Autohtonističke crtice

Ovde će biti izneti prilozi koji podupiru teze o srpskoj višemilenijumskoj postojanosti na Slovenskom Jugu (vulgarno nazvanom Balkan). Mogli bismo ih podeliti u nekoliko osnovnih grupa:

1. lingvističke teze,

2. istoriografske teze,

3. genetičko-genealoške teze,

4. obrazloženja teza o zaveri germanske društveno-humanističke nauke,

5. obrazloženja teza o zaveri rimokatoličke društveno-humanističke nauke,

6. arheološke teze,

7. druge (etnološke, demografske itd.) logičke teze.
 
Kliknite za proširenje...
Još jedan dokaz da su Srbi starosedeoci u odnosu na Šiptare leži u čenjenici da Šiptari Srbe zovu romanskim nazivom Škije ili Škja od romanskog Skjavoni ili Škjavoni (Sloveni), a to znači da su za Srbe čuli od Romana koji su živeli u 11. veku u Albaniji kada su u nju pristigli Šiptari:



How do Albanians call Serbians?

Ardi Kule
·
Updated March 28, 2020
Lives in Albania
Officially we use the ethnonym Serb. But historically and now only in derogatory form we call them shkije.

Shkije or Shkje, is a term used in the Gheg dialect of Albanian language to refer to Serbs, while the Albanian communities in Greece or Italy use it to refer to Greeks or Latins, or just non-Albanian speakers. The Arvanites in Greece use the version shkla to refer to the Greek population, while the Arbereshe in Italy, a substantial part of which originates from the Arvanites, use the words shklan and shklerisht which mean "that does not speak Arbereshe", or "that speaks an incomprehensible language", referring to the Latin languages. It is derived from either from the Venetian schiavone meaning the same or from the term "Slavs" (Latin: Sclavus), which contained the traditional meaning of “the neighbouring foreigner”.

Vidimo da Albanci ne razlikuju Srbe od Grka i Romana - oni su svi za Albance - Sloveni, a to je ponajpre zato što su ih sve zatekli kao jednake strance po svom dolasku, a čuli su da Romani Srbe tako zovu.

1610233679889.png


1610233691456.png


1610234377185.png


Odavde lepo vidimo da su Rumuni imali svog "Arsenija Čarnojevića" koji ih je preveo iz Albanije u Dakiju.
 
Kole11:
Nije tesko, treba da procitas samo nekoliko recenica.

Jovan Lidijski, sredina 6. veka:

Pogledajte prilog 834950

Tironima zovu potcinjene, kao sto su to ovi nasi Tribali. Tako je Arijan nazvao Bese (Tribalima) u svom delu o Aleksandru. Samo zbog siromastva i nicega vise, tironi pristaju da budu sluge profesionalnih vojnika.


Fanula Papazoglu:

Pogledajte prilog 834951


Fanula Papazoglu je nesumljivo priznati strucnjak iz oblasti balkanske antike. Meni se cini da je ona ovde napravila neverovatnu omasku kada je u pitanju pomen Tribala u delu Jovana Lidijskog.
Barem meni, svaki pomen Tribala u poznoj antici i ranom srednjem veku, zlata je vredan. Nadam se da je to i sa tobom slucaj, jer ipak je to naziv kojim su srednjevekovni grcki autori krstili Srbe. Pa tako velim, mozda moze i ovaj pomen Tribala da bude barem mali doprinos u pravcu rasvetljavanje veoma maglovite anticke povesti Srba.

Opet, nas uvazeni strucnjak Fanula Papazoglu prelazi preko ovog vaznog podatka povrsno, dodelivsi mu sasvim pogresno tumacenje, tako da niko na ovom forumu nije pozvaniji da to komentarise do tebe. Dakle?
Kliknite za proširenje...
Trebalo bi napraviti spisak razno-raznih naroda koji su se prema zvaničnoj istoriji našli na Blakanu i isparili s njega (bez ikakvog objašnjenja) u poslednjih dve hiljade godina.

To je još jedna na podužem spisku velikih rupa u zvaničnoj istoriografiji.
 
Pogledajte prilog 833156

http://digital.bms.rs/ebiblioteka/p...type=publications&id=4291&m=2#page/2/mode/2up

Ako pretpostavimo da su Sloveni i Rimljani bili u kontaktu tokom starog veka onda je moguće lingvistički tvrditi da je velik broj reči iz slovenskog ušao u romanski jezik. Ako se pođe od dogme da kontakta nije bilo, onda se sve zajedničke reči slovenskog i romanskog jezika moraju tretirati kao reči zajedničkog praishodišta, za koje je izmišljen pojam praindogermanski/praindoevropski jezik. Kada se jedom ustanovi obrazac, onda se - pogrešno - njegove pravilnosti koriste kao potvrda pretpostavke od koje se pošlo pri formiranju obrasca, što je kružni argument, dakle pogrešno. Tako Bečkoberlinska škola tvrdi da je odsustvo slovenskih reči u romanskom jeziku dokaz da kontakta Slovena i Romana nije bilo, pritom sakrivajući podatak da je ovaj zaključak ustvari hipotezna premisa na kojoj je izgrađen ovaj stav. Posledicu predstavljaju uzrokom.
 
ITALIJANSKI PROFESOR ŠOKIRAO SVET: EVROPA JE SRPSKO CARSTVO, ONI SU NA OVIM PROSTORIMA JOŠ OD PALEOLITA(8.000 GOD.,P.N.E.)



15YbgBHiYl1C07sHC_wX6mZBDT6n1Bnm12UJyWydq0pkAD-2ouLj1hJj1-SYVCn7ESKqBVN4Eg5tz6B32mYCbhM16oZvs8yJJ84bnPTgxAbUtBDNUddBfw=s0-d



Mario Alinei, profesor emeritus Univerziteta u Utrehtu (1926, Turin), u svojoj dugogodišnjoj karijeri objavio je preko 50 značajnih radova na temu evolutivne lingvistike.

Kao dugogodišnji saradnik Srpske akademije nauka bio je i lični prijatelj akademika Pavla Ivića. Njegova teorija odavno je prihvaćena na univerzitetima u Holandiji, Italiji i Španiji.

