Antičko nasljeđe u Srba

Rekonstrukcija Žitnog trga – država ponosna, arheolozi kivni

Čelnici Sremske Mitrovice i ministar kulture ponosni su na rekonstrukciju Žitnog trga na kojem se nalaze iskopine iz vremena kada je taj grad bio prestonica Rimskog carstva, dok arheolozi poručuju da su iskopine antičkog Sirmijuma tim potezom devastirane.

Ostaci starorimskog Sirmijuma na Žitnom trgu u Sremskoj Mitrovici preživeli su gotovo dva milenijuma. Sve do petka. Dvadeset prvi vek doneo im je modernizaciju - behaton i tribine prekrili su deo nalazišta, a novi sloj maltera i cigala prekrio je antičko kamenje.

Promena koja se ministru kulture Vladanu Vukosavljeviću dopala na prvi pogled.

“Idealno mesto, idealno. Nismo džabe dali pare. Jako je lepo. I kakvi se programi ovde održavaju”, upitao je ministar gradonačelnika Sremske Mitrovice Vladimira Sanadera.

Prvi čovek grada objasnio je ministru da su želeli da na Žitnom trgu naprave letnju pozornicu. “Naš festival 'Srem folk fest', koji je međunarodni folklorni festival, je svake godine ovde na trgu”, podsetio je Sanader.

U lokalnom Zavodu za zaštitu spomenika kulture, odgovornom za rekonstrukciju iskopina, kažu da su ovaj lokalitet spasili od prirodnog urušavanja. Spasavanje je poslednji izraz kojim bi drugi deo struke opisao ceo posao.

Arheolozi iz različitih institucija u čijoj je Sirmijum nadležnosti još uvek nisu dobili odobrenje da zvanično kažu šta misle o ovom projektu. Nezvanično, svi sa kojima smo razgovarali, složni su u oceni da je ovo nalazište uništeno.

Kažu da su ostaci starih zidina izgubili svoju formu nanošenjem novih materijala, bedem koji je bio simbol Žitnog trga više se ne nazire, a glavni sirmijumski kanalizacioni odvod prekriven je staklom koje se uparilo, pa se ni ne vidi.

vukosavljevic-sm-n1.jpg


Ministar kulture poručuje - to je njihovo mišljenje.

“Uvek postoje nezadovoljni, ne mogu da ulazim u te uskostručne ocene, ali na projektu su takođe učestvovali ljudi iz struke - ovo nisu radili di-džejevi, ili kosmonauti ili pekari ili zubari - ovo su radili i arheolozi i stručnjaci iz oblasti koja u širem smislu ima arheologiju iza sebe”, rekao je Vukosavljević.

A, na pitanje N1 da li je Žitni trg sada nalazište ili letnja pozornica za folk festival, ministar je odgovorio: “Ovo je epicentar grada i mislim da je ovo rešenje jedno od mogućih veoma dobrih rešenja.”

Rekonstrukcija Žitnog trga koštala je 27 miliona dinara, uglavnom iz državne kase. Grad će na to dodati još pet miliona, od kojih će biti kupljena i dekorativna rasveta.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Malčice strpljenja da čujemo zvanično saopštenje arheologa (ako im nije država zabraila da uopšte ne smeju ni da se izjasne) ali nemam dobra očekivanja.

Svakako dok ministar kaže pa dobro, znači nismo dali pare badava... :(
 
Poslednja izmena:
Nije strogo vezano za Srbiju, ali ko mari:D

Za dvadesetak dana, 09.08 navršava se 1640 godina od Bitke kod Adrijanopolja, jedne od prekretnica u istoriji Rimskog carstva, i po nekima trenutka kad moć Rima nestaje, a rađa se moć germanske nacije.

https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Adrianople

Filozofi kažu da se istorija ponavlja onima koji zaborave na nju, pa da se malo podsetimo. Nakon što su dobili žestoke batine od Huna, Goti su molili za azil rimskog imperatora Valensa. Dobra i navna duša, on im je to i dopustio. Nažalost, kad su se našli u civilizaciji, Goti su promenili ćurak i počeli da žare i pale po Balkanu. Valens ljut zbog nezahvalnosti, misleći da je pravda na njegovoj strani olako je prišao celom problemu, misleći da će lako izaći na kraj sa gomilom severnjačkih budala. Kao što često biva, preračunao se i platio glavom. Nakon toga, njegov naslednik Teodosije dopustio je Gotima naseljavanje na rimskoj teritoriji uz zadržavanje posebnog statusa i faktički na postojanje države u državi

Zvuči li poznato?
 
Poslednja izmena:
Nije strogo vezano za Srbiju, ali ko mari:D

Za dvadesetak dana, 09.08 navršava se 1640 godina od Bitke kod Adrijanopolja, jedne od prekretnica u istoriji Rimskog carstva, i po nekima trenutka kad moć Rima nestaje, a rađa se moć germanske nacije.

https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Adrianople

Filozofi kažu da se istorija ponavlja onima koji zaborave na nju, pa da se malo podsetimo. Nakon što su dobili žestoke batine od Huna, Goti su molili za azil rimskog imperatora Valensa. Dobra i navna duša, on im je to i dopustio. Nažalost, kad su se našli u civilizaciji, Goti su promenili ćurak i počeli da žare i pale po Balkanu. Valens ljut zbog nezahvalnosti, misleći da je pravda na njegovoj strani olako je prišao celom problemu, misleći da će lako izaći na kraj sa gomilom severnjačkih budala. Kao što često biva, preračunao se i platio glavom. Nakon toga, njegov naslednik Teodosije dopustio je Gotima naseljavanje na rimskoj teritoriji uz zadržavanje posebnog statusa i faktički na postojanje države u državi

Zvuči li poznato?

