Po strateškom planu svog dobrotvora, dakle, don Huan se zaposlio u istoj šecerani. Niko se nije secao da je on tu ranije radio. Peoni su dolazili u tu šeceranu i odlazili bez traga.
Strategija njegovog dobrotvora je posebno naglašavala da don Huan treba da bude predusretljiv prema bilo kome ko dode da traži još jednu žrtvu. Dogodilo se da je došla ista žena i gledala ga kao i pre nekoliko godina. Ovog puta je cak bio i fizicki jaci nego pre.
Sve se odigralo kao i prvi put. Medutim, strategija je zahtevala da se odmah odbije placanje predradniku. Coveka nikada nisu odbili, i on je bio zapanjen. Zapretio je da ce otpustiti don Huana sa posla. Don Huan mu je, zauzvrat, zapretio da ce otici pravo u kucu one žene da je vidi. Don Huan je znao da žena, koja je bila supruga vlasnika šecerane, ne zna šta dva predradnika rade. Rekao je predradniku da zna gde ona živi, jer je radio na okolnim poljima sekuci šecernu trsku. Covek je poceo da se cenjka, a don Huan je zahtevao od njega novac pre nego što prihvati da pode u kucu one žene. Covek je odustao i pružio mu nekoliko novcanica. Don Huan je bio savršeno svestan da je pristanak predradnika bio samo lukavstvo da ga namami da pode u kucu.
“Još jednom me je licno odveo do kuce”, rekao je don Huan. “Bila je to jedna stara hacijenda u posedu ljudi cija je bila i šecerana - bogataša koji su ili znali šta se dešava a nisu se obazirali na to, ili su bili previše nezainteresovani da bi to uopšte primetili.
“Cim smo stigli tamo, utrcao sam u kucu da bih potražio gospodu. Našao sam je i bacio se na kolena i poljubio sam joj ruku da bih joj se zahvalio. Dvojica predradnika su pozelenela od gneva.
“Predradnik sa imanja postupio je kao i prvi put. Ali ja sam imao odgovarajuci ratni plan kako da postupam s njim. Imao sam kontrolu, disciplinu, uzdržljivost i proracunavanje vremena. Sve se odvijalo onako kako je isplanirao moj dobrotvor. Moja kontrola mi je omogucila da ispunim covekove najgluplje zahteve. Ono što nas obicno iscrpljuje u takvim situacijama jeste habanje naše samovažnosti. Svaki covek koji ima trun ponosa, raspadne se kada oseti da je bezvredan.
“Spremno sam radio sve što je od mene tražio. Nisam nimalo mario za svoj ponos niti za svoj strah. Bio sam besprekoran ratnik. Kada ti je duh uskladen dok te neko gazi, to se zove kontrola.”
Don Huan je objasnio da je strategija njegovog dobrotvora zahtevala da umesto da sebe žali, što je ranije radio, smesta prione na otkrivanje i beleženje covekovih jakih strana i slabosti, njegovih kaprica u ponašanju.
Otkrio je da su predradnikove najace osobine njegova nasilnicka priroda i smelost. Bio je ustrelio don Huana usred bela dana pred ocima brojnih gledalaca. Njegova velika slabost bila je što je voleo svoj posao i nije želeo da ga dovede u pitanje. Ni pod kakvim okolnostima nije smeo sebi da dozvoli da ubije don Huana po danu, unutar ogradenog prostora. Njegova druga slabost bila je što je bio porodican covek. Imao je ženu i decu koji su živeli u stracari u blizini kuce. “Sakupiti sve informacije dok te tuku, zove se disciplina”, rekao je don Huan. “Taj covek je bio pravi davo. Nije imao ni jednu dobru osobinu. Prema novim vidovnjacima, savršen sitni mucitelj nema ni jednu pozitivnu crtu.”
