Dakle, ja klasičan spisak nikad ne postavljam. Nisam navikao da knjigama dodjeljujem brojčane ocjene, a i malo čitam, pa neću da mi ego bude povrijeđen jer mi je mnogo kraći nego kolegama sa teme, mislim, spisak je kraći.
A početi mogu negdje od kraja, i to nadovezujući se na jedan Jersinijin utisak (Nautiluse, ovako možeš i ti da transkribuješ svaki nadimak, da se ne patiš sa mrskom ti latinicom). Jersiniji je među boljim knjigama koje je prošle godine čitao bio Sportski novinar Ričarda Forda. Utisak dijelim i mogu samo da preporučim i njegov nastavak, Dan nezavisnosti, što je roman čije čitanje upravo privodim kraju. Tokom čitanja stalno mi se nametalo poređenje sa Apdajkovim romanima o Zeki Angstromu, očito zbog biografske sličnosti dva junaka - obojici je život rano obilježila smrt djeteta, a kasnije i problemi sa ostalim potomcima, ali zapravo mnogo mjesta za poređenje nema. Apdajk ima oko za detalje i osjećaj za jezik, ali Fordova književnost djeluje neuporedivo dorađenije, sofisticiranije, sa boljom psihologijom i istančanom simbolikom. Uglavnom, Forda ću sigurno nastaviti čitati (serijal o Frenku Baskombu ima još dva nastavka).
A Ričard Ford je jedno od nekoliko ovogodišnjih književnih otkrića. Sljedeći je Denis Džonson, čija je zbirka priča Isusov sin dosta karverovska, ali prljavija, konfuznija. Mnogo tame, tuge i beznađa, ali i lucidne proze.
Još jedno osvježenje u mojoj lektiri bio je Ivan Bunjin, čiji Život Arsenjeva će mi sigurno ostati jedan od dražih ruskih romana koje sam čitao. Sugestivna, snažna, ganutljiva proza, a ni malo patetična - skoro savršena književnost.
Među bolje knjige koje sam pročitao prošle godine svakako spada i Knausgorova A Time to Every Purpose Under Heaven, čitaocima Moje borbe poznata kao knjiga o anđelima. Istovremeno, ovo je i najneobičnija knjiga koju sam u skorije vrijeme pročitao. Kroz istoriju odnosa ljudi i anđela Knausgor zapravo priča o tome kako i koliko se čovjek udaljio od Boga, a sa istim ciljem je podario čitaocima i svoje verzije biblijskih priča o Nojinoj arki i o Avelju i Kainu, koje zauzimaju veći dio romana.
Međutim, kad sve saberem najbolja knjiga koju sam prošle godine čitao bila bi Barkskins Eni Pru - ne znam kako da prevedem naslov, odnosilo bi se na ljude koji su toliko vezani za šumu da im je koža kao kora drveta. U pitanju je saga koja prati dvije porodice od dolaska na američki kontinent negdje u 17. vijeku do danas. Sasvim konvencionalno pisan roman, bez eksperimenata u jeziku i kompoziciji, ali zapravo angažovana knjiga koja ukazuje na poguban uticaj čovjeka na šumske ekosisteme i za njih vezan način života. Da mi je neko unaprijed rekao o čemu se u knjizi radi, vjerovatno bih je sa prezirom zaobišao, jer me inače iritra didakatizam i taj ekološko-svjesni aspekt u književnosti, ali ova knjiga je toliko dobro napisana da moram da joj se poklonim.
Među ostale knjige koje mogu iskreno preporučiti spadaju i Banvilova Knjiga dokaza, Zupanov Menuet za gitaru i Albaharijeva Propuštena prilika.
U ko voli nek izvoli kategoriji bili bi Muzilov Kos i druge priče, Čestertonove Father Brown Stories, Fordov Dobri vojnik, Šnajderovo Doba mjedi, Konradov Nostromo i Perucov Noću ispod kamenog mosta.
E, tako, a sad možemo preći i na negativne utiske. Odmah na početku 2020. razočaralo me Fukoovo klatno. U Imenu ruže sam uživao i očekivao sam sličan utisak, ali drugi Ekoov roman je prekomplikovan i zamoran. Pekićev Kako upokojiti vampira i nije bio toliko razočaranje koliko potvrda mišljenja koje o tom piscu imam, a to je da se radi o rođenom filozofu i esejisti koji jednostavno nema ono nešto da bi bio vrhunski pisac beletristike. Znam da me demantuju brojni poštovaoci i obožavaoci, ali što se mene tiče, njemu nedostaje imaginacije, a stilski habitus mu je pogrešan za tu vrstu književnosti. Istini za volju, prva knjiga Zlatnog runa mi se dopala, ali vidjećemo koliko dugo i tu erudicija može da glumi stil.
Međutim jedina knjiga koju sam prošle godine pročitao, a za koju stvarno mislim da je loša je Pas i kontrabas Saše Ilića, naravno dobitnik NIN-ove nagrade. Ilić je više naučen da piše nego što ima nekog prirodnog talenta i čini mi se da nedostatak originalnosti pokušava nadoknaditi društveno-političkim angažmanom u knjizi u kojoj su čekirane sve kućice, od ratnih zločina i tranzicijskog siromaštva do migrantske krize. Ne omalovažavam sve ove teme, štaviše smatram ih važnima, ali kad ih književno tretiraš usiljeno i neoriginalno efekat će biti upravo suprotan od očekivanog.
Od non-fiction literature pročitao sam knjigu Crnjanskijevih Eseja - učivao u jeziku, teme mi bile uglavnom strane i nezanimljive i Neispričane priče Rajka Grlića (bolje da se drži snimanja filmova).