Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.763
https://forum.krstarica.com/threads...li-hrestomatija-zabluda-jednog-ludaka.816618/
ADAM PRIBIĆEVIĆ *
Nikad ni na jedan narod u svetu nije dnevno sipano toliko pogrda, koliko ih je sipalo starčevićanstvo na Srbe
Dr Ante Starčević bio je najpre Ilir i Jugosloven. Pisao je i u srpskim novinama u Vojvodini. 1851. tražio je mesto profesora na Liceju u Beogradu. Nažalost, nisu ga primili. Da su, ne bi bilo starčevićanstva ni ustaštva. Odnosno, danas bi bilo na životu bar milion i po više Srba i Hrvata, a u zemlji ne bi danas vladao komunizam. A, što je, u prvom redu, za žrtve značajno, ne bi na hrvatskom narodu bilo grozne mrlje kolektivnog zločinstva izvršenog nad Srbima…
On se naglo prebacio iz Ilirstva i Jugoslovenstva u tesnogrudo, netrpeljivo samohrvatstvo. Ne bi ni to moralo dovesti do velikog zla, da on tome samohrvatskom osećanju nije dao nesravljenu dinamiku, usled svoje sposobnosti da patološki, bestijalno mrzi, u čemu će mu posle postati ravni samo Lenjin i Hitler. Spadao je dakle u onu vrstu nesrećnih i opasnih ličnosti koje vole svoje mrzeći tuđe, jer im ljubav prema svome nije otsjaj bezmerne kozmičke ljubavi prema univerzalnom, Bogu, vaseljeni i čovečanstvu…
Imao je uspeha, jer nije teško raspaljivati ljudske strasti. Trebalo je samo dvoje: preuveličavati značenje i vrline Hrvata, a unižavati Srbe. On je tu upro i uspeo. Naročito kad se ima na umu da je sve ono što je među Hrvatima bilo ograničenog duha moralo biti uvređeno ilirisanjem i jugoslovenstvom, pitajući se: „Pa valjda i mi Hrvati nešto vredimo?“ I pojurilo zato jatomice za onim koji je govorio: „Vredite daleko više od drugih a naročito više od ‘vlaških svinja’…“. Starčević je svoje antisrpsko učenje izgradio između 1860-70. g. Već 1868. on piše u svojim „Razgovorima“:
„Napokon o Slavoserbih koje mislite pridobiti. Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojeg drugoga. Uzmimo u čovjeku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje stupanj razbora, stupanj uma, duševnosti, Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj i iz njega ne mogu se dignuti…
Ovo je smeće sužanjah Europe, Azije i Afrike. No svi su Slavoserbi za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku herđu, po naravi, onako kako n. pr. sve svinje za blato…
Da se zbroje sve opačine svih zločinaca Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačinah što ih u potaji snuje ili u zgodi čini najbolji, najpošteniji Slavoserb…
Drugom nikom ne bi obraz podnio ni pripodabljati a kamoli upoređivati Hervate sa Serbi, primeravati ovu pasminu s narodom koji svoje ime uhađanjem, neverom, izdajom, podlošću ne bijaše još ukaljao…
Vešala za ovu pasminu bijahu najstrahovitija vrsta smrti. Bilo da Hervati nisu to znali, bilo da ih je znao gnjev preuzeti, oni nisu krivce vešali: Senjani u Perušiću nabiše ih na ražanj pa ti ih ispekoše…“
Starčević je bio i antisemita, što je prirodno kad je hrvatski rasista, pa piše: „Običaji i obredi te vere (pravoslavne) približniji su židoštini nego krestianstvu. Krađe i preljube nisu im ništa…“
Svu tu mržnju na srpski narod zbio je Starčević u genocidnu izreku da su Srbi „nakot zreo za sjekiru“, pa su duhovna deca Ante Starčevića ustaše, doista, od 1941-5. ubile ogroman broj Srba, kao svinje, udarcem sekire ili čekića u glavu ili izmislile specijalni nož za brzo klanje Srba…
POLITIČKA PARANOJA I POLITIČKO ZLOČINSTVO
Ovaj Starčevićev stav prema Srbima bio je logičan zaključak iz Starčevićeve ideje o hrvatskoj državi. Ta država imala je da obuhvati sve do grada Zemuna pod Beogradom, pa uz savu, Drinu do Bojane, jer su i u Crnoj Gori, po Starčrviću, živeli „Crveni Hrvati“. Krnjević, generalni sekretar Hrvatske seljačke stranke, dodaje danas tome i Novopazarski Sandžak do Kosovske Mitrovice, u kom nema jednog jedinog Hrvata, kao ni u Crnoj Gori.