Kako sam Alinei kaže, „krajem devedesetih godina tri arheologa i tri lingviste, potpuno nezavisno jedan od drugog, postavili su nove teorije porekla indoevropskih naroda i jezika koje utvrđuju autohtonost i neprekinut kontinuitet od paleolita“.

Na osnovu komparativnih analiza arheologije, genetike i jezika, Alinei je došao do zaključka da su neolitske tehnološke inovacije u Podunavlju omogućile nagli demografski rast stanovništva, a tako i razvoj jezika i kulture.

Te inovacije Alinei smatra za najvažniji motivacioni pogon šireg razvoja jezika i postavlja svoju čuvenu tezu da se analogno razvoju paleolita, mezolita i neolita može postaviti model hronološkog datovanja jezika.

On naglašava da se, za razliku od zapadne Evrope, gde neolit počinje u drugom milenijumu p. n. e., jedino na Balkanu može pratiti kontinuitet stare evropske civilizacije preko telova već od 8. milenijuma p. n. e. Takođe navodi da su arheologija i savremena genetika potvrdile da je Balkan jedini evropski region gde su najstarija arheologija i genetika nesporno dokazane.

Na osnovu ovih saznanja Alinei postavlja tezu o autohtonosti evropske civilizacije u Podunavlju, kao i o njenom neprekinutom kontinuitetu do danas. On oštro negira ideju o dolasku Južnih Slovena u 7. veku n. e. i tvrdi da za to apsolutno ne postoje ni arheološki ni istorijski dokazi. Tezom da se Južni Sloveni nalaze u Podunavlju još od paleolita, Alinei je praktično srušio zvaničnu indoevropsku teoriju.

mapa



Opisujući slovenski areal danas, on tvrdi da Sloveni još uvek geografski i etničko-jezički zauzimaju polovinu zapadne Evrope. Smatra da su Sloveni oduvek bili na tim prostorima, od dubokog paleolita.

Po njegovom i mišljenjima drugih lingvista, gde navodi i Jerneja Kopitara, Sloveni su zauzimali ogroman prostor – od Baltika, preko severne Italije sve do Male Azije, a narode kao što su Veneti, Tribali, Tračani, Pelasti, Frigi, Liki i Lidi smatra praslovenskim korpusom.

To je jedan od razloga zašto Alinei misli da je „potrebno raščistiti jednu od najapsurdnijih posledica tradicionalne istorijske hronologije, onu koja tvrdi da su Sloveni kasno stigli na istorijsku scenu Evrope i u isto vreme uspeli, sasvim neobjašnjivo, da zauzmu ogromne prostore na kojima i danas žive”.

Jedini logičan zaključak može da bude da su upravo Južni Sloveni bili originalni pokretači nove zemljoradničke revolucije, zanata, umetnosti, religije, jezika i prvih urbanih kultura Evrope u Podunavlju.

Alinei smatra da je južnoslovenska grupa najstarija, tj. da „ne postoji nikakav severni slovenski jezik već su se zapadni i istočni slovenski jezici nezavisno razvili iz južnoslovenskih. Primogenost južnoslovenskih jezika nalazi u dokazima da oni lingvistički obuhvataju i istočne i zapadne, te tako predstavljaju zajednički imenitelj svih slovenskih jezika“.

mapa-1



Nasuprot ranijim teorijama o primogenosti germanskih naroda, Alinei decidirano kaže da su oni u stvari prihvatili tekovine neolitske kulture Balkana, pa tako i deo jezičke kulture Južnih Slovena, što je tvrdio i američki lingvista Moris Svadeš, rekavši da se grana germanskih jezika izdvojila iz slovenskih jezika.
Da bi ilustrovao svoju tezu o ranom paleolitskom nastanku jezika, kao i dokazao

mogućnost datovanja jezika sinhrono sa arheologijom, Alinei je sačinio tri liste slovenskih reči iz perioda paleolita, mezolita i neolita koje praktično predstavljaju najstariji supstrat evropskih jezika.

Interesantno je da Alinei stavlja starolatinski, starogrčki i staroslovenski u istu hronološku ravan, naglašavajući da su svi oni pozajmljivali jedni od drugih.

mapa2



U svom radu on žustro polemiše o prethodnim teorijama i kaže da su judeohrišćanska i pangermanska teorija neoprostivo zaustavile razvoj lingvistike, skrativši starost jezika na 5.000 godina, nasuprot antropološkim dokazima da je jezik verovatno stariji od 50.000 godina.

Za nas najvažniji i najinteresantniji deo njegovog rada jeste činjenica da je neolitske kulture Podunavlja opisao kao „prvobitnu jezičku orbitu Evrope“.
Za srpsku lingvistiku, arheologiju i istoriografiju ova teorija, kao i njeni naučni zastupnici, od ključnog je značaja jer su Podunavlje i Srbiju vratili u centar interesovanja i proučavanja naučnih krugova zapadne Evrope.

Konačno, teorija Marija Alineija, povezujući civilizacijski kontinuitet od paleolita do danas, otvorila je put za nova istraživanja na polju srbistike – kako se srpski jezik više ne bi posmatrao kao izgubljen i utopljen u nekom imaginarnom prostoru i vremenu.

https://bezkomentaraok.blogspot.com/2021/01/italijanski-profesor-sokirao-svet.html
 
Etnomuzikologija je dodatni neoborivi argument. Evo malo načina pevanja koji možemo sresti u svim slovenskim zemljama od Poljske do Ukrajine, Srbije i Bugarske - nema samo u Sloveniji i Češkoj jer njih su muzčki germanizovali:


https://youtu.be/oz5G6OgoQa4?t=84
https://youtu.be/ZbpNSeuxy4U?t=179

Ukrajina:
https://www.youtube.com/watch?v=U7-dxzp6Jvs

Poljska:
https://www.youtube.com/watch?v=A1neYaEz6UE
https://youtu.be/syMhJMmGEIc?t=31

Bugarska:
https://www.youtube.com/watch?v=fp64LuhdDZ4

In Ukraine, Latvia, Lithuania, Belarus, Russia, Poland, Serbia, Croatia and Bulgaria white voice takes part in polyphonic singing. In Czechia, Slovakia and also Poland they use voice monophony.
 