Još jedan rad koji nije usko vezan za prostor današnje Srbije, nego govori o opštem stanju u Rimskom carstvu nakon promena koje je uveo Konstantin u organizaciji rimske vojske poznog carstva. U pitanju je rad:"Armies, war and society in the west,ca.300-ca.600: Late roman and barbarian military organizations and "The fall of the Roman empire" Ričarda Abela. U delu je jedan citat povezan sa bitkom kod Adrianopolja:

For this course, the most important of these barbarian groups were those whom the Romans identified as “Germans.” German barbarians presented a relatively minor military threat before the Battle of Adrianople in 378. Between 378 and 500 the central authority of Roman empires in the Western Roman Empire gradually withered away to be replaced by German barbarian kings who identified themselves and the peoples they rules variously as Ostrogoths, Visigoths, Vandals, Franks, Burgundians, and Saxons. Whether these barbarian groups were militarily responsible for the Fall of the Roman Empire or were the beneficiaries of an internal collapse is still a matter of hot historical debate. The answer to this question, as with most historical controversies, probably lies somewhere in between.

http://www.academia.edu/998776/ARMI...GANIZATIONS_AND_THE_FALL_OF_THE_ROMAN_EMPIRE_
 
Nije strogo vezano za Srbiju, ali ko mari:D

Za dvadesetak dana, 09.08 navršava se 1640 godina od Bitke kod Adrijanopolja, jedne od prekretnica u istoriji Rimskog carstva, i po nekima trenutka kad moć Rima nestaje, a rađa se moć germanske nacije.

https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Adrianople

Filozofi kažu da se istorija ponavlja onima koji zaborave na nju, pa da se malo podsetimo. Nakon što su dobili žestoke batine od Huna, Goti su molili za azil rimskog imperatora Valensa. Dobra i navna duša, on im je to i dopustio. Nažalost, kad su se našli u civilizaciji, Goti su promenili ćurak i počeli da žare i pale po Balkanu. Valens ljut zbog nezahvalnosti, misleći da je pravda na njegovoj strani olako je prišao celom problemu, misleći da će lako izaći na kraj sa gomilom severnjačkih budala. Kao što često biva, preračunao se i platio glavom. Nakon toga, njegov naslednik Teodosije dopustio je Gotima naseljavanje na rimskoj teritoriji uz zadržavanje posebnog statusa i faktički na postojanje države u državi

Zvuči li poznato?

Misliš da je Angela Merkel "dobra i naivna duša"? :per:
 
Pre 1704 godine, na prostoru Republike Srpske Krajine odigrala se jedna od velikih bitaka starog veka, kod Cibale (današnjih Винковаца) između rimskih imperatora Licinija i Konstantina I. Licinije je izvukao deblji kraj, izgubio glavu i imanje i omogućio Konstantinu da postane Veliki. S obzirom da je Licinije predak vladarske kuće Nemanjića bilo bi lepo da se makar neko seti tog poginulog srpskog cara. Jasno je zbog čega Hrvati ne obeležavaju tu godišnjicu

On This Day In History: Battle Of Cibalae Was Fought Between Two Roman Emperors – On Oct 8, 314
AncientPages.com | October 8, 2016 | News, On This Day In History
Share this:

AncientPages.com - On October 8, 314, the Battle of Cibalae was fought between the two Roman emperors Constantine I and Licinius.

The site of the battle was Cibalae, (now Vinkovci in eastern Croatia), about 350 kilometers within the territory of Licinius and Emperor Constantine won a decisive victory, despite being outnumbered.

The hostilities were prompted by Constantine's appointment of his brother-in-law, Bassianus, as his Caesar. Bassianus was discovered to be intriguing against Constantine, perhaps at the prodding of his own brother Senecio, a close associate of Licinius. When Constantine demanded that Licinius hand over Senecio, Licinius refused.

Constantine marched against Licinius, who responded by elevating another associate, Valens. The date of Valens' elevation as emperor probably occurred after the Battle of Cibalae.

The battle lasted all day.

Following a period of skirmishing and missile fire at a distance the main bodies of the armies met in close combat. A fierce hand-to-hand fight ensued. This battle of attrition was ended, late in the day, when Constantine personally led a cavalry charge from the right wing of his army. The charge was decisive, Licinius' ranks were broken.

As many as 20,000 of Licinius' soldiers were killed in the hard-fought battle. The surviving cavalry of the defeated army accompanied Licinius when he fled the battlefield under the cover of darkness.

After the battle, Licinius was forced to flee. He gathered his family and his treasury and left for Thrace. Peace negotiations were initiated, but they broke down.

A further battle was then fought, the Battle of Mardia, which proved to be indecisive. Heavy losses were suffered by both sides.

