Međutim, država Srbija ništa nije preduzela da kandidaturu podrži, jer je Svetomir bio obrenovićevac i te godine Nobelova nagrada za mir nije ni dodeljena. Sva svoja znanja i energiju uložio je u nacionalni, kulturni i državni prosperitet, savremenici su o njemu govorili s najvećim poštovanjem i divljenjem, a i današnjim generacijama može da bude nesumnjivi uzor. Srbija je dozvolila da ovaj veliki čovek padne u zaborav…
Preminuo je 1922. godine, sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Imao je četiri ćerke i dva sina.
https://www.novosti.rs/vesti/naslov...mir-srpski-premijer-a-Srbija-ga-je-zaboravila