Poslednja izmena:
Brundoje, poštujem ovo što pišeš. Velik deo toga mogao bih napisati i ja. Delim tvoju zabrinutost za neke stvari, razumem frustraciju zbog drugih, ali problem je u tome što se većina argumenata na koje se oslanjala zvanična nauka bazira na zaključcima izvedenim uz pretpostavku da Slovena nije bilo na Balkanu pre 6. i 7. veka.

Tako da je zvanična istoriografija sama po sebi građena kao jedan veliki kružni argument - circulus in probando.


Кружни аргумент (лат. Circulus in probando - круг у тесту) или парадоксално размишљање или кружна логика је логичка грешка која настаје када аргумент почиње претпоставком која је уједно и закључак тог аргумента. Другим речима, у премисама се као претпоставка износи управо оно што се у ствари доказује. Сам кружни аргумент може бити валидан уколико су закључак истинит и премисе истините.

Dalje, ovo što Slaven potura je još flagrantnija retorika - ne može se priča o Trajanovim kozjim ušima svesti na priču o Midi jer ovde nisu bitne kozje uši, već car Trajan. Mijaci, kao i onaj lik sa zida crkve u Stonu znali su da su došli - niko ne kaže da tu i tamo neko nije - ali to nikako ne znači da je većina došla.

Jezik, genetika, etnomuzikologija, slovenskomitološka toponomastika Balkana, rasprostranjenost slovenskih toponima od Rujna do Krita i Peloponeza, sa tendencijom neprestanog kontinuiranog smanjivanja slovenskog kulturnog prostora i teritorijalnog potiskivanja, sve to govori o procesu koji ima kontinuirani trend smanjivanja slovenske zemlje.

Da proširim samo jedan od mnogobrojih aspekata problema jezika - mi možemo današnje dijalekte koji su ostali severno i južno nakon dolaska Ugara-Mađara kao šivaćom iglom kompartivnolingvistički da ušijemo u stari dijalekt kontinuum. Naročito je to moguće sa kajkavskim i češkim dijalektima. Dakle nakon 1100 godina. To znači da je tada postojala ta dijalektalna ralsojenost, koja se nije mnogo promenila u poslednjih milenijum, ali se nije mnogo menjala ni milenijum pre dolaska Ugara. To znači da svi ti narodi milenijumima žive na tom prostoru na kojem formiraju dijalekt kontinuume.

Evo još jedan aspekt jezika - istočni i zapadni slovenski jezici fizički se dodiruju, ali između njih nema dijalekt kontinuuma. To znači da su i jedni i drugi došli sa juga, s tim što su jedni išli u pravcu severozapada, a drugi u pravcu severoistoka. Itd.

Probem je što nemamo sposobne naučnike koji bi autoritetom kao polihistori, erudite, poliglote i sl. postali magnet za ostale, a istovremeno to što nemamo takve ljude, rezultira nemogućnošću multidiciplinarnog pristupa u rešavanju ovakvih problema, koji je conditio sine qua non, pa, sad ovo kažem za naše društveno-humanističke uhlebljenike - redom izgledaju kao hor budala svakom iole informisanom inženjeru koji je u stanju da rešava multifaktorijalne probleme.
 
Mrkalj:
Faust Vrančić Šibenčanin.

Nije većega jezika na Svitu ‒ koliko se može znati od naas ‒ od slovinskoga, jerebo dobar dijl Europee, i Ažijee zauhićuje, kako i stari kosmografi pišuu, i mij sada vidimo. Onuu zemlju koju mi sada Ruskuu ili Moskvu zovemo, starij Latini i Garci zvali jesu Sarmaciju Asijatiku, a ovu drugu, koju mij sadaa Poljačkuu zovemo, oni jesu zvali Sarmaciju Europeju. Iz Rusijee ili ti Moskvee (tomu jest većjee od tisućja godišćaa) izašal jest jedan narod, i prišadši priko Dunaja, obujaal (zauzeo, prim. Mrkalj) jest od Garkow Traciju koju do sadaa uživaa. Tij se zovuu Bulgari jerebo došli jesu od Volgee rikee, kojaa utičee u Persianskoo Moore, od Latinow zove se Mare Caspium. Iz poljačkee zemljee tolikoje izašli jesu trij veliki narodi:

1. Parvoo, pokole (budući da su, prim. Mrkalj) Vandali, od primorja Polunoćnjega (Severnoga prim. Mrkalj) nimačkee zemljee prognani od Gotusev, prošli jesu u Galiju i potole u Hispaniju, a odonlee ća u Afriku, u vrime Svetoga Augustina, na njihovo misto ulizli jesu Slovinji mnogo škodee Nimcem učinili, ono Pomorjee ća do Danijee obvladali, za too se i današnji dan ona zemlja Pomeranija zovee; Napokon od cesarov nimskih Karola Velikoga, i od trijuu Othokarow podloženi, veru karsćjansku u jazik, i ćjuud nimačku vazeli, veće su za Nimci daržani.

2. Drugij narod slovinskij obujel jest, ovuu zemlju, koja se sada Češkaa, Lužačkaa, Šleskaa, i Moravskaa jimenujee, kojij, budući u nimačkoj zemlji, uzdaržal jest, svoj vlastiti jazik slovinjskij, jerebo nimačka zemlja, kako pišuu starij kosmografi, dosigala jest ća do Vislee rikee, koja tečee poli Krakova gradaa, u kome kralj poljačkij sidij.

3. Tretij narod dilivši se iz poljaške zemlje, priko goree koja se Karpath zovee, obujaal jest Panoniju, potom prošadši većjekraat Dunaj, Savu, i Dravu rikee ća do Moora Poludnjega (Južnoga, prim. Mrkalj), velike škode i sramote jest učinil Rimskomu Vladanjuu, plineći i robeći Macedoniju i Dalmaciju i ostalee one strane napo[k]on [-]obujal jest svu Dalmaciju i sada ju daržij od Ištrijee do Macedonijee i od Moora do Dr(ir)ave rikee. To se jest počelo u vrime Svetoga Grgura Papee, kakono on sam pijšee, i drugij pisci.

