Trajaće taman toliko koliko će trajati i tvoje zadovoljstvo tvojim životom. Sama si napisala - mi koje imamo hiljadu obaveza..... miriši na stres. Stres je jako, ali jako negativna stvar na duže staze... znam to iz iskuuuuustva

jer sam imala trip da opteretim sebe gomilom obaveza, radila sam od 12 do 10 uveče, u prevozu min. sat napred, sat nazad, onda se vratim i radim drugi posao i paralelno radim elaborate i kao tripujem da spremam ispit, u stvari spavam za stolom. Rad je lek za dušu što bi rekli neki... mudraci

pa mnogo manje razmišljaš a osećaš se užasno korisno i "ispunjeno". Dok ti to sve ne dop*zdi, tj. dok ne počneš da histerišeš od nespavanja ili dok te
euforija super žene ne prođe, pa pomisliš koji mi je ovo qr trebalo
Ali sa decom nema odmora. Nema premišljanja. Možeš samo da ubeđuješ sebe da si uradila najbolje što si mogla, da to i dalje radiš i da nema bolje

tako je mnogo lakše živeti...
Dobro mogu se složiti da ima stresnih momenata, ali ima ih i u toj karijeri za koju se
neko opredeli, pa nadrndali šefovi, kolege, podmetanja i ostale raznorane pakosti i
zavisti koliko hoćeš...i onda se pitaš čemu sve to. Jeste u radu je spas, ali onaj rad
koji sama sebi nametneš svojim izborom, rad za svoju porodicu je nešto sasvim
drugo, i deca rastu, a onda je tu i stvar vaspitanja. Kad malo odrastu rade neke
poslove koje smo im radile mi dok su bili mali.
Radila sam i ja satima i satima i trčala kući, sva nikakva, ali kad otvorim vrata i
vidim tih četvoro očiju koje me gledaju srećno i sljubavlju, kad ih zagrlim, to je
nešto što se ničim ne može meriti. Ne kažem ni da mi nije bilo do kuvanja i
spremanja ručkova, jeste, ali onda jednostavno uzmem slobodan dan od svega
toga...pa se svi izvedemo na ručak, šetnju i opet smo zadovoljni.
Ja znam i roditelje koji su svoju decu prokleli i oterali, decu koja su pobegla od kuće, decu koja nisu pobegla ali otišla u drugu zemlju sa nepunih 17..... mislim, mogu ja večno voleti i svoj posao, ako ga više ne radim koja je vajda? Pa, bar penzija