Prvo sam mislio da je Fukoovo klatno mnogo manje šarmantna i zanimljiva knjiga od Imena ruže – vrijeme radnje sad je dvadeseti vijek, od šezdesetih do osamdesetih godina (uz flešbekove četrdesetih), a umjesto impozantnog Ekoovog poznavanja srednjeg vijeka dobili smo gomilu besmislenih znanja o templarima, alhemiji, kabali, rozenkrojcerima, magiji, svetom gralu, iluminatima, masonima i raznim drugim pojavama i pojmovima koji me inače savršeno ne interesuju.
Srećom, knjiga je bila više nego dovoljno duga da promijenim mišljenje. Ime ruže je bila sofisticirana igra i zabava pisca sa čitaocem, ali Fukoovo klatno je idejno i tematski znatno razrađenije djelo. E sad, da li je zanimljive teze o čovjekovoj potrebi za tajnom i vjerovanjem (smislom, planom, Bogom?...) bilo moguće izreći i kroz nešto manje spekulativne istorije i pseudonauke ne znam, jer nisam pisac. U svakom slučaju, čitalac dosta brzo shvati satirični pristup Umberta Eka, pa ne lomi mnogo glavu nerazumljivom okultnom terminologijom, rutinskom upotrebom nekoliko stranih jezika i vezama među živopisnim magovima i mračnim vitezovima. Sve je to kulisa, osnova, kako za pomenute ozbiljne ideje, tako i za lične istorije glavnih protagonista – trojice urednika u izdavačkoj kući koji, da bi se narugali piscima ezoterije, uz pomoć kompjutera kreiraju vlastitu teoriju zavjere, u koju će kasnije povjerovati ljudi koji te stvari shvataju preozbiljno.
Međutim, ne znam kada ću i da li ću dalje čitati Eka, kad je fikcija u pitanju. Kao da sam zadovoljio čitalačku radoznalost sa ove dvije knjige, i nisam siguran da je on imao još nešto posebno da kaže kao pisac beletristike.