Toli(k)o da od tisuća godišćjaa Slovinjci vladajuu onu zemlju, i uzdaržuju svoj jazik, koji jest ‒ vele ‒ čistiji nego jest sada poljaškij ali moskovskij, kako može suditi svakij koji ovi jazici razumij ako ga svoj vlastiti ne prihinij (ne prevari, prim. Mrkalj), jerebo jazik dalmatijskij, harvatskij, sarbskij, illi bosanskij, (jere ovo sve jedan jazik jest) jimaa ričij ili slovaa dluga, koja se lahko izgovaraju, i svakojko prigibljuju. A starij jazik dalmatijskij, sasvima jesu zatarli kakono i Rimljani u Galiji i u Hispaniji jesu učinili, toliko da ti ovo vrime nijest človika, koji bi umijl povidat, kako se jest parvoo togaa u Dalmaciji, Galiji i Hispaniji govorilo.

U Pragu, na dan očišćenja Blaženee Divee Marijee. 1605.

* * *


Faust Vrančić Šibenčanin.

Nije većega jezika na Svitu ‒ koliko se može znati od nās ‒ od slovinskoga, jerebo dobar dīl Europē, i Ažijē zauhićuje, kako i stari kosmografi pišū, i mī sada vidimo. Onū zemlju koju mi sada Ruskū ili Moskvu zovemo, starī Latini i Garci zvali jesu Sarmaciju Asijatiku, a ovu drugu, koju mī sadā Poljačkū zovemo, oni jesu zvali Sarmaciju Europeju. Iz Rusijē ili ti Moskvē (tomu jest većjē od tisućja godišćā) izašal jest jedan narod, i prišadši priko Dunaja, obujāl (zauzeo, prim. Mrkalj) jest od Garkow Traciju koju do sadā uživā. Tī se zovū Bulgari jerebo došli jesu od Volgē rikē, kojā utičē u Persianskō Mōre, od Latinow zove se Mare Caspium. Iz poljačkē zemljē tolikoje izašli jesu trī veliki narodi:

1. Parvō, pokole (budući da su, prim. Mrkalj) Vandali, od primorja Polunoćnjega (Severnoga prim. Mrkalj) nimačkē zemljē prognani od Gotusev, prošli jesu u Galiju i potole u Hispaniju, a odonlē ća u Afriku, u vrime Svetoga Augustina, na njihovo misto ulizli jesu Slovinji mnogo škodē Nimcem učinili, ono Pomorjē ća do Danijē obvladali, za tō se i današnji dan ona zemlja Pomeranija zovē; Napokon od cesarov nimskih Karola Velikoga, i od trijū Othokarow podloženi, veru karsćjansku u jazik, i ćjūd nimačku vazeli, veće su za Nimci daržani.

2. Drugī narod slovinskī obujel jest, ovū zemlju, koja se sada Češkā, Lužačkā, Šleskā, i Moravskā jimenujē, kojī, budući u nimačkoj zemlji, uzdaržal jest, svoj vlastiti jazik slovinjskī, jerebo nimačka zemlja, kako pišū starī kosmografi, dosigala jest ća do Vislē rikē, koja tečē poli Krakova gradā, u kome kralj poljačkī sidī.

3. Tretī narod dilivši se iz poljaške zemlje, priko gorē koja se Karpath zovē, obujāl jest Panoniju, potom prošadši većjekrāt Dunaj, Savu, i Dravu rikē ća do Mōra Poludnjega (Južnoga, prim. Mrkalj), velike škode i sramote jest učinil Rimskomu Vladanjū, plineći i robeći Macedoniju i Dalmaciju i ostalē one strane napo[k]on [-]obujal jest svu Dalmaciju i sada ju daržī od Ištrijē do Macedonijē i od Mōra do Dr(ir)ave rikē. To se jest počelo u vrime Svetoga Grgura Papē, kakono on sam pīšē, i drugī pisci.

Toli(k)o da od tisuća godišćjā Slovinjci vladajū onu zemlju, i uzdaržuju svoj jazik, koji jest ‒ vele ‒ čistiji nego jest sada poljaškī ali moskovskī, kako može suditi svakī koji ovi jazici razumī ako ga svoj vlastiti ne prihinī (ne prevari, prim. Mrkalj), jerebo jazik dalmatijskī, harvatskī, sarbskī, illi bosanskī, (jere ovo sve jedan jazik jest) jimā ričī ili slovā dluga, koja se lahko izgovaraju, i svakojko prigibljuju. A starī jazik dalmatijskī, sasvima jesu zatarli kakono i Rimljani u Galiji i u Hispaniji jesu učinili, toliko da ti ovo vrime nijest človika, koji bi umīl povidat, kako se jest parvō togā u Dalmaciji, Galiji i Hispaniji govorilo.

U Pragu, na dan očišćenja Blaženē Divē Marijē. 1605.
Kliknite za proširenje...


Faust Vrančić: Iliyrica historia: fragmenta ex variis historicis, cum Latinis, tum Graecis hinc inde collecta a Fausto Verancio Scieno, episcopo Chanadiensi (neobjavljeno NSK R-5721)

Ovaj spis je značajan jer Vrančić u njemu pobija teoriju o sarmatskom poreklu Slovena i jeronimsku teoriju o slovenskom poreklu jezika i pisma kojim je Sv. Jeronim preveo Bibliju na slovenski.

To je kompilacija fragmenata, dakle citata iz dela grčkih i rimskih autora koji su na bilo koji način pisali o Iliriku.

 
Poslednja izmena:
Mrkalj:
Faust Vrančić: Iliyrica historia: fragmenta ex variis historicis, cum Latinis, tum Graecis hinc inde collecta a Fausto Verancio Scieno, episcopo Chanadiensi (neobjavljeno NSK R-5721)

Ovaj spis je značajan je Vrančić u njemu pobija teoriju o sarmatskom poreklu Slovena i jeronimsku teoriju o slovenskom poreklu jezika i pisma kojim je Sv. Jeronim preveo Bibliju na Slovenski.

To je kompilacija fragmenata, dakle citata iz dela grčkih i rimskih autora koji su na bilo koji način pisali o Iliriku.