Finally, a treaty highly-favorable to Constantine was subsequently negotiated; this included the surrendering by Licinius of the greater part of the Balkan Peninsula and the elevation of Constantine's sons, Crispus (then about 14) and Constantine (who was only an infant), with Licinius' young son (Licinius the Younger), to the rank of Caesar.

http://www.ancientpages.com/2016/10...ught-between-two-roman-emperors-on-oct-8-314/

Ako se slučajno desi da danas negde zaglavite, popijte jednu i za dušu Licinijevu.:pivce:
 
Odlična emisija Treće povijesti o ilirskim ratovima. Gosti su Alka Domić Kunić iz odelenja za arheologiju HAZU i Danijel Džino, australijski profesor hrvatskog porekla. Koga zanima, može na brz i lak način da dođe do informacija kako, zašto i kad su Rimljani došli na istočnu obalu Jadrana. Posebno su zanimljiva ideje Danijela Džina da je Ilirik rimski koncept koji nije postojao pre njih kao i da su na pojavu većih političko organizacionih zajednica kao što su Japodi i Ardijejci uticao dolazak Rimljana na ove prostore.


O Iliriku rimski povjesničari i geografi nisu baš imali dobro mišljenje. Strabon u VII. knjizi svoje Geografije piše da je obala tog dijela Europe prepuna dobrih luka i to ne samo na kopnu, već i na brojnim otocima te da je ona prepuna sunca i dobra za voće, masline i vino. Ali, Strabon odmah dodaje da stanovnici tog dijela svijeta nisu iskoristili to bogatstvo jer su neuki, divlji i pored toga još imaju naviku gusariti po moru. Amijan Marcelin, rimski povjesničar koji je živio u IV. stoljeću, u svojim je Rimskim starinama napisao da su Skordisci, narod koji je živio u tom dijelu Europe, bili u davnini poznati kao divlji ljudi koji su zarobljenike žrtvovali svojim bogovima i iz njihovih lubanja pili krv. A opet, u tom se dijelu Europe, koji su rimski povjesničari tako ružno opisali, Rim borio skoro četvrt tisućljeća. I sam je car August u tim borbama dobio kamenom u koljeno. Zašto su rimski povjesničari tako pisali o Iliriku i može li se vjerovati njihovim djelima? Zašto je Rim tako dugo ratovao u Iliriku i protiv koga je ratovao? Odgovore na ta pitanja pokušat ćemo dati u ovoj Trećoj povijesti.
Sugovornicu u studiju urednika i voditelja Darija Špelića su dr. sc. Danijel Džino s Macquarie Universityja u Sidneyu i dr. sc. Alka Domić Kunić, HAZU Odsjek za arheologiju. U ovoj temi kroz emisiju govore i Marjeta Šašel Kos iz Slovenske akademije znanosti i umjetnosti iz Ljubljane, prof. dr. sc. Marin Zaninović, dr. sc. Dino Demicheli i dr. sc. Domagoj Tončinić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Odsjek za arheologiju te dr. sc. Ivan Radman-Livaja, viši kustos u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
 
У цара Тројана козје уши


Био је један цар који се звао Тројан. У тога цара биле су уши козје, па је редом звао бербере да га брију; али како је који ишао, није се натраг враћао, јер како би га који обријао, цар Тројан би га запитао шта је видео на њему, а берберин би одговорио да је видео козје уши; онда би га цар Тројан одмах посекао.

Тако дође ред на једног берберина, али се овај учини болестан, па пошаље свога момка. Кад овај изиђе пред цара, запита га цар што није мајстор дошао, а он одговори да је болестан. Онда цар Тројан седе те га момак обрије. Момак, бријући цара, опази да су у њега козје уши, али кад га Тројан запита шта је у њега видео, он одговори да није видео ништа. Онда му цар да дванаест дуката и рече му да одсад увек долази он да га брије. Кад момак отиде кући, запита га мајстор како је у цара, а он му одговори да је добро и да му је цар казао да га свагда он брије и покаже му дванаест дуката што је од цара добио, али му не каже да је у цара видео козје уши.

Од то доба овај је момак једнако ишао и Тројана бријао, и за свако бријање добијао по дванаест дуката, и није никоме казивао да цар има козје уши. Али га најпосле стане мучити и гристи где не сме никоме да каже, те се почне губити и венути. Мајстор то опази, па га стане питати шта му је, а он му на много запиткивање најпосле одговори да има нешто на срцу. али нс сме никоме казати, „а да ми је", вели „да коме год кажем, одмах би ми одлакнуло." Онда му мајстор рече:

— Кажи мени, ја нећу никоме казати; ако ли се бојиш мени казати, а ти иди духовнику, па кажи њему; ако ли нећеш ни њему, а ти изиђи у поље иза града, па ископај јаму те закопај главу у њу, па у три пута земљи кажи шта Знаш, па онда опет јаму затрпај.

Момак избере ово треће: отиде иза града у поље, па ископа јаму, те у њу завуче гдаву и у три пута рекне:

— У цара Тројана козје уши! — Па онда загрне земљу, и тако се смири и отиде кући.

