danasc80
Aktivan član
- Poruka
- 1.173
Procitala juce Dvoje Iris Hanika (Mono i Manjana). Zalopojke na prevod i lekturu stoje, ali hajde da ispricam o knjizi. Govori o dvoje ljudi, ona ima oko 40-ak, on 46. Slobodnjaci, svi njihovi prijatelji dosad vec imaju porodice, oni u mnogome zive kao tridesetogodisnjaci - rade prosecne poslove kojima su uglavnom zadovoljni, izadju uvece na pice ili kafu, prolazno se muvaju, traze pravog ili ne znaju sta traze i tako to. Elem, pocetak kad se sretnu je idealan - kao da ih je bomba pogodila iako su racionalnom analizom fizickog izgleda onog drugog svesni da ta osoba nije zaista savrsena, vide sve nedostatke i tako to, ali opet, nesto im sustinski legne kad se vide. Kresnu se (da me izvinete na izrazu) i tu krece romansa od intenzicnih 10-ak dana kada je u krevetu sve ok (ili bar tako misle) ali im okolo zapinju teme za razgovor i tako to. U stvari su puni predrasuda, losih iskustava, (ne)osnovanih ocekivanja u odnosu na to sta bi ona druga osoba trebalo da zna, ili da uradi, ili kako da reaguje, i to strasno opterecuje spontano funkcionisanje. I da vam ne pricam sta je dalje bilo.
Sve u svemu to je jedan urbani, savremeni ljubic (koliko god to smesno zvucalo kad se kaze "urbani" ali dogadja se u Berlinu i ne bih mogla da zamislim da se dogadja nigde osim u jednom velikom gradu)/
S jedne strane, svidela mi se analiza veze i niz sitnica koje sam primetila u svojim i tudjim medjuljudskim odnosima (na primer ova poslednja stavka gore, na vise nacina dokazana). Vidi se da je evropski pisac (Ameri ili recimo, Kinsela nikad tako to ne bi napisali) pa mi je i to bilo osvezavajuce. S druge strane, vidi se da je debitantski roman i bez obzira na to sto ga je kritika ocenila kao "osvezavajuci" ima tu mnogo stilskih manjkavosti, jos se mnogo trazi u smislu sta i kako reci, nekad zapadne u nekakvu pocetnicku patetiku (mislim, to sam primetila kod pisaca pocetnika - tendenciju da ponavljaju isti izraz ili recenicu, kao da ga time pojacavaju a u stvari ubijaju. Na primer, "Primetila je prvo njegove zelene oci. Ocaravala su je. To je prvo primetia, njegove zelene oci koje su je ocaravale. Zelene oci. Njegove." I tako dalje)
Uglavnom, nije lose, pamticu neke stvari, ali nije nesto u celini sto se ne sme propustiti.
Sve u svemu to je jedan urbani, savremeni ljubic (koliko god to smesno zvucalo kad se kaze "urbani" ali dogadja se u Berlinu i ne bih mogla da zamislim da se dogadja nigde osim u jednom velikom gradu)/
S jedne strane, svidela mi se analiza veze i niz sitnica koje sam primetila u svojim i tudjim medjuljudskim odnosima (na primer ova poslednja stavka gore, na vise nacina dokazana). Vidi se da je evropski pisac (Ameri ili recimo, Kinsela nikad tako to ne bi napisali) pa mi je i to bilo osvezavajuce. S druge strane, vidi se da je debitantski roman i bez obzira na to sto ga je kritika ocenila kao "osvezavajuci" ima tu mnogo stilskih manjkavosti, jos se mnogo trazi u smislu sta i kako reci, nekad zapadne u nekakvu pocetnicku patetiku (mislim, to sam primetila kod pisaca pocetnika - tendenciju da ponavljaju isti izraz ili recenicu, kao da ga time pojacavaju a u stvari ubijaju. Na primer, "Primetila je prvo njegove zelene oci. Ocaravala su je. To je prvo primetia, njegove zelene oci koje su je ocaravale. Zelene oci. Njegove." I tako dalje)
Uglavnom, nije lose, pamticu neke stvari, ali nije nesto u celini sto se ne sme propustiti.








