Biografije imaju vrlo malo umetnicke zice u sebi. Posebno biografije koje su pisane kao optuzba, kao sto je ova Kusturicina. Postoji jedan sloj modernih umetnika koji sebi daje za pravo da sudi o ljudskim kvalitetima svodeci umetnost na politiku i neke nebitne individualne price, kao sto je slucaj sa Lausevicem. Meni je stvarno cudna cifra od cetvrt miliona prodatih primeraka, osecam da sam jedina osoba koja nije citala Zarkovu knjigu.
Elem, Roshalde deluje na duboko intimnom nivou i nehotice dodiruje svakog od nas nevezano od suvoparnih opstih mesta. Verujem da puno ljudi zivi uz odlaganje, svesno dopusta sebi da posmatra zivot sa pristojne udaljenosti sve dok se avetinjski ne probudi uz trasak neke tuge. Onda se covek zapita zasto je potrebno da ostanemo bez dragocenosti bilo koje vrste da bi osetili zivot ponovo. Otkucacu vam par recenica...
"tumarajuci dalje vlaznim stazama, sledio je, nicim ometen, konac svog zivota do duboko u proslost, i ucinilo mu se da nikada nije tako jasno i spokojno sagledavao njihov jednostavan splet. Bez ikakve gorcine je utvrdio da je sve te puteve prevalio kao u slepilu. Uprkos svim iskusenjima i bez obzira na ceznje koje se nikada nisu sasvim ugasile u njemu, on je prosao mimo vrata zivota. Nikada u svom zivotu nije dokraja doziveo i iskusio ljubav do ovih poslednjih dana. Tada je pored kreveta svog umiruceg deteta, isuvise kasno, doziveo svoju jedinu ljubav, po prvi put zaboravio na sebe i nadjacao sebe...."