Кад после тога прође неко време, али из оне јаме никла зова, и три прута нарасла лепа и права као свећа. Чобанчад, кад нађу зову, одсеку један прут и од њега начине свиралу, али кад почну свирати, свирала издаје глас:

— У цара Тројана козје уши!

То се одмах разгласи по свему граду, а најпосле и цар Тројан сам собом чује како деца свирају:

— У цара Тројана козје уши!

Чувши то, цар Тројан одмах дозове онога берберског момка, па га запита:

- Море, шта си ти огласио народу за мене?

А он се сиромах стане правдати да није никоме ништа казао, али да је видео шта он има. Онда цар истргне сабљу да га посече, а он се препадне, па све по реду искаже како се земљи исповедао па како је сад на ономе месту нарасла зова, од које свака свирала издаје онаки глас. Онда цар седне с њим на кола, и пође на оно место да види је ли истина; кад тамо, али још само један прут нађу. Цар Тројан заповеди да се начини свирала од онога прута да види како ће свирати. Кад они начине свиралу и почну свирати, а свирка издаје глас:

— У цара Тројана козје уши!

Онда се цар Тројан увери да се на земљи не може ништа сакрити, па ономе берберину опрости живот, и после допусти да сваки може долазити да га брије.

Извор
Караџић, В. С. 1870. Српске народне приповијетке, друго умножено издање. Беч, у наклади Ане, удовице В.С. Караџића. стр. 150–152.
 
Зидање Скадра

Зидање Скадра је пјесма преткосовског циклуса српске епске народне поезије. Заснована је на мотиву људске жртве.

Догађаји описани у пјесми наводно су се догодили почетком 14. вијека.Јован Томић је закључио да је пјесма настала у околини града Скадра, као што је сјеверна Албанија, Црна Гора или југозападна Херцеговина гдје је традиција породице Мрњавчевић била веома јака. Његов закључак су касније подржали и други научници. Војска коју су предовили краљ Вукашин Мрњавчевић и његов син Марко Мрњавчевић дошла је до Скадра у јуну 1371, али када су сазнали да велика османска војска напредује са истока кренули су на исток да се припреме за битку на Марици.


Исти мотив је описан поезији насталој на другим језицима. Српска верзија се сматра главном јужнословенском верзијом. Она је и једина верзија која постоји у облику епске пјесме, док су мађарска, румунска и бугарска верзија баладе Српска верзија пјесме коју је забиљежио Вук Стефановић Караџић је настарија забиљежена верзија легенде и прва која је стекла књижевну славу.

Објављивање и прве реакције
Ова пјесма је први пут објављена 1815. године по верзији коју је забиљежио Вук Стефановић Караџић слушајући пјевање херцеговачког приповједача Старца Рашка. Вук је копију своје збирке народних пјесма 1824. године послао Јакобу Гриму, који је био посебно занасен „Зидањем Скадра”. Грим је пјесму превео на њемачки језик и додао да је „једна од најдирљивијих пјесама свих народа и свих времена”. Јохан Волфганг Гете је такође објавио њемачки превод, али није дијелио Гримово мишљење јер је мислио да је дух пјесме „сујевјерно варварски”.Радња
Пјесма описује како три брата Мрњавчевића (Вукашин, Угљеша и Гојко) граде Скадар на ријеци Бојани. Гојко је приморан да живу зазида своју младу жену у зидине тврђаве као жртву коју тражи вила. Према Вуку Стефановићу Караџићу, у то вријеме постојало вјеровање да је било немогуће изградити велику грађевину без људске жртве. Вук тврди да су људи избјегавали градилишта, јер су плашили да њихова сијенка може бити зазидана и да ће тада умријети без ње.

Albania_Shkoder.jpg
[

Скадарска тврђава, Розафа, потиче из илирских времена. За њу се везује популарна легенда.

Легенда се заснива на испуњењу обећања. Розафа је била невеста најмлађег од тројице браће. Њу су зазидали у зидине тврђаве да се они не би ноћу рушили. Вода која се појављује између блокова камена на главном улазу, у народу се тумачи као млеко из груди Розафе. Млеко би, по веровању, требало да нахрани њено мало дете.

Легенда о Розафи такође је послужила као основа српској народној песми „Зидање Скадра на Бојани“.
Интересантне су и рушевине средњовековног града Сарда, 15 km удаљене од Скадра. Град је изграђен на узвисини острва у реци Дрим. Данас, уместо реке, град Сарда окружују воде вештачког језера. Град је био седиште средњовековне владарске породице Дукађин.

Стари део града је пун уских улица омеђених високим зидовима. После Другог светског рата у Скадру је изграђено више широких улица и стамбених блокова.

https://sr.wikipedia.org/sr-ec/Скадар
 
Poslednja izmena:
Legenda o Dioklecijanovoj ceri iy Dalmacije

'Mater i dite pozva car Dioklecijan, a to je značilo da se više dite neće vratiti. Mater se pripala pa je malome od svog mlika napravila kolač i dala mu da ga ponese. I tako joj je sin otiša caru Dioklecijanu koji ga je onda posla da ga se pogubi. On je prije svoje smrti poželija samo da pojede kolač kojeg mu je mater pripremila. Onda ga je car pita šta mu je to, a dječak ga ponudi da proba, i pošto je car pojeo komadić, žačudi se okusu i pita ga od čega je spravljen. Mali mu je reka da je od materinog mlika i tada je car reka da ga je dječak privarija jer da ga sad ne može ubit. I pusti ga tako da se vrati doma materi, ali da nikom ne kaže ništa. I još mu je reka da ako ne može izdržat da nikom ne kaže da prišaplje zemlji.

