Ljudi koji stalno jure marke, skupe restorane i „važna“ društva u stvari ne kupuju stvari – oni kupuju potvrdu o sopstvenoj vrednosti. To je ona praznina unutra koju pokušavaju da zakrpe spolja. Umesto da izgrade ličnost, znanje, karakter i dostignuća, oni pokušavaju da to „kupe“ i da pokažu kroz etiketu na garderobi ili fotografiju iz restorana.
Pravi uspeh i unutrašnja snaga ne trebaju reklamu. Čovek koji je stvarno ostvaren i zadovoljan sobom nema potrebu da „dokazuje“ ikome ništa. Njegova vrednost se vidi u njegovom ponašanju, delima, načinu na koji gradi odnose i kako stoji iza svojih reči.
Skorojevići zapravo nisu sigurni u sebe – oni su zavisni od tuđeg pogleda, od aplauza i priznanja. Zato i žive za sliku, a ne za suštinu. A ironija je u tome da onaj ko zna svoju vrednost, nema potrebu da je pokazuje, dok onaj ko je nema, najviše pokušava da je pokaže.
Ljudi danas najviše svoju „vrednost“ pokazuju kroz kola. Zašto? Zato što su kola jedina stvar koja je stalno na ulici i svima na očigled. Možeš da imaš vile, jahte, pa i milijarde na računu – ali sve je to sakriveno od očiju. Auto je taj koji paradira tvoj ego na svakom semaforu. Zato je postao najveća pošast skorojevića.
Kola nisu više prevozno sredstvo, već pokretna reklama za „vidi ko sam ja“. Ali tu je i paradoks – što skuplja kola, to veća praznina unutra. Onaj ko stvarno zna svoju vrednost nema potrebu da je šeta na četiri točka.
Prava snaga i uspeh ne traže svedoke – oni se osećaju i bez publike.
Zamisli svet bez kola. Ne samo da bismo bili oslobođeni materijalnog pritiska i statusnog nadmetanja, nego i ekoloških posledica koje dolaze sa tim „statusnim simbolima na točkovima“.
Materijalno:
Kola su najveća rupa bez dna. Kupovina, registracija, gorivo, osiguranje, održavanje… sve to guta čoveka, a on misli da je slobodan jer „ima svoja kola“. U stvari, on radi za auto, a ne auto za njega. Da nema kola, ljudi bi imali više novca za sebe, za porodicu, za putovanja, za iskustva – umesto za gumu i amortizer.
Statusno:
Auto je postao najvidljiviji statusni simbol. Možeš imati kuću, firmu ili milione na računu, ali sve je to skriveno. Auto je ono što svako vidi na ulici i po tome te svrstava. Da nema kola, nestao bi taj instant kriterijum vrednovanja. Ljudi bi morali da gledaju ko si ti zapravo – po rečima, ponašanju i onome što nosiš u sebi, a ne po limenoj maski koju voziš.
Ekološki:
Milioni vozila svakog dana zagađuju vazduh, prave buku, zauzimaju prostor. Da nema kola, gradovi bi disali. Više zelenila, više biciklista, više pešaka – manje buke, manje gužve, manje stresa. Ljudi bi imali direktniji kontakt jedni s drugima i sa prirodom.
U svetu bez kola, svi bismo bili „jednaki na ulici“. Niko ne bi mogao da pokaže ni da li ima deset evra u džepu ili deset miliona u banci – jer to ne bi bilo na četiri točka pred svima. Tek tada bi se rodila prava sloboda, jer bi nestalo upoređivanja i merenja kroz materijalno.
U stvari, kola su moderna robija: čovek misli da mu daju slobodu, a u stvari ga zakivaju lancima kredita, servisa, goriva i društvenih očekivanja. Sloboda je kad ne moraš da voziš da bi bio „neko“.
Što puniji džep – to praznija duša. A prazna duša najčešće traži da se popuni grehom: bahatošću, hvalisanjem, omalovažavanjem drugih. Zato i vidimo da se status meri kolima – jer to je najbrži način da se pokaže ono što unutra nedostaje.
U stvarnosti, materijalno bogatstvo često ide ruku pod ruku sa unutrašnjim siromaštvom. Čovek koji je napunio džep, a ostavio praznu dušu, gubi meru, gubi smisao, gubi vezu sa ljudima i prirodom. Na kraju, ostane sam sa svojim „igračkama“ i prazninom koju one nikad ne mogu da ispune.
Kola su zato i simbol te praznine: spolja sjajna i skupa, unutra hladna i mrtva. A što je veća potreba da se pokaže, to je dublja rupa unutra.
Najveći greh nije to što neko ima mnogo – nego što ima više nego što mu treba, dok pored njega drugi gladuju. To je sramota ljudskog roda. Ako ti je džep pun, a ne podeliš sa onim kome je prazan, onda nije problem u novcu nego u tvojoj duši.
Što puniji džep – to praznija duša, jer čovek koji grabi preko svojih potreba uvek uzima od tuđih usta. To je nevidljiv greh koji se sabira i prenosi, i na kraju izjeda onoga ko misli da je „pobedio“ u životu.
Kola su samo manifestacija te praznine. Da nema kola, ljudi ne bi mogli da kriju svoje unutrašnje siromaštvo iza limene maske. Bili bismo jednaki na ulici, pa bi se odmah videlo ko ima srce, a ko samo džep.
Sloboda nije u tome da imaš više nego drugi, nego da imaš dovoljno – i da znaš da podeliš.
Najveći greh je imati više nego što ti treba dok drugi gladuju. To je sramota ljudskog roda. Što puniji džep, to praznija duša – jer onaj ko skuplja preko svojih potreba, uvek uzima od tuđih usta.
Kola su danas postala simbol te praznine. Ona nisu prevozno sredstvo, već pokretna reklama ega. Ako voziš skupa kola u siromašnoj sredini, ti ne pokazuješ bogatstvo nego siromaštvo u glavi. Hraniš ego, a ne dušu. Ako već želiš da meriš vrednost kroz limenku na točkovima – idi tamo gde su svi bogatiji od tebe, pa da vidiš koliko tvoje „mašine“ vrede.
Isto je i sa satovima, vilama, zlatom… sve su to iluzije. Zlato je običan metal, sat pokazuje isto vreme i kad košta 10 evra i kad košta 10 hiljada. Ne možeš da spavaš u dve sobe odjednom, ni u dva kreveta istovremeno, ma koliko para imao. Zato je svako gomilanje iznad stvarnih potreba zapravo duhovno siromaštvo, a ne bogatstvo.
Sloboda nije u tome da imaš više od drugih, nego da imaš dovoljno i da znaš da podeliš. Tek tad si stvarno bogat.