Don Huan je rekao da su druge dve osobine ratništva, uzdržljivost i proracunavanje vremena koje još nije posedovao, bile automatski ukljucene u strategiju njegovog dobrotvora. Uzdržljivost je kada se strpljivo ceka, bez žurbe, bez ljutnje, jednostavno, kada se ono što se ocekuje drži u rezervi.
“Danju sam puzio”, nastavio je don Huan, “ponekad sam plakao pod bicem tog coveka. A ipak sam bio srecan. Strategija mog dobrotvora ucinila je da živim od dana do dana i da tog coveka ne mrzim iz dna duše. Znao sam da cekam i znao sam šta cekam. Upravo u tome je velika radost ratništva.”
Dodao je da je strategija njegovog dobrotvora zahtevala sistematsko uznemiravanje coveka pod okriljem jednog višeg reda, baš kao što su se vidovnjaci novog ciklusa za vreme osvajanja štitili katolickom crkvom. Ponizan sveštenik je ponekad mnogo mocniji od plemica.
Don Huanu je štit bila gospoda koja mu je dala posao. Svaki put kada bi je video kleknuo bi pred nju i zvao je sveticom. Molio je da mu da medaljon svog sveca zaštitnika da bi mogao da mu se moli za njeno zdravlje i blagostanje.
“Dala mi ga je”, nastavio je don Huan, “što je potpuno raspametilo predradnika. Kada sam skupio poslugu da se moli nocu, skoro je dobio srcani napad. Mislim da je tad odlucio da me ubije. Nije mogao da dozvoli da tako nastavim.
“Zauzvrat sam organizovao rozarijum medu svim slugama iz kuce. Gospoda je mislila da imam sve osobine najpobožnijeg coveka.
“Posle toga nisam cvrsto spavao, niti sam spavao u krevetu. Svake noci sam se peo na krov. Odatle sam dva puta video coveka kako me sa ubilackim pogledom traži usred noci.
“Svakodnevno me je gurao u štale pastuva nadajuci se da ce me zdrobiti na smrt, ali ja sam imao branik od debelih dasaka koji bih podupirao u jednom od uglova i štitio se iza njega. Covek to nije znao jer se gadio konja, što je bilo još jedna od njegovih slabosti, kako se kasnije pokazalo, najsmrtonosnija od svih.”
Don Huan je rekao da je proracunavanje vremena onaj kvalitet koji upravlja razrešenjem svega što se zadržavalo. Kontrola, disciplina i uzdržavanje su kao brana iza koje je sve objedinjeno. Proracunavanje vremena je ustava na toj brani.
Taj covek je znao samo za nasilje kojim je ugnjetavao. Ako bi njegovo nasilje bilo neutralizovano, postao bi gotovo bespomocan. Don Huan je znao da se covek nece usuditi da ga ubije na mestu sa kojeg bi ga iz kuce mogli videti, i tako je jednog dana don Huan u prisustvu ostalih radnika, a takode i pred gospodom uvredio coveka. Rekao mu je da je kukavica koja se smrtno plaši gazdine žene.
Strategija njegovog dobrotvora je zahtevala da bude u pripravnosti kada dode takav trenutak da bi ga iskoristio protiv sitnog mucitelja. Neocekivane stvari se uvek tako dešavaju. Najniži od slugu iznenada ismeva mucitelja, ruga mu se, cini da se oseca smešnim pred znacajnim svedocima, i onda beži, ne dajuci mucitelju vremena za osvetu.
“Trenutak kasnije covek je poludeo od besa, ali sam ja vec smerno klecao pred gospodom”, nastavio je.
Don Huan je rekao da su ga, kada je gospoda ušla u kucu, covek i njegovi prijatelji zvali da se vrati, da navodno obavi neki posao. Covek je bio vrlo bled, pozeleneo od gneva. Po njegovom glasu don Huan je znao šta je covek stvarno nameravao da uradi. Don Huan se pretvarao da pristaje, ali, umesto da krene prema zadnjoj strani, potrcao je do štala. Verovao je da ce konji napraviti takvu buku da ce gazde izaci da vide šta nije u redu. Znao je da se covek nece usuditi da ga ubije. To bi bilo preglasno i covekov strah da ne dovede svoj posao u pitanje bio je previše jak. Don Huan je takode znao da covek nece uci tamo gde su konji, to jest ukoliko ne bude iznerviran više nego što može da izdrži.