I dite je tako i napravilo. Otiša je iza kuće i prišaplja travi: 'U cara Dioklecijana praseća glava, koziji rozi i magareće uši!' Na tom mistu izrasla je zovina (trstika) i dica su od toga napravila svirala i ona su svirala ono šta je dječak bija reka...'

Kada je to čuo Dioklecijan, priča se, naredio je da se pobije 500 djece što nije htjela dopustiti Valerija koja je bila naklonjena kršćanima. Kada se usprotivila ocu, kaže dalje legenda, Dioklecijan joj je odgovorio: 'Đava te nosa!' na što se dignuo vjetar, odnio Valeriju skupa s kočijom. Više se nije vratila, ali legenda kaže da dva puta godišnje sablasna kočija obiđe Solin.

Legenda dalje kaže: 'To Dioklecijanova kćer traži nekog da joj pomogne i da je spasi. I jedan od mnogih koji su je pokušali spasit skoro je i uspija. Kad je kočija došla triba je uhvatit i nije je smija pustit do zore, a to nije lako jer tada su ga napadali vrazi, zmije su ga grizle, vitrovi su ga nosali. I on je sve to izdrža, i taman prid zoru vidija je svoja crijeva kako ispadaju iz utrobe, pripa se i zgrabija ih obima rukama. I pustija je kočiju, tako da još i danas ta kočija obilazi Solin u nadi da će biti spašena.'

Ta se predaja, kaže profesor Dragić, donekle razlikuje od 'Priče o Dioklecijanovoj kćeri' koju je polovicom 19. stoljeća zapisao Josip Ceresatti i u Vjesniku arheološkoga društva 1919. godine objavio Frano Bulić.

- U narodnoj je živoj tradiciji predaja o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji koja je bila naklonjena kršćanima i nije htjela dopustiti da joj otac ubije pet stotina kršćanske djece. Zbog toga ju je prokleo i ona otada dva puta godišnje u sablasnoj kočiji obilazi Solin i traži nekoga da joj pomogne i da je spasi. Valerija je u prostoj odjeći lutala 15 mjeseci po različitim provincijama. U Solunu je prepoznata i s majkom Priskom uhvaćena 314. ili 315. godine. Objema su odrubljene glave, a njihova su tijela bačena u more - priča Dragić i navodi predaju koju je kazao Mato Čović:

'Car Dioklecijan imao je jedinu kćer. Za nju su se mnogi jagmili, a otac ju bješe obećao jednom kraljeviću. Ali ona nije htila poć ni za nj ni za nikoga. Zato je otac stao proganjati, pa je napokon baci u tamnicu u Splitu pokraj mora, di je bilo puno vlage i vode. Ipak bi ona, dopušćenjem Božjim, svake godine izlazila iz tamnice jedanput na godinu i to sva u zlatu i sjaju u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima. Ko bi tada moga nju susrist pa zaustavit konje i nju poljubit, bio bi čestit za vavik. To Dioklecijanu nije bilo drago, pa bi zato, kad bi ona izišla iz tamnice, naredio svojim slugam da s latom čine po gradu naokolo veliku grmljavinu, neka bi se pripao svaki oni koji bi pokušao nju zaustavit i poljubit. Napokon to je više bilo dodijalo Dioklecijanu, pa je odluči smaknuti. Kad je on to bio odlučio, najedanput nestane nje iz tamnice. Ona još ni danas nije umrla. Ona se prikazuje i sada svaki hiljadu godina isto u zlatnoj karoci, i to u Splitu i Solinu, u Mravinskom polju pod Kamen i u nas u Srinjinam 'pod Baščom'. Pripovidali su stari ljudi da ona traži u Mravinskom polju jednu ženu koja ju je puno ljubila i bila je zato progonjena od Dioklecijana. U nas u Srinjinam dolazi 'pod Baščom' gdi je bio Dioklecijanov ribnjak, a ona se tu igrala kad je bila malena i bacala ribicam mrvice od kruva i mesa.

Ko nju i sada vidi, pa zaustavi konje i karocu i nju poljubi, ostao bi čestit za vavik. Bijaše se našao jedan naš Srinjanin od srca - ovo mi je kaziva moj pokojni otac - pa je odlučija pokušati sriću, pa šta Bog da, da. Ode zato u Split, ali je nije naša. Vrati se natrag da će kući u Srinjine, kad eto ti nje pod Kamen, gdi je kupina, a još se nije bilo svanulo. Sva u sjaju i zlatu kao zvizda Danica, u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima, lipa ka ružica, stasita ko jela, da je se ne mogu dva oka nagledati od velike plemenitosti, a leti, brate, ka vila. Skoči on prida nju, ufati konje za uzde, ali ona ošine konje, konji upropanj, on se pripade, problidi i onesvisti, a ona pobiže. Ona je bila ošinula konje samo da njega kuša. Ne bi ga bili konji satrli, jer je ona puno dobra. Vidi se da mu nije bilo dano da je poljubi pa da bude čestit za vavik. Nju je sigurno moga zaustavit i poljubit pokojni don Nikola Mužinić, ali se nije na nju namirio.'

