Sa ovim ja imam veliki problem. Moja sosa bi možda najviše volela ovako. Jedno veče ona ode sa drugaricama, a drugo veče ja sa društvom. Problem je što nemamo vremena, što smo sebi natovarili pored porodice još neke obaveze, fale pare, fale živci, stari nas ne razumeju...
Razmišljam, zašto na primer sioć nisam ignorisao kevu (koja me inače teško provokatorski izaziva da sam isti otac, pa kada već poludim od živaca, postanem kao besan pas, pa onda ona likuje, jer je ispala u pravu), nego sam poludeo, pretio, psovao i plašio ženu i dete. Onda sam šutnuo nogom u vrata i napravio rupu. Sada moram kupiti nova vrata, umesto da sam ženu izveo negde i boleo me pupak što moja keva svoje frustracije iz lošeg izbora muškarca leči na meni.
Kod njih je tako bilo: dođe ćale kući pijan pa zajeebava kevu i pravi budalu od nje. Onda ja kao nestašan i nemiran dečak dobijam divljačke batine, šikaniranje dok sam bolestan, jer tada nemam snage da se branim. Sada ja imam fobije od izlazaka, slobodnog vremena, češanja jaja i opuštanja sa društvom. Živim od pucanja do pucanja, a svaki put je teže i teže i često ne biram žrtve. Postajem težak slučaj. Poznajem dobar i miran brak samo u pričama. U stvari sam sve lepo i dobro upoznao samo u načelu i sve ono loše i negativno znam odlično i imam to sve u malom prstu. Svaku kevinu i ćaletovu svađu sam doživljavao lično i uvek sam se osećao krivim. Često mi je ovo ostavljalo posledice na odnose sa mnom i ženom, jer keva je često nesvesno mešala svoje prste u naš odnos, a ja sam trčao do nje i činio usluge, nadajući se da će tako prestati da me poistovećuje sa ocem i shvatiti da nisam sebičan. Jedno vreme sam digao ruke od svega toga i potpuno se okrenuo porodici.
Sada samo imam fobije da ako tako nešto uradim sebi (izađem, družim se, pa se varim kući, poljubim ženu i malog, pa odem spavati), da ću biti bahat i sebičan i da ću potrošiti pare za gorivo za kola, za hranu i pelene za malog.