Ja je još uvek nisam pročitao, ali ako je priča rasna poput tvoje, krenuću da je čitam iz ovih šapa, Šmiki dušo.
koji si ti ybn attention whore ne samo na ovoj temi nego na celom pdf a verovatno i sire. kukas i smaras ko neka babetina, a pritom si sluzav i gadan ko razmazani puz na asfaltu. da sve bude gore svi te razvlace ovde ko slajmaru po cipelama a ti nastavljas da smaras i pojavljujes se,komentarises i omalovazavas gde te niko nista ne pita ko prokleti voajer. i jos mislis da radis to sa stilom. aj nadji zivot i truj zeni i deci zivac, i prihvati cinjenicu bre ljude boli tuki sta ti mislis o njihovoj tezini,dijeti,knjizi ili cipelama. smaras i ponavljas se vec godinama na ovom forumu istim matoroperverznjackim pricama.
koju god temu otvaram pojavjujes se ti sa istom truleks pricom.
dokle vise,pitam se dokle?
"Bosa, polunaga, sva izgrebana i čupava, luda Uir
É ležala je na livadi. Izvaljena nauznak, s crnim kovrdžama u travi i cveću, gledala je večito uplakanim očima u provaliju neba; činilo joj se da mu kraja nema, kao što ga nije bilo ni čvrstoj zemlji pod njenim plećima. Izgledalo joj je da se sunce u pomamnom obrtanju sve više zagreva. Podnevna vrelina dopirala je i do njenih slepoočnica i mutila joj misli.
Ni o čemu važnom nije mislila. Samo je tako ležala, grickala ovčja govanca i gledala oblačak što se, poput jagnjeće kože, rastezao između šiljatog kamenog brda i sunca. Oblak je bio nežan i nije se mogao mnogo rastegnuti; pucali su mu šavovi i on se raspadao kao što se raščinja svaka koža kad se tegli na sve strane.
Prelazila je rukama preko mladih i još jedrih grudi, stiskala ih, gnječila ih vlažnim dlanovima, uverena da će joj se bolovi u utrobi stišati. Ruke su klizile niz telo, prštile ga, mučile ga kao tuđe da je; ali bolovi nisu prestajali, a ona je drhtala i glasno ječala. Od grickanja ovčjih govanaca, usta su joj već toliko bila puna nečistoće, kao da su se nekako, u nekom volšebnom trenutku njenog embrionalnog razvića otrgla od ostatka prekrasnog, jedrog tela koji je zavrsio u uterusu njene rodilje i rasla vanmaterično, igrom slučaja nasađena u debelom crevu."
Ovo je samo deo priče o jednom od raskošnih, marginalnih ženskih likova Kojatkinovog genijalnog romana Braća Karabatkovi, čiji je uzor, inače, bila jedna od Murakamijem napaljenih street-devojaka, na velegradsku štraftu upravo pristigla iz jednog od village-centara u njegovom širokom zaleđu, mala droca koja neodoljivo podseća na tebe,
draga Ériu.
U nadi da ti ova moja priča neće zvučati "truleks", srdačno te pozdravljam, i obećavam ti da ću sa svojim pričama prestati onog momenta kada ti oglođeš moj penis... pardon, kada ti konačno uspeš da oglođeš svoj krevet od čokolade.