Dioklecijanovu smrt spominju mnogi izvori, ali informacije nisu podudarne, ni oko vremena, ni oko uzroka, a pripovijeda se da je sv. Lucija prorekla smrt Dioklecijana.

- - - - - - - - - -

Дукљан (цар Дуклијан, или цар Дукљанин), личност је из народне легенде, распрострањене у Црној Гори, Далмацији, Босни и Херцеговини, а по свему судећи основа приче је преузета од старосједилаца, покрштених романо-илира. Према народном казивању: цар Дукљан је живио у граду Дукљи (Доклеји) и био омражен због насилничке природе и богохуљења. Ова прича о цару Дукљанину (Дуклијанину или Дукљану) има историјску основу у догађајима из времена римског цара Диоклецијана, скромним поријеклом из провинције Далмације (у оквиру ње је био и град Дукља) који је најсуровије прогонио хришћане - тако да је цар Дукљан (Дукљанин) легендарно име за цара Диоклецијана.

Због недјела која је починио, Бог је Дукљану послао Св. Илију, да га убије громом и разруши град Дукљу. Светац успијева разрушити град, али не и убити суровог цара. Дукљан је одлучио да ухвати Св. Илију и да га баци у окове, који су се налазили у близини моста на ријеци Морачи. Међутим, сазнавши за то, Св. Илија је одлучио да га предухитри, представљајући се пред царом као обичан путник. Рекао је Дукљану да су вериге припремљене за свеца премале за његов врат и замолио цара да сам проба вериге, да би провјерио да ли ће одговарати. Пошто Дукљан стави вериге на врат, Св. Илија их штапом слије, а стијена за коју су биле причвршћене, падне са везаним царом у ријеку Морачу. Од тада, Дукљан током цијеле године глође вериге, па оне око Божића буду дебљине длаке. Због тога је обичај да ковачи уочи овог празника ударе неколико пута чекићем у наковањ, како би притврдили окове. Ова божићна обавеза за коваче, била је чак утврђена и једним племенским законом, почетком XIX вијека (Васојевићки закон, у 12 тачака, чл. 23).

Дукљан је, у српским дуалистичким митовима, противник Божји, исто што и исконски ђаво (Ариман у персизму). Он је у извору испод Везировог моста (Подгорица) „свезан у синџир, који једнако глође, и уочи Божића таман да га преглође и свијет да ужди, а Циганин сваки по једном удари маљем у наковањ те притврде“. Цигани – ковачи, ушли су у ову стару народну легенду много касније, обзиром да су се на простору Црне Горе почели значајније настањивати крајем XVI вијека, а посебно су у приморске градове од стране османске власти довођени из Триполиса и Габеле (називани Габељима) као цијењене занатлије-ковачи: најприје у Бар, Улцињ, па Подгорицу и Никшић.

У народу је Дукљан приказиван као некакав демон, који се често јавља у митовима и приповијеткама, нарочито космогонским.
 
LEGENDE O DIOKLECIJANU: Njegova kćer Valerija dva puta godišnje kočijom obilazi Solin




Prof. dr. sc. Marko Dragić sa splitskog Filozofskog fakulteta donosi priče o važnom rimskom caru o kojemu se vrlo malo zna
Dioklecijan je svakako bio jedan od najznačajnijih i zanimljivijih rimskih careva. Za života je slavljen kao reformator koji je nakon 50 godina stalnih ratova donio stabilnost i prosperitet Rimskom Carstvu, a nakon smrti ostao je upamćen kao najžešći progonitelj kršćana. Poslije Dioklecijanove smrti zavladalo je takozvano 'prokletstvo sjećanja', uništen je svaki njegov trag, svaka njegova statua i natpis, njegovo se ime nije smjelo spominjati ni bilježiti, a nije se smjelo ni evocirati uspomenu na njega. Ipak, Dioklecijan je iza sebe ostavio baštinu koja se nije mogla tek tako uništiti, a najpoznatija je svakako njegova Dioklecijanova palača, koju je izgradio u uvali prepunoj brnistre (grč. aspalathos) u blizini rodne Salone, a poznata je priča o tome kako se nakon toga oko palače počeo razvijati Split, grad kakvog danas poznajemo.

Dioklecijan je rođen oko 245. godine u Saloni, kao Diokles što je ime mitskog heroja grada Megare koji se žrtvovao da spasi prijatelja, a umro je u razdoblju od 313. do 316. godine. Osim što je bio spreman podijeliti vlast sa svojim suvladarima, Dioklecijan će ostati zapamćen i kao prvi rimski car koji se dobrovoljno odrekao prijestolja. Abdicirao je i povukao se u svoju rezidenciju u Splitu, a ubrzo nakon toga u carstvu su počeli problemi. Budući da je njegova ostavština dobrim dijelom uništena, o životu ovoga cara doznaje se najviše iz legendi koje su kao usmena predaja prenošene kroz generacije.