“Uskocio sam u boks najpomamnijeg pastuva”, rekao je don Huan, “i sitni mucitelj, zaslepnjen besom, izvukao je svoj nož i uskocio za mnom. Odmah sam se sklonio iza svog branika od dasaka. Konj je jednom ritnuo i sve je bilo svršeno.
“Proveo sam šest meseci u toj kuci i tokom tog perioda naucio sam cetiri osobine ratništva. Uspeo sam zahvaljujuci njima. Nijednom nisam osetio samosažaljenje niti sam plakao zbog nemoci. Bio sam radostan i spokojan. Moja kontrola i disciplina bile su oštre kao i uvek, i mogao sam licno da se uverim šta uzdržavanje i proracunavanje vremena mogu da ucine za besprekornog ratnika. I ja nijednom nisam poželeo da taj covek bude mrtav.
“Moj dobrotvor je objasnio nešto vrlo zanimljivo. Uzdržavanje znaci duhovno zadržavanje necega za šta ratnik zna da je ispravno da se ucini. To ne znaci da ratnik ide okolo kujuci zavere da bi bilo kome napakostio, niti da planira da izravna racune. Uzdržavanje je nešto nezavisno. Sve dok ratnik ima kontrolu, disciplinu i proracunavanje vremena, uzdržavanje osigurava da ce svako dobiti ono što je zaslužio.”
“Da li sitni mucitelji nekada pobede ratnike kada se sa njima sukobe?” upitao sam.
“Svakako. Na pocetku osvajanja bilo je vreme kada su ratnici umirali kao muve. Njihovi redovi su bili desetkovani. Sitni mucitelji mogu da usmrte bilo koga, jednostavno iz cefa. Pod takvom vrstom pritiska vidovnjaci su dostizali uzvišena stanja.”
Don Huan je rekao da je to bilo vreme kada su vidovnjaci koji su preživeli morali da se napregnu do krajnjih granica da bi pronašli nove puteve.
“Novi vidovnjaci su iskoristili sitne mucitelje“, rekao je don Huan gledajuci me nestremice, “ne samo da bi iskorenili samovažnost vec i da bi uspešno izvršili vrlo prefinjen manevar iseljavanja sa ovog sveta. Shvaticeš taj manevar kada nastavimo da raspravljamo o veštini svesti.”
Objasnio sam don Huanu da je ono što sam želeo da znam bilo da li u sadašnjosti, u našem vremenu, sitni mucitelji, koje je on nazvao boranijom, ikako mogu da poraze ratnika.
“U svako doba”, odgovorio je. “Posledice nisu tako kobne kao što su bile u dalekoj prošlosti. Danas, razume se, ratnici uvek imaju priliku da se oporave ili povrate i da se kasnije vrate. Ali postoji druga strana tog problema. Ako te pobedi boranija od sitnog mucitelja, to nije smrtonosno, ali je porazno. Stepen smrtnosti, figurativno, ponovo je jednako visok. Ali ono što hocu da kažem jeste da su ratnici koji podlegnu boraniji sitnih mucitelja uništeni sopstvenim osecanjem promašenosti i bezvrednosti. To je, po meni, velika smrtnost.”
“Kako ti meriš poraz?”
“Svako ko se pridruži sitnim muciteljima poražen je. Delati u gnevu, bez kontrole i discipline, ne uzdržavati se, znaci biti pobeden.”
“Šta se dešava kada su ratnici pobedeni?”
“Oni se ili pregrupišu, ili napuštaju traganje za znanjem i pridružuju se redovima sitnih mucitelja za ceo život.”
Karlos Kastaneda