Na tom prostoru bilo je, pre pokolja, samih Srba više nego Hrvata. A, osim Srba, tu su bili Muslimani iz Bosne, koji velikom većinom neće da budu ni Srbi ni Hrvati, već Jugosloveni, pa manjine: mađarska, nemačka, češka, slovačka, rusinska, talijanska.
Takva hrvatska država je, dakle, nemogućnost. Bila bi (to nemogućnost), sve kad iza granice te države i Srba unjoj ne bi stajali Srbi u Srbiji, koji će docnije razoriti moćnu Austro-Ugarsku, da se ujedine sa svojom braćom iz tih krajeva, koje Starčević traži za svoju Hrvatsku državu…
Ipak, ako bi ti Srbi hteli pohrvatiti se, oni bi, kao pod dodirom Hristove ruke od gube, čistili se od svraba i pretvarali se u simpatične „pravoslavne Hrvate“.
To bi za te svarbljivce bilo nečuveno odlikovanje, jer bi ušli u plemenitu hrvatsku, višu, rasu, obdarenu svima uzvišenim vrlinama: poštenjem, iskrenošću, plemenitošću, viteštvom, hrabrošću i svojim poreklom, potičući od Rimljana i Gota, a ne od „Sklava“ ili robova slovenskih. A zašto govore slovenski, a ne rimski i gotski, nije objašnjeno.
Ali, ako ne bi pomoglo ovo nepriznavanje Srba, ako oni ne bi pristali na to da ne postoje i da trebaju presedlati u Hrvate, Starčević je imao drugo sredstvo: istrebljenje. Zato je on Srbe proglasio ljudskim svinjama, ruljom zločinaca: ubica, kradljivaca, uhoda, spletkaroša, razvratnika; i kao što svako ima pravo klati svinje, ubijati zločince, tako i plemenita hrvatska rasa, koja je u pogibelji od Slavoserba, kako je Starčević 1868. g. napisao u svojim „Razgovorima“, ima pravo da istrebi Srbe i ostvari na njihovu groblju Veliku Hrvatsku.
Ovo učenje završilo je sa Starčevićevom lozinkom da su Srbi „nakot zreo za sjekiru“.“
Tako je Starčević od Srba načinio jezovitu utvaru, lišenu svih boljih ljudskih osobina, i zamahnuo na njih sekirom, kao što bi svaki paranoik na strašne prividi koje stvara njegova ludačka mašta, te vidi ono čega nema, a ne vidi onoga što postoju. Usled njegova učenja, njegova Velika Hrvatska bila bi jedina država na svetu kojoj je pretpostavka kolektivno umorstvo.
ADAM PRIBIĆEVIĆ *
Nikad ni na jedan narod u svetu nije dnevno sipano toliko pogrda, koliko ih je sipalo starčevićanstvo na Srbe
Dr Ante Starčević bio je najpre Ilir i Jugosloven. Pisao je i u srpskim novinama u Vojvodini. 1851. tražio je mesto profesora na Liceju u Beogradu. Nažalost, nisu ga primili. Da su, ne bi bilo starčevićanstva ni ustaštva. Odnosno, danas bi bilo na životu bar milion i po više Srba i Hrvata, a u zemlji ne bi danas vladao komunizam. A, što je, u prvom redu, za žrtve značajno, ne bi na hrvatskom narodu bilo grozne mrlje kolektivnog zločinstva izvršenog nad Srbima…
On se naglo prebacio iz Ilirstva i Jugoslovenstva u tesnogrudo, netrpeljivo samohrvatstvo. Ne bi ni to moralo dovesti do velikog zla, da on tome samohrvatskom osećanju nije dao nesravljenu dinamiku, usled svoje sposobnosti da patološki, bestijalno mrzi, u čemu će mu posle postati ravni samo Lenjin i Hitler. Spadao je dakle u onu vrstu nesrećnih i opasnih ličnosti koje vole svoje mrzeći tuđe, jer im ljubav prema svome nije otsjaj bezmerne kozmičke ljubavi prema univerzalnom, Bogu, vaseljeni i čovečanstvu…
Imao je uspeha, jer nije teško raspaljivati ljudske strasti. Trebalo je samo dvoje: preuveličavati značenje i vrline Hrvata, a unižavati Srbe. On je tu upro i uspeo. Naročito kad se ima na umu da je sve ono što je među Hrvatima bilo ograničenog duha moralo biti uvređeno ilirisanjem i jugoslovenstvom, pitajući se: „Pa valjda i mi Hrvati nešto vredimo?“ I pojurilo zato jatomice za onim koji je govorio: „Vredite daleko više od drugih a naročito više od ‘vlaških svinja’…“. Starčević je svoje antisrpsko učenje izgradio između 1860-70. g. Već 1868. on piše u svojim „Razgovorima“:
„Napokon o Slavoserbih koje mislite pridobiti. Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojeg drugoga. Uzmimo u čovjeku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje stupanj razbora, stupanj uma, duševnosti, Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj i iz njega ne mogu se dignuti…
Ovo je smeće sužanjah Europe, Azije i Afrike. No svi su Slavoserbi za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku herđu, po naravi, onako kako n. pr. sve svinje za blato…
Da se zbroje sve opačine svih zločinaca Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačinah što ih u potaji snuje ili u zgodi čini najbolji, najpošteniji Slavoserb…
Drugom nikom ne bi obraz podnio ni pripodabljati a kamoli upoređivati Hervate sa Serbi, primeravati ovu pasminu s narodom koji svoje ime uhađanjem, neverom, izdajom, podlošću ne bijaše još ukaljao…
Vešala za ovu pasminu bijahu najstrahovitija vrsta smrti. Bilo da Hervati nisu to znali, bilo da ih je znao gnjev preuzeti, oni nisu krivce vešali: Senjani u Perušiću nabiše ih na ražanj pa ti ih ispekoše…“
Svu tu mržnju na srpski narod zbio je Starčević u genocidnu izreku da su Srbi „nakot zreo za sjekiru“, pa su duhovna deca Ante Starčevića ustaše, doista, od 1941-5. ubile ogroman broj Srba, kao svinje, udarcem sekire ili čekića u glavu ili izmislile specijalni nož za brzo klanje Srba…
POLITIČKA PARANOJA I POLITIČKO ZLOČINSTVO
Ovaj Starčevićev stav prema Srbima bio je logičan zaključak iz Starčevićeve ideje o hrvatskoj državi. Ta država imala je da obuhvati sve do grada Zemuna pod Beogradom, pa uz savu, Drinu do Bojane, jer su i u Crnoj Gori, po Starčrviću, živeli „Crveni Hrvati“. Krnjević, generalni sekretar Hrvatske seljačke stranke, dodaje danas tome i Novopazarski Sandžak do Kosovske Mitrovice, u kom nema jednog jedinog Hrvata, kao ni u Crnoj Gori.
Na tom prostoru bilo je, pre pokolja, samih Srba više nego Hrvata. A, osim Srba, tu su bili Muslimani iz Bosne, koji velikom većinom neće da budu ni Srbi ni Hrvati, već Jugosloveni, pa manjine: mađarska, nemačka, češka, slovačka, rusinska, talijanska.
Takva hrvatska država je, dakle, nemogućnost. Bila bi (to nemogućnost), sve kad iza granice te države i Srba unjoj ne bi stajali Srbi u Srbiji, koji će docnije razoriti moćnu Austro-Ugarsku, da se ujedine sa svojom braćom iz tih krajeva, koje Starčević traži za svoju Hrvatsku državu…
Ipak, ako bi ti Srbi hteli pohrvatiti se, oni bi, kao pod dodirom Hristove ruke od gube, čistili se od svraba i pretvarali se u simpatične „pravoslavne Hrvate“.
To bi za te svarbljivce bilo nečuveno odlikovanje, jer bi ušli u plemenitu hrvatsku, višu, rasu, obdarenu svima uzvišenim vrlinama: poštenjem, iskrenošću, plemenitošću, viteštvom, hrabrošću i svojim poreklom, potičući od Rimljana i Gota, a ne od „Sklava“ ili robova slovenskih. A zašto govore slovenski, a ne rimski i gotski, nije objašnjeno.
Ali, ako ne bi pomoglo ovo nepriznavanje Srba, ako oni ne bi pristali na to da ne postoje i da trebaju presedlati u Hrvate, Starčević je imao drugo sredstvo: istrebljenje. Zato je on Srbe proglasio ljudskim svinjama, ruljom zločinaca: ubica, kradljivaca, uhoda, spletkaroša, razvratnika; i kao što svako ima pravo klati svinje, ubijati zločince, tako i plemenita hrvatska rasa, koja je u pogibelji od Slavoserba, kako je Starčević 1868. g. napisao u svojim „Razgovorima“, ima pravo da istrebi Srbe i ostvari na njihovu groblju Veliku Hrvatsku.
Ovo učenje završilo je sa Starčevićevom lozinkom da su Srbi „nakot zreo za sjekiru“.“
Tako je Starčević od Srba načinio jezovitu utvaru, lišenu svih boljih ljudskih osobina, i zamahnuo na njih sekirom, kao što bi svaki paranoik na strašne prividi koje stvara njegova ludačka mašta, te vidi ono čega nema, a ne vidi onoga što postoju. Usled njegova učenja, njegova Velika Hrvatska bila bi jedina država na svetu kojoj je pretpostavka kolektivno umorstvo.