Prof. dr. sc. Marko Dragić, filolog i redoviti profesor u trajnom zvanju na splitskom Filozofskom fakultetu, prenio nam je neke legende koje su zabilježene na širem splitskom području, a iz kojih se može nešto više saznati o životu cara i životu toga doba.

- Narod pripovijeda da je rođen na brdu Libovcu južno od Kučina. Visok, plavih očiju, škrt na riječima. Dok je kao vojnik bio u Belgiji u krčmi je služila Drijada. Platio je račun točno koliko je iznosio. Drijada mu je rekla da mu ne bi ruka otpala da je dao koji novčić više. Odgovorio je da će dati kada bude car, na što mu je ona rekla da se ne šali jer će zaista postati imperator, ali kad ubije svog sudbonosnog vepra. Bio je to car Aper koji je 284. pogubljen pod nerazjašnjenim okolnostima - priča Marko Dragić.

Dioklecijan je nakon toga proglašen carem, a ubrzo je podijelio vlast s prijateljem Maksimilijanom. Proglasio ga je augustom i suvladarom koji je bio odgovoran za zapadni dio carstva, dok je Dioklecijan preuzeo kontrolu nad istočnim dijelom. Kako bi osigurao granice carstva 293. godine uvodi tetrarhiju, odnosno četverovlađe i to tako da je sebi za suvladara i cezara uzeo Galerija, kojemu je dao kćer Valeriju za ženu, a istodobno je i Maksimijan za svojega suvladara i cezara proglasio Konstancija I. kojeg je oženio svojom pokćerkom.

Dioklecijana se kroz povijest optuživalo i da je ubio svetog Dujma, salonitanskog mučenika, koji je proglašen zaštitnikom današnjeg Splita, ali povijesne činjenice upućuju na to da je sveca smaknuo Dioklecijanov zet Galerije koji je Balkanom vladao u vrijeme Dujmove smrti.

- Dioklecijan je bio ujak svetoga Kaje koji je bio papa od 283. do 296. te rođak biskupa Gabinija i svete Suzane. Priča se i da je imao dva brata, da je bio iz dobre i bogoljubne familije. Imao je kćeri Artemiju i Valeriju te sina kojega je prema legendi sv. Vid izliječio od padavice. Pripovijeda se da je dolazio u lov na Vilar i da je ondje imao vilu. Krajem njegove vladavine tolerancija prema kršćanima je počela nestajati. Učestali su neuspjesi u ekonomskoj politici što je rezultiralo i strahom od kršćana, a 301. godine Armenija je kršćanstvo priznala državnom religijom. Dioklecijan se konzultirao s filozofima i javnim mišljenjem, ali ga je na progone najviše poticao zet Galerije koji je vladao Balkanskim poluotokom - kaže profesor Dragić i dodaje kako je Galerije potplatio Apolonove svećenike koji su savjetovali Dioklecijana.

Progoni su već započeli kada je izdana prva careva naredba protiv kršćana kojom se naređuje da se izdvoje iz vojske. Prema predaji što se pričala u Gardun-Vojniću, starom Delminiju kod Trilja, Solin je sagrađen od kamena starog grada Garduna, a za prijenos kamena Dioklecijan je uzduž puta dugog preko 20 kilometara postavio vojnike koji su kamenje predavali iz ruke u ruku, sve dok se grad nije sagradio. Priča se i da je u Srinjinama 'pod Baščom' bio Dioklecijanov ribnjak, a kod Konjica je imao obor divljih životinja.

- U Splitu i okolici u usmenoj su komunikaciji i predaje o Dioklecijanovim podrumima i tunelima kojima su se služili car i njegovi vojnici. Jedan od tunela povezivao je palaču sa Solinom i Sinjom. Tridesetih godina 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata vršena su ispitivanja tih tajnih podruma i katakombi. Nijedan od istraživača nije se vratio. Govori se da su te katakombe i podrumi puni zamki - koplja koja probadaju, ploče koje se okreću i tako gutaju sve koji se usude tuda prolaziti, svi nestanu u bezdan. Tako je zabilježeno sljedeće: 'Jedna je ekspedicija pošla s arijom kako bi se mogli čut s drugim članovima na površini, ali i oni su se u jednom trenu prestali javljat. Od tada više nije poznato da je netko išao istraživati te podrume i katakombe.' - kaže Marko Dragić i dodaje kako su se u vrijeme mučenja sv. Jurja, 303. godine, mnogi obratili na kršćanstvo, a među njima čarobnjak Atanazije, Dioklecijanova supruga Aleksandra i njezina tri roba.