Kliknite za proširenje...
Ponosna sam na tebe, dobri moj Mrki...
Tekstovi su ti među najboljima na Krsti - ikada!
Grlim...
:vzagrljaj:
:heart2: :heart2: :heart2:
 
Ideopolitički koncept lažne istorije o doseljavanju Srba na Balkan

Često se od pripadnika bečko-berlinske istoriografske apologistike čulo pitenje: a zašto je priča o doseljavanju Srba izmišljena, koju su korist time pridobili autori te krivotvorene istoriografije. Ovde ću dati jedan razgovorni citat koji veoma jasno, ubedljivo i argumentovano daje odgovor na njihovo pitanje "Zašto?"


Beč kod svih Slavena, ne samo ovdje na Balkanu nego i drugdje stvara taj osjećaj manje vrijednosti, niže vrste, a Vatikan uvijek ... ako i kao dokument on ga napiše. Vatikan je u srednjem vijeku imao i školu krivotvorenja dokumenta. Mnogi dokumenti vatikanski od Konstantinove darovnice, Izidorovih nekih fetalija pa nadalje, su krivotvoreni dokumenti. Isto se radilo i ovdje. Narod se učio da je on ovdje došao, da on nema povijesno pravo na ovu zemlju i kao takav mora biti pokoran i poslušan, kako Rimu i Papi, tako isto Habsburzima i Beču. To je, ustvari, politička pozadina krivotvorenja povijesti.

Ovdje je krivotvorenje toliko prisutno da tko se povijesti ozbiljno uhvati naći će na stotine i stotine nelogičnosti koje se oni nisu ni trudili sakriti. Uvijek se povijest piše za dnevno-političke svrhe. I tako je i kod nas.

Ja sam u istražujući došao do toga da je laž jača od istine. Jer kada on jednom nešto falsificira, tebi onda trebaju mjeseci, godine da bi to s današnje distance raskrinkao. Znači, te laži koje su ušle u narod, u narodnu svijest, sad je vrlo teško od tamo izbaciti. Evo ti primjer, za seobu Slavena. Pazi ti koliko je to glupava, ustvari, laž. Jer ti moraš iza Karpata imati dovoljno prostora za ogroman narod koji će uskoro naseliti Poljsku, Češku, Slovačku, dio Njemačke, dio Austrije, Mađarsku (jer su prije Mađara tamo živjeli Slaveni, oni danas imaju više slavenskih gena nego mađarskih), Rumunjsku, cijelu bivšu Jugoslaviju, Bugarsku, dio Albanije. A gdje je živio taj narod koji je naselio praktički pola Evrope? Tamo iza Karpata, evo! Onda kada gledaš, pa tom narodu je trebala hrana; trebala je za sve te civile za žene i djecu; to je primjer nezabilježen u povijesti. Ti imaš u povijesti seobe naoda koji su konjanički, turska razna plemena, gdje se većinom sele muškarci ratnici i onda se miješaju sa stanovništvom, kao što se desilo, recimo u Mađarskoj. A ovakav primjer, da je sa tako malog prostora iza Karpata krenuo jedan val koji je pola Evrope i cijelu Rusiju zauzeo, to je nešto što stvarno nema veze sa mozgom.

Međutim, kad ti jednom u to povjeruješ, kao što sam ja vjerovao, ja sam prvo razumski vidio da to ne stoji, a emotivno mi je još vremena trebalo, jer ti da sada ljudima da su bili prevareni - i sam znaš, puno lakše je ljude prevariti nego uvjeriti da su bili prevareni.

Paralelno sa lažima o našem dolasku na Balkan izmišljeni su i lažni starosjedioci, a to su lažni Iliri, to jest Albanci.

Evo, ima rad jedne bugarske povjesničarske, ona je nedavno preminula čini mi se da se zove Teodora Toleva, koja je koristeći bečke arhive pokazala kako je Beč stvorio albansku naciju.Znači, dobra stvar je što je Austrougarska bila policijska država, vrlo pedantna. I, ti danas sa nešto novca možeš doći do većine tih dokumenata u bečkim arhivima. Ona je istraživala i pokazala znanstvenom metodologijom, poštujući sva pravila povijesne strukovne ... kako su nastali Albanci, odnosno lažni Iliri. Ti kad gledaš, Iliri su bili izrazito visoki ljudi, pogledaj Albance - Albanci su uglavnom niži; njihova fizionomija ne odgovara Ilirima. Oni uopće nemaju riječi za pomorstvo, Iliri su bili pomorski narod. Albanci imaju 2,5% ilirskih gena, to svako može lako provjeriti ako ode na Eupediju. Znači, službena stranica Evropske Unije, neka lepo pogleda, 2,5 % ilirskih gena imaju. A više ilirskih gena imaju Rumunji, Mađari, čak, imaju više Ilirskih gena, Bjelorusi imaju više ilirskih gena nego oni.


5Eb1Vwy.jpg



Vraćam se opet na tu paradigmu, možda sam s tim i dosadan - "što dublji korijeni to jače stablo". Narod koji ne poznaje svoju prošlost nema svoju budućnost. Dok god ovdje svako dijete ne bude znalo da Albanci nisu Iliri nego da smo mi Iliri, tj. da su Iliri i Slaveni jedno te isto i da mi ni od kuda nismo došli, nego smo dali preko 20 rimskih careva. Kad narod bude ovdje znao kakv hrvam je bio u Splitu i u Solinu koji je bio jedan od najvećih gradova Rimskig Carstva, kad bude znao šta je bila sremska Mitrovica ili Sirmium, najmodernije mjesto, Monte Karlo Rima, jedan od najvećih gradova Rima, sa najvećim hipodromom nađenim izvan Rima, a pretpostavlja se da i koloseum takav tamo postoji, kad budemo toga svjesni, kad budemo svjesni kakve smo znanstvenike, filozofe, mislioce dali, kad pobijedimo taj naš kompleks manje vrijednosti, tak onda možemo razmišljati. Dok god narod ne zna ni ko je ni šta je, on živi kao jedna gomila, jedna masa, kojom je vrlo lako manipulirati. Znači, kad to uđe u svijest. Nedavno sam pričao s jednim Albancem koji kaže da njima njihovi vođe stalno ponavljaju "Vi ste najbolji, vi ste najbolji" i oni su u to vremenom počeli vjerovati. A kod nas se stalno ponavlja "vi ste najgori", "vi ne valjate", "vi ne vrijedite ništa", pa si mi svoju vlastitu povijest ne učimo kako treba, učimo ju iz tuđih udžbenika. Jer, u Hrvatskoj je povijest napisana iz Beča, a i u Srbiji. Zašto u Hrvatskoj? Zato što je Hrvatskom u 19. i početkom 20. stoljeća vladao Beč i to se po direktivi moralo, a Srbija je niz ugovora sklopila sa Austrijom u 19. stoljeću sklopila, tajnih, javnih, o mnogima se danas zna, gdje je pristala između ostalog i na to da im Beč piše udžbenike povijesti, tako da ti nisi imao, ni s ove strane Drine ni s one strane Drine ni jednog čovjeka koji bi napisao ozbiljnu povijest. Danas ti imaš neke istraživače koji se time bave, međutim, često padaju u pretjrerivanja, u nekakav nekritički odnos kada sve to istražuju i onda na taj način kompromitiraju cijelu tu ideju.


