Verovatno porodicni uticaj i vaspitanje i obrazovanje.Govorim u svoje ime.Kada kazem obrazovanje,u vreme kada sam ja pohadjala skolu,bog nije ni spominjan niti se gubilo vreme razmisljati o njemu.Moja generacija je naucena da vruje dokazima.Nauceni smo da nemamo odgovor na svako nase pitanje i da se mora istrazivati i dokazivati.Nauceni smo sta su teorije a sta su cinjenice,a sta su naucni zakoni.Onda u nekim mojim vec mentalno zrelim godinama,dogadja se renesansa religije,tj pravoslavlja,dodje u paketu sa erupcijom nacionalne svesti,koja do tad nije postojala u nekoj izrazenoj meri.Svi su kao hipnotisani jurcali u crkvu,pocese primenjivati crkvene obicaje,poprilicno trapavo,ali u transu nekog straha i ujedno nade,za postojanjem neceg uzvisenijeg sto bi im pomoglo da svoje zivote i licnost ucine kvalitetnijim.Valjda je narodu,nakon toliko realnosti koju nosi istina sa sobom,bila potrebna neka magija,nesto naucno neobjasnjivo,vec vera da postoji neko tamo veoma jak i pravedan,koji vidi njihove muke,i da ce ih nagraditi i spasiti od istih.
Krenuh i ja tako sa masom(mada moram naglasiti da mi pravoslavlje i nije bilo tako strano,jer su mi baba i deda bili vernici,te sam znala obicaje i neke osnovne stvari) te sam malo dublje istrazivala,nisam svoje srca pronasla u bibliji,niti u crkvi.Cak,naprotiv!
Ali,shvatila sam da je coveku potrebno da povremeno pobegne od realnosti,da ima nadu koja mu daje snagu da ide dalje.Ja sam pronasla i boga i djavola u sebi,moje plus i minus,moju svetlost i tamu,ne ocekujem nagradu niotkoga ako u odredjenom trenutku nekog mog cinjenja uspem savladati svoju tamu,samo se osecam ja tada dobro i to mi je najveca nagrada.Isto tako,ako sam nekog povredila,nemam taj divan osecaj,i dok to na neki nacin ne ispravim,ruzan osecaj ostaje.
Rekoh na pocetku,nemam odgovore na svako pitanje,kako smo i zasto nastali.Ali imam pravo da verujem u ralniji nacin,bez magije.