- Druga Dioklecijanova supruga Serena potajno je u Kalistinim katakombama pokopala tijelo sv. Suzane. Kad je Dioklecijan saznao da mu je supruga Serena kršćanka, dao ju je pogubiti 304. godine. O tome svjedoči i Martirologij Adona iz Vienne (800. - 875.) kao i Martirologij Katoličke Crkve koji je odobren 15. prosinca 1953. godine, a spomendan sv. Serene je 16. kolovoza - kaže profesor Dragić i navodi legendu koja se o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji priča u današnje vrijeme:

'Mater i dite pozva car Dioklecijan, a to je značilo da se više dite neće vratiti. Mater se pripala pa je malome od svog mlika napravila kolač i dala mu da ga ponese. I tako joj je sin otiša caru Dioklecijanu koji ga je onda posla da ga se pogubi. On je prije svoje smrti poželija samo da pojede kolač kojeg mu je mater pripremila. Onda ga je car pita šta mu je to, a dječak ga ponudi da proba, i pošto je car pojeo komadić, žačudi se okusu i pita ga od čega je spravljen. Mali mu je reka da je od materinog mlika i tada je car reka da ga je dječak privarija jer da ga sad ne može ubit. I pusti ga tako da se vrati doma materi, ali da nikom ne kaže ništa. I još mu je reka da ako ne može izdržat da nikom ne kaže da prišaplje zemlji.

I dite je tako i napravilo. Otiša je iza kuće i prišaplja travi: 'U cara Dioklecijana praseća glava, koziji rozi i magareće uši!' Na tom mistu izrasla je zovina (trstika) i dica su od toga napravila svirala i ona su svirala ono šta je dječak bija reka...'

Kada je to čuo Dioklecijan, priča se, naredio je da se pobije 500 djece što nije htjela dopustiti Valerija koja je bila naklonjena kršćanima. Kada se usprotivila ocu, kaže dalje legenda, Dioklecijan joj je odgovorio: 'Đava te nosa!' na što se dignuo vjetar, odnio Valeriju skupa s kočijom. Više se nije vratila, ali legenda kaže da dva puta godišnje sablasna kočija obiđe Solin.

Legenda dalje kaže: 'To Dioklecijanova kćer traži nekog da joj pomogne i da je spasi. I jedan od mnogih koji su je pokušali spasit skoro je i uspija. Kad je kočija došla triba je uhvatit i nije je smija pustit do zore, a to nije lako jer tada su ga napadali vrazi, zmije su ga grizle, vitrovi su ga nosali. I on je sve to izdrža, i taman prid zoru vidija je svoja crijeva kako ispadaju iz utrobe, pripa se i zgrabija ih obima rukama. I pustija je kočiju, tako da još i danas ta kočija obilazi Solin u nadi da će biti spašena.'

Ta se predaja, kaže profesor Dragić, donekle razlikuje od 'Priče o Dioklecijanovoj kćeri' koju je polovicom 19. stoljeća zapisao Josip Ceresatti i u Vjesniku arheološkoga društva 1919. godine objavio Frano Bulić.

- U narodnoj je živoj tradiciji predaja o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji koja je bila naklonjena kršćanima i nije htjela dopustiti da joj otac ubije pet stotina kršćanske djece. Zbog toga ju je prokleo i ona otada dva puta godišnje u sablasnoj kočiji obilazi Solin i traži nekoga da joj pomogne i da je spasi. Valerija je u prostoj odjeći lutala 15 mjeseci po različitim provincijama. U Solunu je prepoznata i s majkom Priskom uhvaćena 314. ili 315. godine. Objema su odrubljene glave, a njihova su tijela bačena u more - priča Dragić i navodi predaju koju je kazao Mato Čović:
 
http://dalmatinskiportal.hr/zivot/dioklecijan/30243

Овде имамо једну верзију о Диоклецијану која је истоветна оном о Цару Тројану козије уши као и много других.

Већина њих почиње од првих хришћана и староседелачког становништва које су сачуване до данас.

Ипак зидање Скадра у илирској и српској верзији је још страрија јер алудира на предхишћанска времена и древне обичаје пре хришћана јер да је другачије и Мрњавчевићи и стари илирски истоветни мит би био другачији ови људи би били представљени не као жртвеници већ као антихришћани што овде није случај.

Легенда о Дукљану би требала бити најмлађа јер је везана за св. Илију и тд. као и саму чињеницу да је најкасније постала словенска отуд можда легенда о Скадру прехришћанска.
Свакако је Скадар био геостратешки важан уд Диоклеју и Сврач као кичму Диоклеје уз Хвосно односно Метохију.
Врло вероватно да кроз те стратешке области је контролисана цела Диоклија.

Према Јанковићу израз Дукља неправилно је пренешен из познијих извора неправилно пренешен је ушао у изворе па је под правилније узимао да је пресрпска Диолеа
или Доклеа , а српска Диоклија или Диоклетија.
Онда би трансформација у Дукљана била новијег датума а сам мит из Далмацији можда старији сали у Диоклију уткан у хришћанство са Божићем што опет није чудно што Мојковачка битка почиње у Божић као и Божићна побуна дакле јак култ Божића код Црногораца јако исправно јер је после ускрса највећи празник и најсрећнији али да би било Ускса морали би бити прво Божића.

- - - - - - - - - -

Крајње је фасцинантно докле далеко допире народно сећање и предање и памћење тамо где више нема ни поуздане историје.
Као и податак да до симбиозе између Илира и Придошлица је морало бити у дужем континуиету како би се предања пренела са народа на народ како кажу савим различитих народа. Дакле српско и хрватско сећање тачније Далмације протеже се у пресловеснко доба.Дакле овај феномен нико није изучио до краја али негде му се придаје јако мало важности и маргинализује а са друге стране злоупотребљава као аутоматско овонародно директно памћење.
 

Back
Top