Da, moraštrčati dok se maksimalno ne umoriš (ne - iscrpiš, već ne umoriš, znači može i kratko ali da je toliko intenzivno da doslovno grabiš vazduh punim plućima i dubokim ali brzim udisajima, to je već individualno, zato svako i izaziva aerobnu nestašicu kroz zamor ili trčanje da bi uhvatio svoj lični ritam, jel taj ritam je različit kod različitih ljudi)
Ona ima kumulativno dejstvo (moraš je rediti vrlinski - dug vremenski period, redovno, a ne ostrašćeno, jedan dan deset puta a onda deset dana ništa... i sl.), cirkulaciju i akumulaciju prane (namere) u telu. Dobijaš energiju i bistri ti se svest. Postaješ svestan koliko si nesvestan

, jer na kratko možeš da uporediš svoje uobičajeno stanje svesti, sa tim pojačanim stanjem svesti i kako svest može zapravo da se pojača, kako intenzitet svesti može biti suštinski različit, vidiš da zapravo ljudi u uobičajenom stanju svesti na neki način - spavaju, naš potencijal je puno veći od toga na šta smo svedeni. Takođe usporava ili čak zaustavlja misli, na kratko, daje šansu da dopustiš da ti misli stanu. Spomenuta svesnost o vlastitoj nesvesti, je vrlo tanana, ali nedvosmislena, sve te stvari koje se tiču metafizike su vlro tanane, suptilne, zahtevaju posebnu receptivnost da bi uhvatili kratkih "pet minuta svoje šanse"