da ispričam nešto nevezano za knjige, al' vezano za satove...msm, nema veze jedno sa drugim...
taj prvi dan mlaćenja po gradu, svratimo mi u Mek, koji ima najbolji toalet, to svi znamo, jel'...i dok se mijenjamo jedna po jedna, priđe nama mladi crnac sa satvima...i ove moje krenu da gledaju..i kupi jedna po regularnoj cijeni, 1o e, ova druga gleda,kao bi uzela i sinu i kćerki..i ok, ja počnem da se cjenkam, da spustim na 5, ona prekide cjenjkanje na 15 e, za 2 i vadi pare i daje mu, onako nonšalantno...ja ne gledam, čujem nešto prtljaju oboje, al' već sam bila umorna, ne obračam previše pažnje...al' nešto previše pričaju...on svojim jezikom, ona svojim

....okrenem se ja, vidim Uglješa drži 5oe, okrenem se prema njoj, ona nonšalantno...nemam sitno..pa što si mu dala..uh..on krenuo sa sve svojim satovima da kao usitni...aha..baš bi ga vidjeli više...a ne...ostavi ti tvoje satove, pa idi sitni novac đe god 'očeš...sve mi to pola naški, pola engleski...već zabavljamo naveliko onaj narod oko nas...ode on, ostavi satove, ja ih stavih ispod stolice...čeki, čeki...nema Uglješe...a mi moramo na autobus, baš se primaklo..ništa ja, uzela mrtva 'ladna one satove i računam, sad' čemo ih po autobusu prodavat, svaki po 3 eura, taman njenih pedeset i još da imamo zakafu... i mi ti idemo..kad naliječe izbezumljeni čovjek...priča, priča, priča...mlati rukama,,evi ti brate satovi, daj ti nama naše pare,,,dade on, mi se smijemo, smije se i on, al' baš kiselo...
poslije smo se gledali svaki dan i javljali ka' najbolje komšije