Prema kazivanju Gorana Šarića u razgovoru koji je vodio sa Domagojem Nikolićem, objevljenom 2015. na


premijerno u tekstualnoj verziji, Mrkalj@krstarica.com.
 
Explicatio iconum libri undecimi, super vestitu, moribus ac lingua Vandalorum, Gepedum, et Burgunduionum.



Quae destrue corporum ac moribus Gothorum superiore libro diximus, hæc omnia conueniunt cùm Vandalis ac Gepedibus, tum verò præcipuè Burgundionibus: utpote quos omnes populos Germanicæ cùm originis, tum linguæ fuisse constat. Quare ea cuncta hic repetas, lector candide, licebit.



DE GEPEDUM ac Burgundionum vestitu ac moribus teorsim Sidonius Apollinaris ita canit:



Vis dicam tibi quid poema frangat:

Ex hoc barbaricis abacta plectris,

Spernit semipedem stylum Thalia,

Ex quo septipedes videt patronos,

Felices oculos tuos & aures,

Felicemque libet vocare nasum,

Cui non allia sordidaeque caepae

Ructant, mane novo decem apparatus.

Quem non ut vetulum patris parentem,

Nutricisque virum die nec orto,

Tot tantique petunt simul Gigantes,

Quot uix Alcinoi culina ferret.

Quid me, et si valeam parare carmen, Fescenninicolae iubes Diones,

Inter crinigeras situm catervas,

Et Germanica verba sustinentem

Laudantem tetrico subinde vultu,

Quod Burgundio cantat esculentus

Infundens acido comam butyro.



GEPEDUM, Vandalorum, Burgundionumque, utpote Gothicorum populorum idioma Teutonicum fuisse, ex multis, vel regum ipsorum principumque nomina declarant. Apud Gepedas quippe Hilderichus, Geberichus, Ardarichus, Thrasymundus, Chunímundus regnarunt: que Teutonica nomina propria & hodie manent. Sic Vandalis leguntur prefuisse Visumarus, Carocus, Godegisclus, Goldemarus, Genserichus, & Henrichus. Que nemo non Germanus no mina intelligit, & nostro seculo usurpata passim, etsi Latini scriptores corruperint pro parte cum in nostra lingua efferantur rectius, "der Wissmayr", id est cam pestrium dominus: Erich Gotschalkh, Goltmayr, Gantzreich, totus opu lentus, etc. Tales fuerunt apud Burgiones, sive Burgundiones, voces regum principumque merè Teutonice, Athanaricus Gundiochus, Childpericus, Gundomarus, Sigismundus, etc. Porrò ad Teutonicam horum populorum cùm originem tum linguam, facit locus Berosi libro V Antiquitatum: qui tradit, Tui sconem imperasse à Tanai fluvio usque ad Rhenum, et maximos multosque Sarmatiæ populos fundasse, unde legimus in Annalibus, veteribusque historiis, no solum Cimbros, unde Franci descenderunt, verum etiam Gothos, Vandalos, Gepedasque ex Sarmatia sive Scythia processisse. Huc facit quod scribit Plinius libro 4. capitulo 14. Germanorum (inquit) genera quinque: Vindelici, quorum pars Burgundiones, Varini, Carini, Guttones, ubi pro Vindelicis, Beatus Rhenanus censet legendum Vandali. Sic Procopius tertio Gothicæ hiftoriæ libri Honorio igitur occidenti præsidente, inquit, Barbari illius invasere regione. Qui verò fuerint, et quomodo, dicam. Gothicæ gentes multæ quidem & aliæ priores fuere quam nunc: omnium aut maximæ et potentissimae, Gothi & Vandili, & Visogothi, & Gepedes, iamdudum & Sarmatę & Melanchleni appellati. Sunt & qui Geticas gentes has vocent: qui omnes nominibus quidem inter se differunt, cæterò conveniunt. Nam & albi sunt omnes corpore, flavi coma, proceri quoque, & aspectum probo legibus item eisdem utuntur. similiter & Arrianæ omnes opinionis, voce unica Gothica appellata utentes: & ut mihi sané videtur, ex una omnes gente procreati, nomina postea ab eorum ducibus varia sortiti. Non diffentit à Procopio Iordnandes Gothus, vel secundum alios Alanus, in Gothica historia ita nominatim scribēs: Abhinc ergo, ut dicebamus, post longam obsidionem accepto præmio ditatus Geta, recessit ad patriam: quem Gepidarum cernens natio, subitò ubique vincentem, prædiscque ditatum, invidia ductus, arma in parentes movit. Quomodo verò Gethæ Gepidaeque sint parentes, si queris, paucis alsoluã. Meminisse debes, me initio de Scanziae infulæ gremio Gothos dixisse egressos, cum Berich suo rege, tribus tantum navibus vectos, ad citerioris Oceani ripam. Quarum trium una navis, ut adsolet, tardius vecta, nomen genti fertur dedisse. Nam lingua eorum pigra Gepanta dicitur. Hinc factum est, ut paulatim & corruptè nomen eis ex convicio nasceretur. Gepidae namque sine dubio ex Gothorum prosapia ducunt originem. Sed quia, ut dixi, Gepanta pigrum aliquid tardumque signat, pro gratuito convicio Gepidarum nomen exortum est. Quod nec ipsum credo falsissimu. Sunt enim tardioris ingenii, graviores corporum velocitate. Hi ergo Gepidae tacti invidia, dudum spreta prouincia, comma nebant in insula Viscle amnis etc. Hæc de Gepedarum, sive Gepedum origine, Iordnandes Gothus: que possumus ad congetiles populos similiter accomodare. Nam quemadmodum à tarditate, origine Germanica nominati sunt Gepedae: sicab erroribus continuis, mutatisque subinde sedibus, Vandali, sive Vandili: & à constructis multis castellis Burgiones, seu Burgundiones, noméclaturas sortiti fuere. Manent he omnes in nostra adhuc lingua voces. cum enim alique tardu, ut festinet, adhortamur dicere solemus "gee pald." unde fortasse Gepanta vox de fluxit, quã corruptam esse autumo, "N" litera pro "L" posita, "Geepald". Eadem ratione "Wandren, Burger, Burgen," loquimur, ab errado videlicet, & civita tib. constructis, ubi oppidani colunt. Sed placet fylvam aliquot vocum subii cere Vandalicarum, quarum origo partim a Græcis partim à Germanis petitur. Evenit enim, procedete tempore, ut Slavini Vandalis Gothis inserti ac mixti, compositum tale idioma suscitarint, quali hodie utuntur Vuendi, qui in medio Germanorum Slavinorumque colunt, ad oramaris Germanici Balthei apud Pomeranos, Meclaburgenses, Brãdeburgenses, & Hungaros, in comitatibus scilicet Poloniæ regno vicinis, Cepusio, Liptoviesi, Aruēsi, Sariēsi, Turocesi, Turnensi, Nitriensi, Novisolii, ac Posaniesi: ubi adhuc oppida supersunt Vãdalorum, Gepedarumque, reliquiis culta, Cassovia, Eperium, Bartfa, Leucziu, Cassmarkhium, Nouum solium, Antiquum solium, Chremnitium, Shemnitium, auri argentique fodinis famigeratissima loca, Pibritium, Thranchynium, Bela, et alia pleraque in Slauinica lingua desumpta vocabula.
 
Lingvisičko-istorijski cirkularni argument
1675063308365-png.1290516

1675076403391-png.1290566

Obratiti pažnju kako komparativna lingvistika uspostavlja "pravila" o glasovnim promenama pri preuzimanju reči u drugi jezik isključivo za neposvedočene forme i istorijske situacije, dok se nove, svakodnevne, današnje pozajmljenice iz jezika u jezik ne uklapaju ni u kakva pravila, jer se ne mogu uklopiti ni u kakva pravila (npr. od Schraub imamo i šraf i šeraf i šaraf istovremeno, pritom fonema f uopšte ne pripada slovenskom fonemskom fondu :lol: ). Razlog zašto za današnje reči koje prelaze u druge jezike ne postoje pravila leži u tome što su reči jasno posvedočene i vidi se da jasne pravilnosti ne postoje!


Po stoti put: jedini razlog zašto neka reč iz slovenskog "nije mogla" da uđe u latinski je arbitrarna (pret)postavka da Slovena nije bilo u kontaktu sa Romanima do 7. veka. Ako, striktno naučni metod primenjujući, iskljčimo argument koji želimo da proverimo, ne možemo se pri njegovom dokazivanju oslanjati na njega, što naš dragi Krstaš, korisnik Q, neprestano čini.

Jedini razlog za odbacivanje logičnog zaključka da je poljsko, češko, slovačko i slovenačko Dunaj dalo štokavsko Dunav prostom zamenom j sa v, kao u zjapu (a vidimo to i po mađarskom obliku Duna) tipa mua - muva, kuam-kuvam, uo-uvo, pastu-pastuv, kru-kruv, Duna(j)-Dunav leži u pretpostavci da Slovena nije bilo u kontaktu sa Romanima koji su zabeležili naziv Danuv(ius), potomnji Danub(ius).


I onda Šaleru (i korisniku Q) ta pretpostavka (nije bilo Slovena na Balkanu) dokazuje tu istu pretpostavku (nije bilo Slovena Balkanu). To je pokazatelj nivoa logičke inteligencije korisnika Q.

https://forum.krstarica.com/threads...la-vs-novoromanticari-ii.950089/post-46351076
 
Dakle, bespuća i stranputice soroš-istoriografije u svetlu soroš-genetičke genealogije:

1) "I2a haplogrupa ima veću varijabilnost u Ukrajini i zato Dinarac odande potiče."

2) "R1a haplogrupa ima veću varijabilnost na Balkanu i u Indiji, ali potiče iz centralnog Sibira jer osim vremenske dužine trajanja haplogrupe postoje drugi faktori koji objašnjavaju veću varijabilnost."

Primenjena su dva različita objašnjenja da podrže postojeći istoriografski narativ, a obrnuta primena istih objašnjenja na ova dva slučaja ukazala bi da su čovek R1a i I2a sa našeg prostora i da je postojala migracija ka Indiji što objašnjava sličnost sanskrta sa slovenskim jezikom.

Tako vam je to, a vi - kako hoćete.

Jednostavno objašnjeno - od datog mesta, sledeća 2 minuta:


https://forum.krstarica.com/threads/becko-berlinska-skola-vs-novoromanticari-ii.950089/post-47084175
 
Poslednja izmena:
28. Drač (albanski Durrës, grčki Δυρράχιον)

Toponim Drač/Durahion i njegovo moguće slovensko poreklo: etimološko-toponomastička analiza​

Apstrakt:
U ovom eseju razmatra se hipoteza da toponim Drač (albanski Durrës, grčki Δυρράχιον) vodi poreklo iz slovenskog jezika, i to konkretno iz naziva za biljku drač (Paliurus spina-christi), tipične za mediteranske i submediteranske oblasti. Ispituje se lingvistička, fonološka i toponomastička održivost ove teze, u poređenju sa tradicionalnim interpretacijama koje naziv grada povezuju s antičkim imenom Dyrrachium. Cilj je da se u svetlu savremene lingvističke metodologije otvori prostor za kritičko preispitivanje starijih etimologija koje zanemaruju potencijalne lokalne i slovenske uticaje.

