Ne baš tako. Naime, i u logici, negacija negacije je (doduše ne uvek apodiktički) pozitivnost. Negiranje zla je - dobro, iako su iz zlo i negiranje negativnog "naelektrisanja"
Verovatno, samo te teme, kao i sve druge, kada malo dublje zakopa u njih naulazi se na zamršenosti u kojima se um sve teže snalazi što dublje zalazi u njih, jer razlike postaju sve tananije i teže uočljive. Tu mi (ljudi) gubimo u sukubu sa demonima - oni imaju puno veću tehničku inteligenciju, ali duhovni potencijal im je u donosu na ljude mizeran.
Moraš ga osetiti, ono što ne smeš dopustiti jeste da ovlada tobom pa te mimo tvoje volje ponese i natera da učiniš neko zlo.Jer mržnja je osećaj (veoma jak osećaj odbojnosti), ona nije delatnost. Između osećaja i delatnosti, akcije, dela, stoji volja, ona daje dopust da se učini neko delo. E tu treba paziti, jer je jakim osećajima i umom generalno teško vladati; ne treba dopustiti da negativan osećaj navede na neko zlo delo. Osećaj treba da je usmeren na fenomen, ne na nosioca fenomena, nosioc fenomena ako je zahvaćen nekim zlom, treba gledati načina da mu se pomogne da se tog zla oslobodi, ako je baš nepopravljiv (ako je u srcu sklon i namerno, svesno čini zlo) najgore što se može uraditi je da se bude indiferentan prema njemu, ali to ne znači biti indiferentan prema zlu koje ga je obuzrelo. Zavidni se ignorišu, s međusobno ravnima se sarađuje na prijateljskoj osnovi a uzvišeniji se služe i odaje im se poštovanje. Ako sveta osoba nekoga ignoriše - to jenajgore što može da mu se desi, to znači da je beznadežan slučaj. Ako je neko glup ili ako je jako tašt to su dve velike prepreke za duhovni napredak. Ali pojedinačno nisu nepremostive. Ako je neko glup a ponizan za njega imašanse, jer ikao sam ne shvata rado će prihvatiti savet i biti vođen od negog inteligentijeg. Ako je tašt, to je teži slučaj, al čak i tada sa dobrom i oštrom inteligencijom (pod uslovom da su mu u srcu sklonosti generalno dobro usmerene) ono sam može prilično dogurati, možda zahvljujući generalno dobrom usmerenju srca i jakom inteligencijom uspe shvatiti svoju taštinu i osloboditi se je.
No, ako je neko istovremeno glup a tašt - to je nagori slučaj. Glup pa ne može sam ništa pravilno shvatiti, a tašt pa ne prihvata savet i pouku od drugih. Izgubljen slučaj.
Takvom pomaže samo neki indirektni način....
Pakost je jedini osećaj koji nam nije inherentan. A on je još osećaj za pozitivnim predznakom!!!
naime - to je osećaj sreće! Jel, pakost je kada je neko srećan zato što je neko drugi nesrećan. Kad neko uživa i nalazi zadovoljstvo u tuđem jadu i unsrećenosti. Za šta se to pozitivno može iskoristiti?! Nizašta, to je najbednije stanje "sreće".
Zavist je opet negativan osećaj (zavist je kada je neko nesrećan zato što vidi kako je neko drugi srećan).Ali zavist se može pozitivno iskoristiti, a pakost - ne (ne postoje nikakve okonosti pod kojima bi tuđa nesreća trebala u nečijem srcu izazvati osećaj sreće, - esencija zla.)
Da, dovije se odgovarajuća reakcija datoj akciji. No nije srećan kada to čini, ne uživa u kažnjavanju niti ga sprovodi zlonamerno ili neovladano.
Nisam siguran da ovo razumem.
Gomilanje potisnutih osećaja od od čoveka pravi nečoveka (neutoričnog, impulsivnog, bezosećajnog čoveka) . Naši osećaji nas, izvorno, nikada ne lažu, uvek postoji valjan razlog za njih, ono što nas zbini i zavede jeste kada počnemo da potiskujemo osećaje i onda nagomilana sila osećaja čini da delujemo impulsivno jer ne možemo vladati tolikom pritiskom potisnutih osećaja. To je način na koji smo zavrnuti u detinjstvu. Ima bezbroj primera i svi su jedinstveni za svaku pojedinu osobu, nekih su grubi i opčiti a neki tanani i suptilni као: