Nego, ja tu trućam, a završila sam
 O ljubavi i senci, Isabel Aljende, Evro djunti, 313 strana (iz Glorije 

).
Izabela, moja miljenica, ali moram da budem objektivna i da priznam da joj je ova knjiga slabija od one trilogije (Kći sreće, Portret u sepiji, Kuća duhova), Ostrva ispod mora, Eve Lune, Paule.... (
ili sam se ja malo zasitila?)
Dogadja se u jednoj ne konkretno imenovanoj latinoameričkoj zemlji, a moglo je biti i kod nas. Detalji sa otkrivanjem leševa u napuštenom rudniku zaista podsećaju na isplivavanje kamiona s leševima za niskog vodostaja Dunava onomad i čega sve ne.... u stvari to s rudnikom je manje strašno. Ali dobro, nije to tema.
I u toj zemlji diktature, represalija i neizostavnog siromaštva, upoznaju se i zavole  Irene i Fransisko. I otkrivaju rudnik, a onda postaju meta. 
Pojednostavila sam, ali neću da vam prepricavam. Puno likova, dogadjaja, malo prošlosti, o njenoj i njegovoj porodici, o surovosti režima... Sve u svemu drži pažnju.