1. Uvod​

Toponimi kao lingvistički relikti često sadrže tragove drevnih jezika, kulturnih slojeva i kontaktnih zona. Grad Drač na jadranskoj obali današnje Albanije, poznat još iz antičkog doba kao Dyrrachium, bio je važna luka Rimskog i Vizantijskog carstva. Savremena lingvistika, oslonjena na interdisciplinarni pristup (etimologija, istorijska lingvistika, arheolingvistika), dopušta razmatranje više konkurentskih hipoteza o poreklu toponima. Jedna od manje istraženih, ali intrigantnih mogućnosti jeste da naziv Drač ima slovensko poreklo, te da je sekundarno prilagođen latinskoj i grčkoj fonologiji.

2. Botaničko-lingvistički kontekst termina “drač”​

Naziv drač u savremenom srpskom i širem slovenskom jeziku označava trnovitu biljku, najčešće Paliurus spina-christi, poznatu i kao Hristova trnova kruna. Ova biljka je široko rasprostranjena u mediteranskoj i submediteranskoj zoni, uključujući primorje današnje Albanije. Slovenska reč drač, formirana tipičnim sufiksalnim obrascem za označavanje vegetacije i terenskih obeležja, vrlo je starog porekla i ima paralelizme u drugim slovenskim jezicima (npr. slovenački drača, bugarski драчка). Etimološki, drač se dovodi u vezu sa slovenskim glagolom drati (derati, kidati), što je motivisano trnovitom prirodom biljke koja oštećuje kožu i odeću prilikom kontakta. Sama činjenica da biljka doslovno „dere“ čoveka pri prolasku kroz nju, jasno ukazuje na semantičku osnovu iz koje se razvilo ime, a time i potencijalno i toponim.

3. Fonološka analiza: Drač i Durahion​

Standardna etimologija imena Dyrrachium povezuje ga sa grčkim δυς (“teško”) i ῥάχις (“hrbat”, “greben”), što implicira “težak za pristup”, navodno zbog stenovite obale. Ipak, ova analiza se oslanja na naknadnu interpretaciju i ne mora odražavati lokalno izvorno ime. Ukoliko se prihvati da je Durahion latinizacija lokalnog imena (kao što toponomastički često biva), tada je moguće da je “Dur-” deo zamena ili fonetska adaptacija slovenskog korena drač u uslovima grčko-latinskog fonološkog sistema.

Grčka tendencija da inicijalno č ili ć pretvara u k ili h/kh, te latinska sklonost da koristi ch za slične zvuke, otvara mogućnost da je Drač fonetski adaptiran u Durahion kroz višezične kontakte. Takođe, prisustvo slovenskih plemena u tom delu obale u ranom srednjem veku potvrđeno je brojnim arheološkim i toponomastičkim pokazateljima (v. Dvornik, 1962; Šufflay, 1925).

4. Toponim kao odraz vegetacionih karakteristika​

Toponimi izvedeni iz flore vrlo su česti, naročito u slovenskoj toponomastici (npr. Grabovac – od graba, Bukovac – od bukve, Drač – od drača). Ukoliko je područje današnjeg Drača bilo prepoznatljivo po prisustvu drača (što je botanički verovatno), tada je motivisano da naselje ili područje bude upravo tako imenovano. Lokalna flora je jedan od najčešćih činilaca u nazivima naselja, kako u slovenskim, tako i u romanskim jezičkim sistemima.

5. Kritika i mogući prigovori​

Primarni prigovor ovakvoj etimologiji jeste hronološki – Dyrrachium je zabeležen još u klasičnim antičkim izvorima, pre dolaska Slovena. Međutim, više faktora zaslužuje pažnju: (1) moguće ranije prisustvo slovenskih jezika ili pre-slovenskih paleo-balkanskih varijanti slične leksičke građe, (2) naknadna re-etimologizacija kroz kontakt, gde je stariji naziv prilagođen slovenskom leksičkom sistemu, i (3) mogućnost paralelnog razvoja imena za grad i vegetaciju.

6. Zaključak​

Iako hipoteza o slovenskom poreklu toponima Drač nije deo konvencionalnog naučnog konsenzusa, ona nije ni a priori isključiva. Njena vrednost leži u mogućnosti da podstakne dublje istraživanje kontaktnih zona latinsko-grčko-slovenskog sveta na istočnoj obali Jadrana. Prisustvo biljke Paliurus spina-christi, prisustvo Slovena u srednjem veku, fonološka adaptabilnost i toponomastička tradicija imenovanja po flori – sve zajedno pruža osnovu za ozbiljno razmatranje ove alternativne etimologije.

Literatura:

  • Dvornik, F. (1962). The Slavs in European History and Civilization. Rutgers University Press.
  • Šufflay, M. (1925). Srbi i Arbanasi: njihova simbioza u srednjem vijeku.
  • Room, A. (1997). Placenames of the World. McFarland & Company.
  • Toporov, V. N. (1987). Očerki po etimologii slavjanskix toponimov. Moskva.
 
Mrkalj:
AI:
Za vreme Ptolomeja, Sahara se nije nazivala "Saharom" (termin koji potiče iz srednjeg veka). Umesto toga, koristili su se sledeći termini na grčkom jeziku:

  • "Eremos" (ἔρημος) za opšti pojam pustinje (ekvivalent staroegipatskom "Dešret").
  • "Libya" (Λιβύη) za zapadnu pustinju (ekvivalent "Imentet").
  • "Arabia" (Ἀραβία) za istočnu pustinju (ekvivalent "Iabet").
  • "Oasis" (Ὄασις) za pustinjske oaze.
Ptolomejevi su zadržali konceptualnu podelu između plodne doline Nila i okolnih pustinja, ali su egipatske termine ("Dešret", "Imentet", "Iabet") zamenili grčkim ("Eremos", "Libya", "Arabia"), u skladu sa svojom helenističkom administracijom i jezikom vlasti.
Kliknite za proširenje...
Uočite kako su Jelini egipatsko LABet zamenili sa ARABija, veoma slična izmena se sa našim Labom (Alban-ijom, Arban-ijom) desila.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top