I mi smo ti, Mirka, imali u početku te ideje - ne sme u spavaću sobu, ne sme u Marijinu sobu, ne sme u kuhinju... Sad ga još uvek teram iz kuhinje, ali ponekad. Kako da ga isteram kad dodje kod mene (ja nešto kucam za stolom) i sedne mi pored nogu, miran najmirniji? I dobaci mi onaj tužni, bigleći pogled koji bi led istopio, a ne žensko srce! U spavaću sobu hoće da uđe ujutro, kad se probudi (oko šestice), pa mi zatvaramo vrata ne bi li malo duže odspavali. Međutim, on vrlo diskretno počne da grebe, samo jednom - ali i to je dovoljno. Ja se razbudim i odem da ga grdim. A on leži ispred vrata, nabio njušku skroz uz ivicu i čeka da neko izađe. I onda se tako obraduje kad me vidi - kako da se ljutim.
Letos smo držali sve otvoreno, kad je bila vrućina. Dika je to iskoristio, pa je krstario po celom stanu. Uđe rano ujutro u spavaću sobu i redovno odnekle iskopa šuškavu kesu, donese je meni ili mužu kod glave i šuška, šuška... dok se neko ne probudi. Onda stane prednjim šapicama na okvir od kreveta i tako nam se raduje, da nikad ne stignemo da ga izgrdimo.